Poslije Karamarkova izgona iz visoke politike, ona bi mogla biti puno drukčija nego dok je on bio u njoj. Pogotovo bi se mogla promijeniti nakon skorih parlamentarnih izbora nakon što je u nju ušao Andrej Plenković i nakon što su se pojavile predizborne političke kombinacije o mogućim stranačkim koalicijama i savezima. Kao što je mogućnost da SDP s HSS-om stvori novu “pučku frontu”, odnosno da se obnovi nedavni savez HDZ-a i Mosta.
Dok je Karamarko bio u HDZ-u, to je bilo potpuno iluzorno. Most takve političke kombinacije nije želio sve dok je Karamarko u HDZ-u, dok ih je HDZ otklanjao premda ih je možda i želio. No Karamarko je očito bio jak i suradnici su ga se, izgleda, bojali. Ili su pak bili njime iz nepoznatih razloga opčinjeni i neshvatljivo mu podložni. Neki sve do nedavno nisu čak priznavali ni da je Karamarko politički mrtav. Da nije bilo političkih amatera i entuzijasta iz Mosta, Tomislav Karamarko bi sigurno još i danas bio politički živ i živahan. Stranačko vodstvo i članstvo valjda bi se prenulo tek poslije izbora na stranačkim ruševinama. Iznad kojih bi valjda još samo lebdio Karamarkov duh.
Ako je uvjet Mosta za suradnju s HDZ-om bio Karamarkov odlazak, onda je poslijeizborni savez sasvim moguć. Kao što je već realan i savez SDP-a i HSS-a. Savez s HSS-om nije ni povijesna novost ni politički presedan.
Politički preci SDP-a imali su savez s lijevim krilom HSS-a. Kad su se vratili iz partizana, mačekovce su umjesto slobodnih izbora dočekale “ćorave kutije” i radne zadruge, dok je Maček život završio u progonstvu.
I naše vrijeme pamti savez SDP-a i HSS-a. Zlatko Tomčić u Vladi Ivice Račana postao je predsjednik Sabora. Možda to u eventualnoj Vladi Zorana Milanovića kani Krešimir Beljak. Možda mu se pridruži i Stipe Gabrić Jambo kao ministar poljoprivrede!
Možda je moguće da se i Milanoviću s HSS-om dogodi što i Karamarku s Mostom. Ako se to i dogodi, moglo bi to više biti iz pragmatičnih, a manje iz principijelnih razloga. Zoran Milanović pri tome vjerojatno više i neće moći biti bahat, egocentričan i isključiv, osim možda u SDP-u. Morat će se uljuđenije ponašati i zbog novoga čelnika HDZ-a Andreja Plenkovića.
Naime, više nema retorički nemuštoga i politički nevještoga Karamarka u usporedbi s kojim i Milanović dobiva na političkoj cijeni. Odlazak Tomislava Karamarka i dolazak Andreja Plenkovića čini se kao početak HDZ-ove nove epohe.
Obojica su došla na isti način, kao jedini kandidati! Karamarka su stranački Hrvatine izabrali gotovo aklamacijom! Usprkos tome što je bio “Manolićev i Mesićev čovjek”, što je njegova SOA po Europi progonila generala Antu Gotovinu! Plenkoviću ne ide u demokratski prilog što se bira po istom modelu po kojemu je izabran Karamarko. Ali o Plenkoviću ovisi hoće li se HDZ nakon izbora urušiti ili modernizirati.
Čudnog li pitanja!? Osim što je Karamarko i fizički još u vrhu stranke, njegova je i kompletna kadrovska struktura koju Plenković ne može promijeniti i da hoće, zbog statutarnih ograničenja. Točno je da se kaputi u HDZ-u okreću brzinom svjetlosti, ali Plenković je ipak tek lasta koja ni u kom slučaju ne čini proljeće. Taj dio spada u mokre snove brojnih simpatizera kojima iracionalno razmišljanje priječi da spoznaju stvarnost.