Na godišnjicu smrti Franje Tuđmana predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko mirogojsku je grobnicu ponovno iskoristio kao govornicu s koje je poručio: “Tuđman nas je naučio toleranciji jer danas u Hrvatskoj slobodno žive i oni koji Hrvatsku nisu željeli niti su je htjeli, koji danas s cinizmom pričaju o Hrvatskoj, djelu Tuđmana i branitelja”. To nije govor političara s planom, to su floskule kojima se, zapravo, pljucka po nekim od najvećih i najvažnijih Tuđmanovih dostignuća kao što je mirna reintegracija hrvatskog istoka, uključujući i Vukovar. To je demagogija koja jedino želi raspiriti emocije jednih i potaknuti ispitivanje emocija drugih, a toleriranje cinizma doista je veliko demokratsko postignuće za jednu državu Europske unije.
Nije Karamarko jedini koji je tek od Tuđmana učio što je to tolerancija i što je to demokracija, kao što nije jedini koji Tuđmanov HDZ smatra rodnim mjestom svog hrvatstva. Hvala lijepa. Ima nas mnogo čije je hrvatstvo bilo neupitno, jasno i postojano i prije i bez Tuđmana, baš kao i naše poimanje demokracije, koja je čekala s one strane zapadne granice i koja u tom obliku do nas nikada nije stigla. Tomislav Karamarko nikako da posluša što mu javnost iz mjeseca u mjesec poručuje u anketama do kojih on, razumljivo, ne drži kada mu ne idu u prilog. Ne pomaže mu ništa: ni svrstavanje u kolonu “vukovarske Hrvatske”, ni neslužbeno podupiranje i službeno ograđivanje od antićiriličnog referenduma, ni jahanje na valu uspjeha bračnog referenduma. Ne pomaže mu ni opravdana omraženost, a ni neopravdano blaćenje aktualne vlasti i Milanovića. Ako je Vladi potrebna u prvom redu rekonstrukcija premijera, u čemu se slažem sa Žarkom Puhovskim, onda je još očitije da HDZ s Karamarkom na čelu neće daleko dogurati ma koliko toga u državi bilo loše. HDZ se ne može oprati od suodgovornosti za ekonomsku katastrofu, a ne idu im u prilog ni svako malo nova uhićenja i istrage. Međutim, Tomislav Karamarko ima još jedan problem. On uporno nastoji igrati na emocije iako upravo na tom polju nema ni trunku karizme. Sve mu je neuvjerljivo: i pogled, i izraz lica, i boja glasa, a ponajviše nedosljedna politička prošlost prepuna vrludanja i, blago rečeno, sumnjivih sprega. Bit će da mu nadimak Mrki u nekim prošlim vremenima nije pripao samo po zvuku prezimena. Stoga je vrhunac Karamarkove političke impotencije kada s Tuđmanova groba aktualnoj vlasti, pokraj svih stvarnih problema, ponovno spočitava “jugofiliju i jugonostalgiju” i kada kaže: “Naši prijatelji na lijevoj sceni morat će se dokazati kao domoljubi.” Kada bismo Tomislava Karamarka pitali pred kim se to dokazuje domoljublje i tko je njemu ovjerio domoljubnu knjižicu, sasvim bismo sigurno dobili odgovor da je to narod, a u narodu eventualno kao najstručnije domoljubno tijelo hrvatski branitelji.
Eto, usuđujem se biti i blago ciničan jer se, srećom, u Tuđmana kunu i Tomislav Karamarko, i Hrvatska biskupska konferencija, i 690 tisuća pripadnika Stožera – koliko Tomislav Josić tvrdi da ih ima – i cijeli hrvatski narod koji su prethodno navedeni umislili da ekskluzivno predstavljaju. A od Tuđmana su svi oni, kako kaže Karamarko, naučili biti tolerantni pa eto u današnjoj Hrvatskoj smiju i mogu živjeti čak i oni koji su prema njoj cinični. Naravno, prema njihovu poimanju, jedina Hrvatska i jedini pravi Hrvati su oni, umišljeni, samoproglašeni i opasni monopolisti nad domovinom koja je, usprkos njima, i moja, kao i nad narodom kojem, usprkos njima, i ja još uvijek pripadam. K tomu znam i poneki narodni izraz. Na primjer: “Mrka ti kapa, Tomislave Karamarko.” Nakon što ga je prošao prvi žal zbog vrlo slabog odaziva Hrvata i katolika na referendum o braku, o narodu kao jednom i jedinstvenom tijelu, ponovno grmi i biskup Vlado Košić, i to na baš prikladnom mjestu: u Domu specijalne policije u kojem je domaćin ratni veteran Josip Klemm. Nakon što je aktualnu, legitimno na demokratskim izborima izabranu hrvatsku vlast do sada već nazivao nenarodnom, protunarodnom i protuhrvatskom, biskup Košić smislio je i nove kvalifikacije: “Bezdušna garnitura na vlasti pokrenula je novu agresiju na Vukovar.” Baš kao što je nekada činio i veliki učitelj tolerancije Franjo Tuđman, i biskup Košić je usput spominjao medijske plaćenike, a obrušio se i na Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, Maticu hrvatsku i Sveučilište. Prozvao ih je zbog šutnje: “Ako su mediji zaluđivali naciju po diktatu vlasti, zašto ste šutjeli vi, moralni stupovi ovog društva?”. E, u tome je u pravu.
Osobito kad proziva HAZU, koji kukavički šuti dok, na sreću biskupovu, pojedini akademici ipak hrabro istupaju poput Josipa Pečarića, čiju je knjigu Košić promovirao. Akademik Pečarić tu je unutarnju agresiju današnje hrvatske vlasti prozvao gorom i podlijom od one 1991. godine i hrvatsku je vladajuću političku garnituru optužio da provodi u djelo zloglasni Memorandum Srpske akademije. A u akademske se stvari jedan akademik valjda razumije pa možda doista nema potrebe da i HAZU o tome više bilo što kaže. Lijepu mirnodopsku i miroljubivu retoriku dopunila je i ikona nacionalne i katoličke miroljubivosti Karolina Vidović Krišto rekavši: “Upravo oni koji su nas zadužili za nekoliko života ponovno ulaze u rov, u krvavu bitku protiv udbaške zmije.” Dodajmo na sve to i ovih dana ponuđen sustav političkog specificiranja građana u kojem su na jednoj strani, po osnovi odnosa prema naciji, veliki Hrvati kojima je nacionalni interes i osjećaj prvi i najvažniji, dok su na drugoj – pazite sad – Jugoslaveni. Doduše, predlažući i izlažući u Dubrovniku svoj sustav, Nino Raspudić je za ovu drugu grupu rekao da je zapravo anacionalna, ali eto, nekako mu se učinilo zgodnije označiti ih slovom J. Njegova nevina hrvatska duša pritom sigurno nije pomislila, ali moja jugoslavensko-anacionalna eto jest, kako su slučajno baš tim slovom na žutoj podlozi nekad bili označivani ljudi predodređeni za istrebljenje: Juden! U toj trodimenzionalnoj specifikaciji kao odabrana opcija složnog, probuđenog i, zahvaljujući Željki Markić, identificiranog Naroda navodi se politički tip Hrvata koji u odnosu prema tradicionalnim vrijednostima može biti manje ili više revan, ali je izrazito osjetljiv i osviješten nacionalno i socijalno. Oprostite ponovno mojoj anacionalno-jugoslavenskoj pameti što mi pada na pamet jedno priprosto i pomalo cinično pitanje: zar treba izmišljati nova imena za kombinaciju koja nam je iz bliže povijesti dobro poznata pod nazivom nacionalsocijalizam? I još ovo: nije li u svom nastanku i rastu taj nacionalsocijalizam obilato parazitirao na nezadovoljstvu paravojnih odreda njemačkih ratnih veterana, usput rečeno poraženih u I. svjetskom ratu? Sve navedeno čudilo bi me i strašilo kada ne bih bio uvjeren da sva ova demagogija, usprkos svim udruženim i koordiniranim naporima HDZ-a, biskupa, stožera i građanskih inicijativa, u Hrvatskoj ipak nema šanse na izborima na kojima će se odlučivati o izvršnoj vlasti ove zemlje. Narod nije jedno tijelo s jednom glavom, a osobito ne Narod koji legitimira tek malo više od jedne trećine birača na jednom referendumu koji ovoj vlasti doista jest nešto poručio, ali nije o njoj odlučivao i nikome nije dao mandat za njezino rušenje mimo demokratske procedure i institucija. Jedino od čega strepim jest to što u toj proceduri i tim institucijama Milanović i Karamarko pokazuju podjednaku nemoć. Ali, između Hrvatina i Jugoslavenčina ipak je velika većina normalnih, vrijednih i dobrih ljudi. Moj je optimizam još veći nakon što sam proveo tjedan u Puli na Sajmu knjiga koje ljudi kupuju čak i do dvadeset posto više nego lani, a mnogi posegnu i za nekoliko velikih, ozbiljnih i stručnih radova u kojima je opisano sve ono što bi neki u Hrvatskoj željeli ponoviti kao da je prvi put i kao da nitko živ ne zna kamo to vodi .
