Pravni poredak Europske unije ima vlastite izvore prava koji su razlikuju kako u odnosu na izvore međunarodnog prava tako i u odnosu na izvore koje poznaju nacionalni pravni poretci. Autonomiji europskog prava nasuprot nacionalnog, ali i međunarodnog prava, značajno je doprinio Europski sud pravde stalnim isticanjem njegove originalnosti te stvaranjem vlastitih presedana. Naravno, takav doprinos Europskog suda pravde teško bi bio ostvariv da ga nisu podržali nacionalni sudovi uspostavom suradnje te pokazivanjem razumijevanja, ali i prilagodljivosti novonastaloj situaciji. Posebice se to odnosi na korištenje mogućnosti za iznošenjem prethodnog pitanja pred Europski sud od strane nacionalnih sudova.
Izvori prava Europske unije u pravilu se dijele na primarne i sekundarne. Primarno europsko pravo čine propisi osnivačkih ugovora kojima su države članice stvorile Europsku zajednicu te ugovori kojima su oni konstantno mijenjani i dopunjavani. Od 2009. na snazi je Lisabonski ugovor. Pod tim kolokvijalnim nazivom u stvari se kriju dva ugovora: Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o funkcioniranju Europske unije.
Sekundarno pravo označava pravne propise koji su doneseni na temelju ovlasti sadržanih u nekom od članaka osnivačkog ugovora. U pravilu misli se na uredbe, direktive, odluke i preporuke koje donose tijela Europske unije (Vijeće EU, Europska Komisija, Europski parlament) na temelju ovlasti koje su im dane primarnim propisima. Propisi sekundarnog europskog prava djeluju ne samo u odnosu na države članice, nego oni mogu djelovati i neposredno na pojedince. Dapače, pojedinci se na njih mogu izravno pozivati pred nacionalnim sudovima.
Lisabonski ugovor razlikuje četiri kategorije akata: zakonodavne akte, delegirane akte, provedbene akte te akte u formi preporuka. Zakonodavni akti su oni koje institucije usvajaju u zakonodavnom postupku, bilo redovitom bilo posebnom. Pod zakonodavnim aktima Ugovor iz Lisabona podrazumijeva uredbe, direktive i odluke donesenih u zakonodavnom postupku. Za razliku od njih delegirane akte donosi Europska komisija temeljem ovlasti koje su na nju delegirane nekim zakonodavnim aktom. Ugovor izričito ističe da se radi o „ne zakonodavnim aktima opće primjene“ radi dopune ili izmjene određenih ne esencijalnih elemenata zakonodavnog akta. Slično je i s provedbenim aktima. Naime, premda je u pravilu provedba pravne stečevine u nadležnosti država članica, moguće je da se pojedine provedbene ovlasti delegiraju i na Europsku komisiju. Konačno, zadnju kategoriju čine preporuke putem kojih se nastoji usmjeravati djelovanje država članica bez stvaranja pravne obveze.
Nadalje treba istaknuti da izvore europskog prava ne tvore samo osnivački ugovori i akti institucija usvojeni sukladno danim ovlastima, već također i pravila koja se odnose na primjenu tih primarnih i sekundarnih izvora. Radi se o pravilima obuhvaćenim međunarodnim pravom (u mjeri u kojoj su primjenjiva) te o općim načelima prava. Opća načela prava u pravilu su nepisana pravila koja je kroz svoju praksu razvio Europski sud pravde, a obvezuju institucije, države i građane. Radi se o nekim temeljnim vrijednostima i standardnima koja su opće prihvaćena te su kao takva postala opće načelo prava. U europskom pravu može se izdvojiti nekoliko takvih načela: načelo supsidijarnosti, proporcionalnosti, jednakosti, pravne sigurnosti i procesnih prava, te zaštite temeljnih prava.
Za razliku od anglosaksonskog prava, kontinentalno pravo ne poznaje princip obvezatnosti presedana. U praksi takav sustav primjenjuje i Europski sud pravde. Obvezujuća snaga presude odnosi se na stranke spora te se zadržava na načelu res judicata. Za sve buduće sporove pred Europskim sudom presude imaju prvenstveno moralni, a ne striktno pravni autoritet, te stoga u striktno pravnom smislu presude nisu formalan izvor prava. Postoji nekoliko važnih okolnosti zbog kojih su one nezaobilazne za ispravnu primjenu i razumijevanje pravne stečevine. Prvo, Sud u pravilu neće odstupiti od svog ranije stava kojim je presudio neko pravno pitanje osim ukoliko ga na to ne navedu neki vrlo bitni razlozi. Zbog toga ukoliko se proučavaju presude Europskog suda onda je uočljiva njihova dosljednost. Upravo zbog te dosljednosti presuda u svakom konkretnom sporu ima neizbježan utjecaj i izvan samog konkretnog spora. Nadalje, sam Europski sud je kroz praksu potvrdio svoju proaktivnu ulogu te je svojim presudama utjecao na daljnji razvoj pravne stečevine. Štoviše, niz osnovnih načela na kojima počiva pravo Zajednice (izravni učinak, odgovornost država) vuče svoje korijene iz presuda Europskog suda pravde. Konačno, obrazloženje samih presuda predstavlja iznimno koristan pomoćni izvor prava za bolje razumijevanje smisla i dosega pojedinih pravila pravne stečevine.
Za Hrvatsku relevantnost izvora europskog prava progresivno se povećava kako se Hrvatska ubrzano približava članstvu Europske unije. Krug korisnika pravne stečevine znatno će se proširiti ulaskom Hrvatske u Europsku uniju te će praktički svi građani postati njegovi korisnici. Među budućim korisnicima posebno će suci i odvjetnici morati produbiti svoje znanje o pravnoj stečevini budući da će im propisi Europske unije postati svakodnevno sredstvo rada.
