Kako je moguće da nečija otkrića u početku budu slavljena, a poslije prezrena? Pa čak i da njihov tvorac bude proglašen i krivcem za štetan utjecaj na cijeli svijet. Primjer Thomasa Midgleyja Jr. najbolji je primjer za takvo što.
Ovaj je američki inženjer početkom prošlog stoljeća pronašao rješenje za ozbiljnu boljku motora s unutarnjim sagorijevanjem. Oni koji se malo bolje razumiju u funkcioniranje takvih motora sigurno znaju što je samozapaljenje goriva. Riječ je o trenutku kada se gorivo pod kompresijom zapali bez vanjskog utjecaja, odnosno bez iskre koju napravi svjećica. I to je izgaranje detonantno, zbog toga iz motora dopiru ružni zvukovi, a moguća su i razna oštećenja. Tako su goriva za Otto motore označena oktanskim brojem, a to je stupanj kompresije koju je gorivo spremno podnijeti prije nego što se dogodi njegovo samozapaljenje.
Midgley je smatrao kako je problem samozapaljenja riješio dodavanjem aditiva, a riječ je o tetraetil olovu kojim se ta pojava sprečavala. Tvrdio je kako je taj aditiv potpuno bezopasan. Dapače, tijekom prezentacije svojeg izuma novinarima udisao ga je oko minutu.
– Mogao bih ovo raditi svakog dana bez ikakvih zdravstvenih problema, rekao je okupljenima. I naravno, ubrzo zatim morao je po liječničku pomoć, no naftne kompanije prihvatile su taj izum i plasirale na tržište ono što smo dugo desetljeća zvali olovnim benzinom.
VEZANI ČLANCI:
Midgley je te 1924. godine bio inženjer u General Motorsu čiji su šefovi odmah uvidjeli lak način da bez pretjeranog dumanja riješe veliki problem koji su motori tog doba imali. Smatrali su kako mala količina dovoljna za svaku litru tada prilično nekvalitetnog benzinskog goriva, tek pola grama, neće pretjerano škoditi ni najranjivijima na svojstva Midgleyeva spoja, što se posebno odnosilo na djecu, a naravno i ljude općenito. No, kako već znamo, automobili su se strahovito proširili cijelim svijetom i sve do pronalaska bezolovnog benzina bili su veliki zagađivači. Ako smo dobro informirani, iz EU je takav benzin izbačen 2000., a kod nas tek 2006. godine. Nije to bilo sve što je Midgley izumio, a da je desetljećima bilo slavljeno i široko korišteno. Mnogi od vas koji su i prije nekoliko desetljeća imali privilegiju mogućnosti korištenja klima-uređaja u svojim automobilima, što je danas uobičajeno, znaju kako se u tadašnjim klimama nalazio plin koji se zove freon. Midgeley je odlučio obračunati se s toksičnim i zapaljivim plinovima koji su se nalazili u prvim hladnjacima i klima-uređajima. I pronašao je da freon nije opasan za čovjeka. Ta skupina plinova, klorofluorougljici ili freoni, doista i nisu bili toliko opasni za čovjeka izravno, ali jesu za ozon pa je ispalo da posredno ipak imaju utjecaj i na ljude jer sudjeluju u uništavanju omotača koji brani da na nas utječe ultraljubičasta radijacija koja uzrokuje rak kože i druge zdravstvene probleme kao što šteti biljkama i životinjama.
Od tih se izuma nesretnog Midgleya oporavljamo i danas, cijelo stoljeće otkako ih je taj kemijski inženjer predstavio javnosti. Ozonskom omotaču trebat će još neko vrijeme, prema nekim analizama i četiri desetljeća, da se u cijelosti oporavi, a olovnog se benzina nisu svi odrekli istodobno, u nekim se dijelovima svijeta koristio sve do 2021. godine pa ima još onih koji osjećaju posljedice njegove eksploatacije. Štoviše, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije u svijetu godišnje od trovanja olovom umre milijun ljudi. U američkim medijima pojavila se i vijest kako će se o Midgleyu snimiti i film. Ali uz jednu doista bizarnu tvrdnju, a to je da on zapravo uopće – nije bio kemičar. Ovo je doista točno no bez izravne posljedice po Midgleyjeve 'zasluge' za otkriće olovnog benzina. On je, naime, bio strojarski inženjer a potraga za supstancom koja bi poboljšala kvalitetu benzina krenula je iz ambicije da se tadašnje motore učini kvalitetnijima. I ispravno se zaključivalo kako je za to neophodno bolje gorivo. Tako je Thomas Midgley Jr. krenuo s ispitivanjem jedne supstance za drugom, uključujući tu čak i arsen, pa sumpor i silicij, da bi onda konačno došao do tetraetil olova. Olakšavajuća je okolnost što je Midglet u svojem radu ipak bio vođen. A vodio ga je jedan od viđenijih i uglednijih poslovnih ljudi i izumitelja tog vremena, Charles Kettering.
Sam je General Motors u to vrijeme surađivao s onodobnim velikim kemijskim i naftnim kompanijama poput DuPonta i Standard Oila. Tako da je sasvim sigurno da bi te pronalaske, da to nije učinio Midgley Jr., potpisao netko drugi. Stoga krivnja ipak nije u cijelosti na njemu samome.
Međutim, pitanje je kako je to prošlo ako je mnogim znanstvenicima bilo sasvim jasno da je olovo otrovno. Kao što je bilo i mnogo puta nakon toga, industrija se pozvala na nedovoljno dokaza da je olovo koje izlazi iz ispušnih sustava automobila doista opasno za ljude. I američka država nije povodom toga poduzela ništa. Postoji jedna studija prema kojoj je čak oko polovice stanovništva Sjedinjenih Država u razdoblju kad se koristio olovni benzin izgubilo i na kvocijentu inteligencije, točnije 2,6 bodova u prosjeku, a 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, u doba najveće ekspanzije korištenja automobila, čak i sedam bodova. I procjenjuje se kako se radi upravo najviše o olovu iz ispušnih sustava. Nije pomoglo ni pisanje Benjamina Franklina i Charlesa Dickensa koji su već u svoje vrijeme znali kako je olovo otrovno. Pa čak ni teška katastrofa koja se dogodila u listopadu 1924. godine kada je više od 20 radnika u rafineriji u Baywayju u državi New Jersey oboljelo od teškog trovanja olovom zbog loše postavljenog proizvodnog procesa u General Motorsu. I to je izgledalo prilično bizarno – najprije su izgubili orijentaciju, pa pobješnjeli, a potom ih je spopao histeričan smijeh. Toliko da su ih na kraju morali i vezati. Šestorica su i preminula, a ostali su hospitalizirani. Istodobno je još 11 radnika ostalo onesposobljeno u sličnim pogonima General Motorsa i DuPonta po Americi. A velike američke kompanije nisu previše obzira imale ni prema medijima koje su naprosto ignorirali ili obmanjivali govoreći kako nemaju pojma što se dogodilo, dok su istodobno savjetovali medije kako se 'o slučajevima i ne bi trebalo ništa objavljivati jer je to u javnom interesu'.
Ipak, mediji nisu prestajali, pa su se 1925. počeli pojavljivati kritički članci. U jednom od njih Midgley je i ismijavao brigu za javno zdravlje te je tvrdio kako je olovo jedini način da se poveća učinkovitost goriva. Dok je s druge strane Yandell Henderson, stručnjak za bojne otrove, bio izračunao kako će već tada godišnje na newyoršku Petu aveniju padati kiša od otprilike 30 tona olova. PR služba prozvala je pomnije medijsko praćenje harangom, javnom kampanjom protiv njihova čarobnog dodatka. A za alternative poput etanola, primjerice, već se tada znalo. Neke je General Motors bio i patentirao, ali mediji do tih informacija nisu mogli, nije to bilo digitalno doba kao danas, a niti su postojali zakoni koji bi to nalagali. I od svega ništa. No sam Midgley vremenom je počeo shvaćati što je napravio. On je 1940. obolio od dječje paralize zbog koje je ostao onesposobljen, ali ga inovatorski duh nije napustio. Napravio si je uređaj koji će ga podizati iz kreveta. Međutim 2. studenoga 1944. uređaj zakazuje, Midgley ostaje zapetljan i uguši se vlastitim izumom. Ima, ipak, i onih koji smatraju kako se zapravo radilo o samoubojstvu. Govorili su mu da je briljantan, a zapravo je prouzročio nebrojene smrti i teške posljedice za čovječanstvo.
GALERIJA Dio Gredelja odlazi u povijest: U tijeku je rušenje 14 starih zgrada, priprema se novo parkiralište
