Emmanuel Macron novi je lider Europe. Prije pet godina, kad je prvi put pobijedio Marine Le Pen na francuskim predsjedničkim izborima, bio je mlad, možda nestrpljiv, a njemačka kancelarka Angela Merkel i ne uvijek povoljne geopolitičke okolnosti često su ga u praksi podsjećali da se velike ideje o reformi Europske unije ne ostvaruju tako brzo. No, danas Njemačkom vlada Olaf Scholz, kancelar percipiran kao slab lider zbog petljanja oko Ukrajine i Rusije, a Macron iza sebe ima iskustvo.
Njegove ideje o reformi Europske unije možda nisu doslovno implementirane kako se on nadao, ali veliki pomaci su se ipak dogodili: nakon zajedničke nabave cjepiva protiv Covida-19 i nakon prvog iskoraka EU u masovno zajedničko zaduživanje s ciljem oporavka od korona-krize, može se zaista reći da EU nije samo snažno jedinstveno tržište, nego puno više od toga. Ruska agresija na Ukrajinu potaknula je Europu da se ponaša zrelije, kao geopolitička sila. Nakon osvajanja drugog mandata na mjestu predsjednika Francuske, Macron je najbolje pozicioniran, od svih državnika u EU, da bude pokretačka snaga tog novog buđenja Europe.
Mnogi će reći da ovakav ishod predsjedničkih izbora u Francuskoj govore o duboko podijeljenoj zemlji.
Radikalna desničarka dobila je najviše glasova otkako se natječe na izborima. Ali isto tako može se reći da je taj plafon od 41,5 posto dosegla nakon što se odrekla svoje ranije politike izlaska iz Europske unije, distancirala od Rusije koju je ranije veličala, distancirala se od antisemitizma s kojim se poigravao njezin otac kad je izlazio na predsjedničke izbore, i izbjegavala puno govoriti o imigrantima. Drugim riječima, ni tako umivena Marine Le Pen nije uspjela. Njezin rezultat ne znači da su 40 posto Francuza krajnji desničari. Mnogi su joj dali glas zbog pada životnog standarda i osjećaja da ih političke elite ne slušaju niti mare za njihove probleme.
Macron je dobro postupio kad je u pobjedničkom govoru spomenuo da čuje i razumije nezadovoljstvo tih ljudi, koji su glasali za Le Pen, i da će raditi i za njih. Kao i da razumije da brojni birači trećeplasiranog u prvom krugu, kandidata krajnje ljevice Jean-Luca Mélenchona, nisu u drugom krugu dali glas Macronu jer im se sviđa njegov program, nego zato da spriječe dolazak desnice na vlast. Inkluzivnost je europska vrlina.
Iz hrvatske perspektive, Francuska je važna zbog podrške našem ulasku u Schengensku zonu i zbog novog savezništva koje se stvara nabavom borbenih zrakoplova Rafalea.
U nedjelju su birališta bila otvorena u još jednoj državi koja je važna za hrvatsko pristupanje Schengenu.
Robert Golob, novo lice u politici, bit će novi premijer Slovenije, a mnogi političari i komentatori u Europi gledaju na poraz Janeza Janše kao i na poraz populističke desnice u Francuskoj. To nije sasvim točno i nije fer prema Janši, ali on si je sam nepotrebno stvorio toliko neprijatelja u Europi da takvi komentari ne začuđuju.
No, što god mislili o Janši u onom dijelu njegova mandata koji je opravdano kontroverzan, iz hrvatske perspektive uvijek treba imati na umu da je njegova vlada bila prekretnica za slovensko-hrvatske odnose.
Ranije slovenske vlade pokušavale su, doslovno na svakom koraku u europskoj integraciji naše zemlje, blokirati Hrvatsku dok ne ispuni slovenske želje oko granice, kontaminirane arbitraže ili zaostalog pitanja Ljubljanske banke. Janšina vlada nastupala je s pretpostavkom da će prekid takve neproduktivne i tvrdoglave politike sa slovenske strane otvoriti nove oblike suradnje kakve dvije prijateljske susjedne države i njihovi građani i zaslužuju.
U Bruxellesu, i Europskoj uniji i NATO-u, nikad nismo vidjeli iskrenije prijateljski stav slovenskih predstavnika prema Hrvatskoj nego za vrijeme Janšine vlade. I na tome - hvala.To je bio uspjeh i za Sloveniju, ne samo za Hrvatsku. I tako treba nastaviti, bez obzira na promjenu vlade u Ljubljani.
Bez obzira na to što će to po mnogo čemu biti anti-Janša vlada. Bez obzira na to što će u njoj sudjelovati i osobe poput Tanje Fajon, koja je u Europskom parlamentu jako kritizirala Hrvatsku zbog izlaska iz arbitraže (kao da sami Slovenci prije tog izlaska nisu tu arbitražu ničim kontaminirali) i zbog načina čuvanja granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bez obzira na sve to, nova slovenska vlada ne bi smjela vratiti na staro postavke u odnosima Ljubljane prema otvorenim pitanja sa Zagrebom. Nove, konstruktivnije postavke naprosto se pokazuju boljima.
Postoje još i dva aspekta: 1) Slovenija je sve što je pokrenula pravno protiv RH - izgubila, a oko granice se osramotila grdno jer će njeno potkupljivanje arbitra proučavati i na postdipl. studijima prava i međunarodnih odnosa još desetljećima i desetljećima 2) kad se pojavila ratna opasnost, oni imaju refleks "prišmajhlati" se Hrvatskoj jer ih Italija, Austrija i Mađarska povijesno ne slijede koliko "slavenska braća" i tu je onda razlog što se Janša ubacio natrag na slavenski kolosijek. Prozaični su interesi u igri, kao što je Hrvatski plinski terminal, plinovodi itd. Kad su gadna vremena, onda se sjete sa su i oni Slaveni.