Od studenog 2015. godine veleposlanik Republike Hrvatske u Japanu je Dražen Hrastić (51), karijerni diplomat koji je prije toga četiri i pol godine proveo u Turskoj (također kao veleposlanik), a karijeru je gradio i u Bruxellesu, ali i u Afganistanu, gdje je radio (kao politički savjetnik) u Uredu visokog predstavnika NATO-a za Afganistan. S obzirom na to da je u Tokiju “starosjedilac”, veleposlanik Hrastić je idealan sugovornik za svakoga tko želi saznati kako taj megalopolis diše 11 mjeseci prije početka Olimpijskih igara. To više što su nam Hrastića nahvalili ljudi iz Hrvatskog olimpijskog odbora koji su oduševljeni njegovom spremnošću da sa svojim suradnicima pomogne koliko god može. Posebice po pitanju smještaja za HOO-ove sponzore, ali i za hrvatske novinare.
U kojoj se mjeri već sada u Tokiju osjeća da će taj grad 2020. godine, na razmeđu srpnja i kolovoza, biti domaćin Olimpijskih igara?
Olimpijska atmosfera u javnom prostoru već se sada osjeća. Japanska vlada pridaje veliku važnost Olimpijskim igrama i u tom kontekstu je jako puno događaja kao što su priče s olimpijskim plamenom, maskotama, probnim natjecanjima, predolimpijskim treninzima. Osim toga, pokrenut je i projekt nazvan “Host town”, za koji se prvi prijavio Tokamachi sa željom da ugosti hrvatske sportaše. Neki drugi gradovi ugostit će sportaše iz drugih zemalja, i to je način zbližavanja Japanaca s predstavnicima zemalja sudionica Igara. To je doprinos otvaranju Japana prema svijetu, a time se stvaraju i fer uvjeti za pripremu sportaša, odnosno prilagodbu za vrlo toplu i vrlo vlažnu japansku klimu. Inače, osim Tokamachija, hrvatski sportaši, točnije atletičari, pripremat će se u pokrajini Kagawa, na otoku Shikoku. Naši su jedriličari pak već dulje vrijeme prisutni u pokrajini Tottori, u gradu Sakaiminato. Bit će jako važno prilagoditi se vrlo toploj i vlažnoj japanskoj klimi.
U Tokamachiju su već boravili neki potencijalni hrvatski olimpijci. Najprije džudaši, a potom i karataši.
Kako je to lijepo rekao moj prethodnik Drago Štambuk, Tokamachi je glavni grad hrvatsko-japanskog prijateljstva, i to još od vremena Svjetskoga prvenstva u nogometu 2002. kada je u ovom gradu bio kamp hrvatske reprezentacije. To je grad koji živi za Hrvatsku, koji ima Hrvatski tjedan u srpnju, a Hrvatski nogometni kup u rujnu. Gradonačelnik u svojoj sobi ima hrvatski kutak, sa zastavom, kockicama i poklonima iz Hrvatske, a osmoškolcima se za užinu služe i hrvatska jela. Stanovnici Tokamachija išli su na Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i organizirano navijali za Hrvatsku. Nakon što su naši osvojili drugo mjesto, u Veleposlanstvo su nam slali cvijeće, poklone, sake...
Od sportaša koji ne nastupaju u dvoranama, već na vanjskim terenima, bilo je dosta prigovora zašto je to baš u tom terminu, zašto nije u rujnu ili listopadu kao što su to bile Igre održane u istom gradu 1964. Vjerojatno se radi o tome da je bilo teško uskladiti sve nacionalne kalendare natjecanja i ovo je na kraju ispalo kao jedino opcija. U svakom slučaju, neka će natjecanja biti pomaknuta u vrlo rane jutarnje sate, što će se poklopiti s večernjim terminima u Hrvatskoj.
Druga polovica srpnja i cijeli kolovoz izrazito su topli i sparni. Tu govorimo o vlažnosti zraka i do 100 posto, no ono u što ja vjerujem jest savršena japanska organizacija. Klimu ne mogu promijeniti, ali su izuzetno dobro organizirani. Osim toga, na društveno-političkoj razini posebno se inzistira na jednakoj važnosti Olimpijskih i Paraolimpijskih igara.
Jesu li prosječni Tokijci sretni što su domaćini Olimpijskih igara?
Velika većina Japanaca sretna je i ponosna što je Japan četvrti put domaćin Olimpijskih igara. Nakon Tokija 1964., Sappora 1972. i Nagana 1998., ovo je drugi put da je Japan domaćin ljetnih Igara. Trebao je to biti i 1940., ali su te Igre otkazane zbog Drugog svjetskog rata. Ono što ja primjećujem jest da su oni sretni što su ponovno domaćini iako su svjesni da je to logistička noćna mora, i to ne samo zbog organizacije i održavanja Igara. Jer, Japan je doživio i pravi turistički bum. Prije desetak godina Japan je ugošćavao manje od 10 milijuna stranih turista, a u 2020. ih se očekuje 40 milijuna. Japanu nedostaje iskustva i infrastrukture za ugošćavanje tako velikog broja turista pa se dosta intenzivno grade novi hoteli, uvode nove linije podzemne željeznice, grade se i nove shinkasen linije. Japan je 1964. prvi uveo takozvani “bullet train” i do dandanas nisu imali ni jednu nesreću, što je jedini takav sustav u svijetu.
Kako će grad poznat po iznimnim prometnim gužvama, na cesti, ali i u vlakovima podzemne željeznice, izgledati u vrijeme kada u njemu bude enorman broj stranaca?
Oni imaju stravične gužve u kojima promet funkcionira savršeno i deseci milijuna ljudi dnevno se prevezu bez ikakvog problema. Tokio ima najbolji transportni sustav na svijetu. Premda veleposlanik, ja se najčešće koristim podzemnom željeznicom, a baš kada moram, onda idem službenim automobilom. Sam grad ima 14 milijuna stanovnika, a šire područje 35 milijuna ljudi, i donedavno je to bilo najgušće naseljeno područje na svijetu.
Razmišljaju li Tokijci, oni koji za sport nisu zainteresirani, da u to vrijeme otputuju nekamo, kao što su učinili i stanovnici nekih drugih gradova domaćina poput Londona?
Vlada i gradska uprava ohrabruju “Tokyotes” da tijekom održavanja Igara odu nekamo izvan grada.
Navodno se potiču i tvrtke da svi njihovi zaposlenici, koji mogu raditi od kuće, to i čine.
Sasvim je sigurno da će Japanci iskoristiti sve mogućnosti. Oni su inovativni u olakšavanju života ljudima, a treba uzeti u obzir i japanske radne navike.
Kakva je ostavština Olimpijskih igara održanih u Tokiju 1964. godine? Bile su to prve Igre održane u Aziji?
Ove Olimpijske igre imaju dvije zone. Tokyo Bay Zone i Heritage Zone. Tokio se proširio na more, puno su nasipavali, pa ima umjetnih poluotoka i otoka. U zaljevu su Olimpijsko selo i neka borilišta, a u Zoni nasljeđa bit će pak borilišta na mjestima na kojima su bila i 1964. Ili su preuređena ili su srušena pa ponovno sagrađena. Japanci su poznati po tome da sve žele privesti svrsi, da bude na korist građanima ili da bude komercijalno. Za svaki se objekt zna namjena nakon Igara, ni jedan neće ostati bez funkcije kao što se znalo dogoditi nekim drugim domaćinima Igara. Obišao sam sva borilišta, mnoga su još gradilišta, a kako je Japan zemlja izložena prirodnim nepogodama, onda se sve nove zgrade grade prema postroženim protupotresnim mjerama. U posljednjih četvrt stoljeća, Japan su pogodila dva velika potresa, onaj u Kobeu 1995. te onaj 2011. koji je izazvao goleme valove. Inače, novi olimpijski stadion imat će metalnu konstrukciju, ali će biti od drveta, a imat će i terase s posađenim drvećem. Japanci se vraćaju drvu jer su ekološki osviješteni. Neke će objekte demontirati, a to će se drvo negdje drugdje iskoristiti.
Ima li Tokio problema s čistoćom vode i zraka kao što ih je imao Rio?
U Tokiju se voda iz slavine može piti, a Japan, za razliku od nekih drugi dalekoistočnih zemalja, nema problema ni s čistoćom zraka. Ono što se povremeno pojavi kao problem jest zagađenost mora, zbog koncentracije industrije i pomorskog prometa. Jako se vodi računa o čistoći, no neke je stvari nemoguće izbjeći.
Jesu li enormni troškovi nekretnina utjecali da ovaj put Hrvatska kuća bude u sklopu Veleposlanstva RH, što je morala odobriti i Vlada RH?
Izuzetno je važno imati Hrvatsku kuću na Olimpijskim igrama jer to je najbolja moguća prilika za brendiranje i promoviranje hrvatske kulture, turizma, gastronomije, naših proizvoda. Između ostalog, očekujemo da će se ondje održavati press-konferencije hrvatskih medaljaša. Činjenica je da je Tokio jedan od najskupljih gradova na svijetu, ali i da postoji nedostatak prostora zbog enormnog povećanja turista. Sve je to vodilo k tome da je u komunikaciji HOO-a i Ministarstva vanjskih i europskih poslova dogovoreno da će Hrvatska kuća biti smještena u zgradi veleposlanstva, koje je na prestižnoj lokaciji, u centru grada, i u kojem možemo ugostiti 50-ak ljudi. Taj je objekt kupljen u najpovoljnijem trenutku, godine 2000., u vrijeme sloma građevinskog buma i golema pada cijena na tržištu nekretnina. Bila je to izuzetno pametna i financijski povoljna odluka.
U kojoj još mjeri Veleposlanstvo pomaže Hrvatskom olimpijskom odboru u vezi s nastupom hrvatskih sportaša na Igrama?
Važno je naglasiti da su hrvatska veleposlanstva servis hrvatskih građana, institucija i tvrtki, pa tako i HOO-u, kojemu nastojimo pomoći u organizacijskom i logističkom smislu. Pomoći ćemo i kontaktima s relevantnim političkim, gospodarskim i medijskim akterima. Treba naglasiti kako HOO ima golemo iskustvo i stručna znanja u organizaciji ovakvih događanja, tako da i mi od njih možemo jako puno toga naučiti.
Kakav imidž imaju hrvatski sportaši u očima Japanaca?
To mi je najdraže pitanje jer Hrvatska je u Japanu prepoznata po prirodnim ljepotama i kulturnoj baštini, turizmu i sportašima, a u posljednjih smo se nekoliko godina brendirali i kao zemlja iz koje dolazi jedna od najkvalitetnijih tuna. Inače, Japanci su impresionirani da zemlja veličine Hrvatske u sportu postiže jednake ili puno veće uspjehe, a po veličini teritorija, broju stanovništva i snazi gospodarstva nije u istoj kategoriji. Cijela se stvar rasplamsala nakon što su naši nogometaši zaigrali u finalu SP-a. Japanci su ljudi koji možda ne pokazuju previše otvoreno osjećaje, no neki su doslovce plakali zbog te naše epske priče pa me i danas prođu trnci kada se toga sjetim.
Prigodom veleposlanikovih službenih diplomatskih susreta hrvatski su sportaši česta tema.
To je jako često, da ne velim, u većini slučajeva. Modrić, Šuker i Mirko Filipović su najčešće teme, a često mi govore da smo jedna od najljepših zemalja u svijetu ne samo po našoj prirodnoj i kulturnoj baštini nego i po ljudima. Sve to strahovito olakšava moj posao jer istog trena, pri prvom kontaktu, imate atraktivnu temu.
Koliko je u Japanu, doista, popularan MMA borac Mirko Cro Cop Filipović?
Premda svi Japanci nisu ludi za borilačkim sportovima, što je neka naša hrvatska percepcija, Cro Cop je brend. Uz naše najbolje nogometaše, Mirko je apsolutno najpoznatiji i najcjenjeniji hrvatski sportaš. Možemo reći da je Cro Cop, kao borilačka legenda, dignut na razinu ikone. Bio sam na jednoj njegovoj borbi i to je bio frenetičan doživljaj. Ako govorimo o Saitama areni, to je drugi svijet. On je tamo kralj. Te večeri bio je najveća zvijezda, bez konkurencije, netko tko u svom sportu ima tretman kao Ronaldo i Messi u nogometu. I zato mi je te večeri srce bilo veliko.
Koliko sportaši sudjeluju u stvaranju slike o Hrvatskoj?
Sportaši daju strahovit doprinos prepoznatljivosti i popularnosti Hrvatske i tako otvaraju mnoga vrata. Ako je Hrvatska brendirana kao jedna od najljepših zemalja, onda su sportaši najbolji dokaz sposobnosti i uspješnosti Hrvata.
Kako nas Japanci percipiraju kao narod?
Oni su impresionirani ljepotom Hrvatske, ali i otvorenošću i komunikativnošću naših ljudi. Često sam znao čuti da bi se, kada bi posjetili Hrvatsku, vratili kući s nekim novim prijateljstvima. A u japanskoj kulturi nije uobičajeno da se u vrlo kratkom vremenu nekome otvoriš i s njima sprijateljiš. Uz ljepotu zemlje i sportaše, jako se često čuje za tunu iz Hrvatske, a i naša vina i maslinova ulja dobivaju na prepoznatljivosti. Zbog svega toga mi imamo 160 tisuća dolazaka iz Japana. Porast broja Japanaca koji se upute u Hrvatsku veći je od prosječnog rasta broja Japanaca koji putuju u inozemstvo. To su turisti koji ne idu na plaže, dobri su potrošači, jako su pristojni i sofisticirani, imaju vrlo široke interese.
Koliko Hrvata živi u Japanu, odnosno u Tokiju?
U Japanu ih je 200-tinjak, a u široj regiji Tokija pola od toga. Najčešće su to mješoviti brakovi, ali i studenti te profesionalci u različitim multinacionalnim kompanijama.
S obzirom na udaljenost i cijene smještaja, koliko se hrvatskih navijača očekuje u vrijeme Olimpijskih igara?
Ja želim pozvati svakoga tko može neka dođe, da daju podršku našim sportašima koji ih neće razočarati. Činjenica jest da je Japan skup, ali uz malo truda mogu se naći vrlo povoljne avionske karte i relativno povoljan smještaj, ne nužno u samom središtu, već u širem tokijskom području. Ja se zaista nadam da ću vidjeti što više kockica na tokijskim ulicama. Inače, godišnje Japan posjeti nekoliko tisuća Hrvata i primjetan je vrlo snažan porast posjeta iz Hrvatske. Baš kao što se Japanci, koji posjećuju Hrvatsku, drže standardnih ruta Zagreb – Plitvice – Split – Dubrovnik, tako i Hrvati najviše posjećuju Tokio i Kyoto.
Kako će biti sa smještajnim kapacitetima u vrijeme Igara i koliko bi cijene mogle biti više od uobičajenih?
Nažalost, cijene u Japanu su i inače vrlo visoke, znatno više nego u najvećem dijelu Europe, a tijekom Olimpijskih igara, zbog velike potražnje, doći će i do njihova porasta. Cijena zemljišta i nekretnina u Japanu je enormna. Jedan je moj poznanik u Shibuyi, a to je širi centar grada, stan od 60 kvadrata platio 800 tisuća dolara.
Pitam se kako jadni Japanci, koji su pojam reda, cistoce, organiziranosti, radisnosti..dozive sve ono smece po Zagrebu, sve one zasarane, prljave haustore, derutne fasade, oderane plakate koje se ne uklanja mjesecima..Dragi gospon, Japanci su samo vrlo pristojni ljudi i puni postovanja prema svemu, zato s toliko pristojnosti i lijepih rijeci i govore o Hrvatskoj (kao sto bi i o bilo kojoj drzavi), ali ono sto zaista (s punim pravom) misle,a presucuju, je sasvim suprotno. Ispada da se cijeli svijet divi Hrvatskoj, a svi od nje bjeze kao vrag od tamjana (zahvaljujuci hrvatskoj neposlovnosti, neorganiziranosti, korumpiranosti, nikakvom pravosudju....).