Vrhovni sud nedavno je donio odluku koja će imati velike posljedice na ponašanje političara za sklapanja poslijeizbornih saveza te vrbovanja radi stvaranja većine. U slučaju gradonačelnika Vukovara Željka Sabe, kojega je HDZ-ova vijećnica Marija Budimir potajice snimila dok ju je pokušao podmititi kako bi prešla u nezavisne vijećnike i dala mu podršku, odlučeno je da je snimka, premda nezakonito pribavljena, ipak dokaz. O razlozima za ovakvu odluku razgovarali smo sa sucem Damirom Kosom, članom vijeća koje je donijelo spomenutu odluku.
Bili ste u vijeću koje je napravilo veliki pravni iskorak. Zašto takva odluka u slučaju Sabo?
Ne mogu govoriti o konkretnom slučaju. Ono što je sud o njemu mislio, napisao je u svojoj odluci. Mogu, dakle, govoriti teoretski. Pojam nezakonitog dokaza prvi je put izrijekom uvedeno u Zakon o kaznenom postupku 1997. ZKP-om iz 2008. ovaj pravni institut normativno je dorađen time što je propisana iznimka tako da se pod određenim okolnostima neki dokazi mogu smatrati zakonitima. Jedna od tih okolnosti jest ova koja je primijenjena na slučaj za koji pitate. Zakonodavac je dopustio, ali u vrlo ograničenom opsegu, da se i u slučaju povrede prava na privatnost zaštićenog Ustavom, dokaz, iako nezakonito pribavljen, može koristiti. Moraju biti ispunjena dva uvjeta. Prvi je da je riječ o djelu koje spada u nadležnost županijskog suda, dakle težem kaznenom djelu. Drugi je uvjet da sud ocijeni kako je pretežitiji interes vođenja kaznenog postupka naspram povrijeđenog prava na privatnost.
Što to praktično znači?
Da bi bez toga pravila mnogi dokazi bili neupotrebljivi. Sjećam se slučaja brutalno silovane žene koja je smogla toliko snage da s diktafonom u džepu ode do počinitelja koji je poricao djelo. Kad mu se pojavila na vratima, već ga je njena pojava toliko isprovocirala da je izgovorio sve što joj je napravio i pitao je bi li htjela to opet. No, sve to nije moglo biti korišteno kao dokaz jer snimanje nije bilo pod odlukom suda i snimanje nije bilo tako da on zna da ga se snima. Žrtva je upozorila kako ne bi govorio da je znao za snimanje, no dokaz ipak nije vrijedio. Zakonska je izmjena omogućila da sud sada ocjenjuje je li pretežniji interes vođenja postupka i ostvarenja pravde u odnosu na povrijeđeno pravo pojedinca da ga se ne snima bez njegova znanja ili zaštita njegova ustavnog prava na slobodu u komuniciranju. Primjena te norme je krajnje restriktivna. U slučaju da je djelo takvo da se njime mijenja volja biračkog tijela ili, hipotetički govoreći, kad bi se radilo o potrebi dokazivanja krivnje nekom tko ostvaruje sudbenu kao jednu od tri oblika vlasti, onda su tu pretežitiji interesi vođenja kaznenog postupka nego zaštite privatnosti pojedinca.
U slučaju Sabo radi se o optužbi za političku korupciju. Je li iskorak u primjeni dokaza motiviran činjenicom da smo zemlja u kojoj je politika prilično kontaminirana korupcijom ili takva pravila vrijede i u drugim zemljama?
Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Nemam podatke o političkoj korupciji u Hrvatskoj, nego samo percepciju kao građanin. No, kao građanin ne bih htio da netko radnjama za koje se osnovano sumnja da su kazneno djelo mijenja izraz političke volje biračkog tijela u kojoj sam i ja participirao na izborima.
Odluka se tiče političke garniture na vlasti. Jeste li očekivali njihovu reakciju?
To mi je potpuno irelevantno za donošenje bilo koje sudske odluke. Uvijek ću se voditi time da je za sudsku odluku mjerodavno jedino pravo koje primjenjujemo u skladu sa svim svojim najboljim znanjem koje imamo.
Uočljivo je, ipak, da nema komentara na ovu odluku koja se tiče izravno SDP-a, dok su u slučaju Josipa Perkovića stizale reakcije “visokog izvora” iz Vlade. Kako to tumačite?
Mislim da sudske odluke uvijek moraju biti utemeljene na zakonu i vlastitom najboljem stručnom znanju. S druge strane, kada se govori o tumačenju Zakona o suradnji u pravosudnim stvarima sa zemljama EU, ono što je medijski detektirano jest da postoji razlika o tumačenju prava.
Govorite o europskom uhidbenom nalogu i različitim stavovima o tome je li zastara prepreka izručenju što se otvorilo u slučaju Perković?
Ne govorim o konkretnom slučaju, već načelno da se u primjeni instituta europskog uhidbenog naloga dogodilo da dio sudbene vlasti zakon tumači na jedan način, drugi dio na drugi, a akademska zajednica ima svoj stav. Evidentno je da se o istoj pravnoj normi misli na različiti način. Naravno, vladajuća većina je imala određenu ideju kada je kreirala tu pravnu normu i oni vide je li sudbena vlast slijedila tu ideju kada je donosila odluku. Kritike koje su bile upućene sudbenoj vlasti pratim na taj način.
Je li rješenje u tome da Vlada od Sabora, kako je i najavljeno, zatraži vjerodostojno tumačenje zakona?
Otkad se Hrvatska osamostalila, taj je institut primijenjen u ograničenom broju slučajeva.Mislim da ih je ukupno bilo 17, pri čemu se u dva slučaja radilo o tumačenju odluka, a 15 se odnosilo na zakone. Samo se jednom tražilo vjerodostojno tumačenje Kaznenog zakona. Institut vjerodostojnog tumačenja je bio problematiziran i ranije s pozicije usklađenosti s Ustavom.
No, Ustavni sud je u odluci iz 2007., ocjenjujući poslovnik Sabora, rekao da je vjerodostojno tumačenje dopušteno i u skladu s Ustavom. Neki moji kolege kažu da je ono relikt boljševizma. Ali nije tako. Nema pravnog sistema koji zbog mogućeg različitog tumačenja pravne norme nema instrument da se dođe do više razine koja će odlučiti kako tu normu primijeniti.
>> 'Sin ti može biti direktor ili dobiti otkaz'
