Drugarice i drugovi, na ovome mestu, u srcu Srbije, pre šest vekova dogodila se najveća bitka onoga doba, prve su riječi krilatoga lava Slobodana koji se helikopterom spustio na blage padine Gazimestana ponad Kosova polja. Prve su riječi koje u sebi sadrže verbalnu teritorijalnu agresiju i notornu povijesnu laž. Kao uvertiru tom megalomanskom posezanju za simbolikom koja toliko je potrebna svakoj iole vješto sklepanoj mitologiji, okupljeni narod unisono pjeva, kao uspavanku za razum: “Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala? Nije mala, nije mala, triput ratovala!” Vidovdan je, dvadesetosmi dan mjeseca lipnja 1989. i barem podsvjesno ježe se svi na “vascelom području” države koja će ubrzo umrijeti: oni koji se sjećaju kobnih povijesnih obrata s vidovdanskim predznakom koji su nam donijeli krv i suze, ali i oni koji su, vještim propagandnim manevriranjem srbijanske intelektualne i političke elite, boj na Kosovu polju počeli doživljavati kao kamen temeljac pobjede u srcu megnadnskog poniženja tad podijeljenog srpskog plemstva, kobne 1389.
Ako ćemo mitološki, dok Slobo na Gazimestanu poziva na rkljuš, u grobu se, negdje u grčkom Černomenu, okreću već suhe kosti Uglješe i Vukašina koji su se na rijeci Marici ispriječili na putu Osmanlijama koji poželjeli su bugarski Plovdim na početku svoje nezaustavljive ekspanzije. Zadovoljan može biti samo Marko Mrnjačević kojemu će post-mortem izbrisati ljagu vazalstva i unaprijediti ga u kraljevića Marka koji prekasno stiže na Kosovo polje. No, mjesto na kojemu su dušu ispustili Uglješa i Vukašin prevelik je zalogaj za teritorijalne apetite – njih dvojica izginuli su na prostoru današnje Grčke. Zato je knez Lazar “pravi čovjek” za nove povijesne podvige.
Bilo je tog Vidovdana 1989. nečeg morbidno istodobno i smiješnog i zastrašujućeg u toj ikonografiji, u tim, odijelima zaogrnutim “spasiteljima” pred kojima puk kliče i dragovoljno se odaziva novom krvoproliću. Jer, sve je podsjećalo na polaganje kamena temeljca novom ustrojstvu svemira. Kamen-temeljac bile su, dakako, kosti davno usmrćenih vladara koje je mitologija uzdignula na razinu mitskih, nepogrešivih bića. Koliko god smo se tad upinjali smijati, koliko god nismo slutili tajnu divljaštva, strah nam se zavlačio u kosti. Jer: dramaturški je sve bilo savršeno. A savršeno je bilo zato što iza svega nije stajala statistički i činjenično neuka masa, nego elita: dični predstavnici SANU, akademske, sveučilišne zajednice, kao i “britka” pera Društva srpskih književnika, kako to u svojoj sjajnoj knjizi polemika kazuje i argumentirano iznosi moćni Mirko Kovač. Zbog istinoljubive pronicavosti za Srbe “heretik i izdajnik”, za Hrvate “sumnjiv tip”, Kovač koji se, valjda zbog nekakve podvojenosti podrijetla i stavova, nikada neće naći na popisu hrvatske lektire.
Usprkos literarnoj i misaonoj virtuoznosti. Za razliku od nemuštog pjesnika, psihijatra-stručnjaka za paranoična stanja i bosansko-hercegovačkog gospodara tanatosa – Radovana Karadžića. U svijetu lirike nepoznati Karadžić kojeg Momo Kapor, valjda u trenutku posvemašnjeg moralnog srozavanja naziva “utelovljenjem nadaleko poznate srpske pravičnosti”, a jedan drugi, sarajevski “intelektualac” “svijetlom figurom u bosanskom tamnom vilajetu”, prolijevajući (tuđu) krv postaje naprasno hvaljen i nagrađivan. Osobito je dojmljiv njegov stih: “Ja čujem kako nesreća korača” što ga vjerojatno čuje osluškujući topot vlastitih koraka.
Ne možemo i ne smijemo se rugati svoj toj mudroj “nejači” koja vješto, još od 1986. Memorandumom gradi okvir za mržnju, piše scenarij prema kojemu ćemo u konačnici svi, što dragovoljno, što silom-prilika, i glumatati, i plesati i pjevati i gristi, svlačiti se do neprepoznavanja. Ili istine o onome što doista jesmo u trenutku dokidanja civilnih zakona.
Elita je opaka, maliciozna, samoljubiva i podmuklo pretenciozna, ona zna potpaliti oganj, a zna se i sakriti daleko od plamena u koji sirotinja šalje svoje sinove. Elita se razbacuje idejama, puk prolijeva krv. Elita u trenutku rasula bježi preko granice u pucanju, financijski se osigurava, mijenja ime, lik i profesiju, pa postaje “šaman Dabić”. Jer, elita nije glupa. Njezina perfidna inteligencija poznaje alate i mehanizme upravljanja simbolikom, a samim time i stvarnošću koja ljubi martirije i ne voli jake, uvriježenom oprečne. Zato revolucionari propadaju ako prežive i ne osuše se u nekakvoj tamnici. Zato sud svijeta nikad nije sud mase, nego sud elite koja masom upravlja, koja se deklarativno nad masom zgraža. Čak i kad primjenjuje iste postupke. Zato je toliko tegobno ustati protiv zla i stati na stranu istine.
Znala je to i velika, hrabra, mudra Borka Pavičević koja je usred Beograda, usred najvećeg zla, 1994., osnovala Centar za kulturnu dekontaminaciju kako bi gromoglasnim argumentima nadglasala mrak mitologizacije, progovorila o Srebrenici, Vukovaru, o činjenici da se samo kulturalnim pretakanjima možemo istinski obogatiti. No, najlakše je statistički prosječnog uvjeriti da je poseban. Od takvih se demagogija grade najčvršće zidine.
Onako kako i dalje čvrsto vrije sentenca koju pripisujemo Cezaru, Gaju Juliju: Divide et impera, podijeli, pa vladaj. Podijeli granicom mržnje, prezira, zapišaj tu granicu krvlju, krvlju zajamči žeđ za osvetom i ciklički potpaljuj, piši pjesme o kostima nevinih koje dozivaju osvetu. Čak i ako civilizacija unutar koje postojiš kao ljudsko biće temelje čuva u ljubavi i bratstvu svih ljudi. Čak i ako se krštenje topova i krštenje ljudi koji će za njih biti meso prečesto, opetovano svodi na isto. Kao u Krležinom “Plaču majke Jevrope”, lirsko-epskoj priči o trideset i tri kule “urešene” Kristovom glavom, krvavom “od Golgote, pa do naših dana”. Epski glas tanatosa i poneki lirski glas, anonimni, na anonimnom zidu. Kao grafit koji veli: “Sebi ste izgradili dvorove, a nama nacionalne torove!”
I sve nam se, kao magijom najcrnjom, vraća na Vidovdan. I osječki crveni fićo pod gusjenicama moćnog tenka dvije godine nakon gazimestanskog “događanja naroda”, i uhićenje lava koji se na taj Gazimestan helikopterom spustio, a koji je pravdi samo polovično priveden dvanaest godina nakon dramski do patetike dovedenog uvoda u kaos. I svijet se, vele, vratio u mir. Samo prividno, jer ispod glazure ostali smo svi mi: okljaštreni, zaprepašteni divljaštvom, nespokojni, ranjeni, dokinuti za spokoj. Duboko ispod površine, poput magme, i dalje “drijema” elita koja je uvelike i dalje gora od rulje.
Nazalost gruba istina koja se uporno uporno stalno ponavlja.