Da će ovih dana uslijediti objava jedne predsjedničke kandidature moglo se pročitati iz anketa u kojima su anketari izveli svojevrsnu anketnu piruetu i iz dosadašnjih mjerenja izbacili neke lijeve predsjedničke kandidate, kako bi onda, sasvim slučajno, zabilježili nagli skok podrške Zoranu Milanoviću.
A onda je Milanović, kao po scenariju, za objavu početka svoje predsjedničke kandidature izabrao dan u kojemu HDZ proslavlja 30 godina svoga postojanja? Bio je to radni ponedjeljak, u kojemu se naš kandidat morao žrtvovati i, kontra svih pravila, bio prisiljen ustati prije podne. Toga se dana u kafiću u blizini Prisavlja sastao s gospodinom Stankovićem, čovjekom koji već godinama na javnom servisu služi kao rampa za lansiranje novih i uređaj za podgrijavanje starih političkih spasitelja.
Dok su oni dogovarali termin budućega gostovanja, u drugom dijelu grada, na Iblerovu trgu, pušten je bijeli dim. Naime, čini se da je Bernardiću bilo dosta da ga Milanović i njegovi ministri stalno opstruiraju, pa je shvatio da je njegova predsjednička kandidatura elegantan način da ih se konačno i bezbolno riješi.
A kocka je pala na kandidata s Juicy-sloganom, ovaj, karakterom. To je čovjek od riječi, koji je rekao da se neće nikada kandidirati za predsjednika. Za njega mediji pišu kako toliko dobro živi i zarađuje da mu povratak u politiku uopće nije potreban.
Možda se i ne bi vraćao, ali su Tač zatvorili, pa su “stvari došle dotle da se ja ovakav moram kandidirati”. Tako je prisiljen krenuti u jedinu bitku koju nije uspio izgubiti, jer u njegovoj mazohističkoj kolekciji političkih poraza još jedino što mu nedostaje je osobni poraz na predsjedničkim izborima.
Oni koji ga brane kažu kako je kao premijer imao moć da pravi štetu, ali da sada kao predsjednik to više ne bi mogao. Nije mi jasno zašto ga podcjenjuju? A uskoro će vas Zoki podsjetiti zašto biste baš njemu trebali dati svoj glas, i zašto bez njega “Hrvatska raste” i “nema povratka na staro”.
Zašto će svaki ljevičar koji drži do sebe svoj glas dati Milanoviću? U prvom redu zato što se hvalio da ima dedu ustašu. Iza toga, sljedeći razlog je zato što šef njegovog kabineta i njegovi ministri vjerodostojno čuvaju stabilnost vlade “lekarkinog sina”. A glavni razlog je taj što im je čovjek s karakterom skroz otvoreno priznao kako se “nikada neće kandidirati” i unaprijed ih upozorio kako “nikada neće biti predsjednik”, da se ne bi razočarali. Jer, on “nije kandidat ljevice”; on je, za razliku od njih, moderan.
Zašto će svaki desničar koji drži do sebe svoj glas dati Milanoviću? Pa, prije svega zato što u kampanju kreće iz šume. Zato što je kao premijer slao specijalce na ratne veterane i invalide. Zato što je rekao da je Hrvatska “slučajna država”, a što više od njegove pobjede može biti potvrda takve slučajnosti? Još ako obeća da će vratiti Titovu bistu na Pantovčak, tko će mu na desnici moći odoljeti?
Zašto će svaki liberal koji drži do sebe svoj glas dati Milanoviću? Zato što je povećanjem poreza pomogao da lakše prebrodimo krizu i usvojimo zdrave navike rezanja kruha na manje šnite, sve uz moto “ako mi i ništa ne napravimo, nešto će se već dogoditi”.
Tisuću je razloga zašto će cijela Hrvatska glasati za Milanovića! Jedan od njih je i taj što je Gospodin Karakter je simbol hrvatskog zajedništva - na jednu osobu koja ga voli dolazi petero koji ga ne podnose.
Bandićevci će mu tako povjeriti svoj glas jer ih je poučio o dragocjenosti slobode. Manjine zato što nitko kao on nije rekao Srbima što im ide – da su “šaka jada”. Najviše su mu zahvalni radnici koji su pravednim predstečajnim nagodbama ostali bez posla. Njima treba pridodati i osobe koje su bezbolno preživjele ovršni zakon. Da ne spominjemo žrtve poplava, one su posebno svjesne da otkad je Zoran popravio cijevi u stanu, u Hrvatskoj više nema velikih poplava!
Svi će mu biti zahvalni, ali nitko kao naši udbaški metuzalemi, koje je, ne prezajući ni pred King Kongom, svim silama nastojao spasiti od izručenja Njemačkoj. Tko mu je u tome najviše pomogao? Pa, ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Zato je sad red da ga nagradi mjestom šefa izborne kampanje.
Ako sve to tako fino zbrojimo, dolazimo do trenutka u kojem se možemo zapitati zašto se Milanović morao upustiti u bitku u kojoj, po vlastitom priznanju, nije favorit?Možda zato što je jedna od predsjedničkih ovlasti pomilovanje osuđenika? A koga bi to trebalo spasiti od dugogodišnje zatvorske kazne? Nije valjda Milanovićeva predsjednička kampanja – kampanja za pomilovanje osuđenih udbaša? To bi onda značilo da je glas za Milanovića glas za pomilovanje Perkovića i Mustača.
Je. Samo Lex Perković bi trebao biti dovoljan da se Milanovića diskvalificira od bilo kakve javne dužnosti, a kamoli predsjedničke. Milanović nas je skoro stavio u međunarodnu izolaciju zbog jugo udbaša, starih tatinih pajdaša...