Poštovani uredniče,meni se čini da nemam temu za ovomjesečnu kolumnu. Prošli sam mjesec uglavnom sjedio doma i brinuo se. I zaista mi se na tren učinilo kao da nemam o čemu pisati. S obzirom na to da sam već potrošio honorar, prilažem nekoliko bilježaka. Uz isprike.
U zadnjih godinu dana nisam razvio nikakve hobije. Pripisujem to svom cinizmu. Čini mi se kao da je to bilo sjajno vrijeme za amatersko bavljenje epidemiologijom, javnim zdravstvom ili seizmologijom. Nažalost, odavno sam se ispisao sa Sveučilišta Facebook.
Svaki put kad čujem “švedski model”, ja još uvijek vidim Viktorijinu anđelicu Caroline Winberg ili biseksualnog hipstera iz Stockholma kojeg sam prije nekoliko godina upoznao u Berlinu.
Jedina posljedica viška slobodnog vremena su teorije zavjere. Q Anon, koji se munjevito proširio Amerikom, našao je krivca za društvene nepravde u navodnoj pedofilsko-liberalnoj eliti koja upravlja svijetom. U Hrvatskoj, čini se, tajne sile više vole popularnu kulturu od visoke politike. Odlučili su svoje djelovanje usmjeriti na ovogodišnju Doru. A valjda svi, pa tako i teorije zavjere, moraju negdje započeti.
Izgleda da ovog mjeseca imam dovoljno znakova da se osvrnem se na taj glazbeni događaj (ujedno i najzabavniji vikend cijele ove zime bez kraja). Hrvatska nije bila spremna za Betu Sudar. No, ako je to tješi, pjesma “Ma zamisli” bit će pobjednica svakog kućnog tuluma (u skladu s propisima). Apsolutna pobjednica ovogodišnje Dore je Vesna Pisarović. Možda to i nije previše fer reći jer je nastupila s tri pjesme. A prošlogodišnjem pobjedniku Damiru Kedži nisu dopustili ni da se predstavi s dvije (a zbog pretrpljene nepravde je zaslužio da otpjeva i cijeli album).Pokušao sam glasati za Albininu pobjedničku pjesmu “Tick-Tock”, ali su se pozivi zbog preopterećenosti mreže odbijali. Drago mi je da je pobijedila i bez mog glasa, a žao mi što nisam dobio godišnji paket Hrvatske lutrije. Prošle sam se godine vratio pušenju i pretjeranom cuganju. Zašto ne bih tom nizu dodao i ovisnost o kocki i igrama na sreću?
Htio sam ja popratiti i visoku kulturu. Pokušao sam otići na, koliko čujem, izvrsnu predstavu “Neprijatelj naroda u režiji Ivana Penovića. No izgleda da je ovih dana lakše srediti cjepivo nego kartu u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Kad sam bio mali, doma su me učili da nikada ne pitam tko za koga glasa. Sve više mi se čini da sada treba izbjegavati pitanje o cijepljenju. Čim se spomene, stvara se veoma neugodna situacija. Pitam se je li iskaznica cijepljenja nova partijska knjižica?
Od svih mjesta, baš sam u teretani morao nazočiti neformalnoj konferenciji skeptika u znanost. Nije li neobično da sve lažne informacije, bilo o potresu ili COVID-19, dolaze iz istog izvora – poznanika neimenovanog bliskog prijatelja. Facebook bi trebao promijeniti ime u “poznanik bliskog prijatelja tvog tate”.
Temu za ovogodišnju kolumnu pokušao sam tražiti u vijestima. U svijetu u kojem živimo, offline se događa samo šoping. Kako sniženje u Zari nije vijest koja će dobiti dovoljan broj klikova, prisiljeni smo čitati o objavama s društvenih mreža bivših političarki ili utjecajnih influencera. Predlažem da se rubrika zove “S kraljevskih dvora 2(021)”. Moju su obitelj zadesile dvije prirodne nepogode u mjesec dana. Srećom, iz obje su svi izvukli živu glavu. Htio sam pisati o tome, ali nažalost postoji taj zakon o GDPR-u. A i mama mi je zabranila. Simpatije ću pokušati pobrati mlakim humorom, kad već nemam hrabrosti. Baš kao na lošem dejtu.
Bilo mi je smiješno slušati grupu ljutih tinejdžera koji su komentirali kako je netko dobio neopravdani jer nije uključio kameru za vrijeme online nastave. U moje vrijeme, neopravdani se lakše pretrpio uz kavicu i jeftine cigarete.
Postalo mi je manje smiješno kad sam shvatio da su naši mladi zatočeni u dvije najgore institucije u doba puberteta – doma i u školi. Nije ni njihovim roditeljima ništa lakše. Preklopilo im se biti doma i biti u braku.
Nije samo škola pretvorena u muzej koji posjećuju prvašići i maturanti. Najpoznatiji klub na svijetu, berlinski Berghain, poprište zabave i najgorih epidemioloških uvjeta u recentnoj povijesti, sada je galerija. Meni više izgleda kao memorijalni centar jer se većina postava bavi time kako se nekada partijalo.
Mojim prijateljima nedostaju kafići i flert. Ne iznenađuje me to. Kako smo osuđeni na aplikacije, naše flertanje sada sve više nalikuje romanu Jane Austen. Biramo ljude na temelju nekoliko fotografija, udaljenosti i, iako se ne želi priznati, klasne pripadnosti. Ako dođe do susreta, mladi par može uživati u šetnji ili dvije prije nego što počne živjeti zajedno. Naravno, ako imaju stan. Iako turizma gotovo i nema, broj stanova za iznajmljivanje nije se povećao niti se cijena rente spustila. Ekonomija koju živimo pokazuje da je isplativiji imati prazan stan nego iznajmiti ga podstanaru.
I uviđam da je moje pisanje slično nekom imaginarnom bakinom stanu. To je nešto što sam dobio, gotovo nasumično i nerijetko ga precjenjujem. Znam da mi je bolje da se njime koriste stranci jer su spremni platiti više za manje. A baš kao i prosječan AirBnb rentijer, u pravilu čekam neka bolja vremena kako bih mogao otvoreno prigovarati.
Dragi uredniče, još jednom isprike što kasnim. Prvo sam tražio odgodu iz opravdanih razloga (vidi 10.). Ovog mjeseca, na plesnim podijima diska apokalipsa, misli su bile jednako razbacane kao i osjećaji, susreti kratki i socijalno distancirani, a vrijeme se rastezalo između čekanja i odgađanja. Izgleda kao da ima previše tema, samo nijedna nije za mene. Barem da bih se njome ozbiljno pozabavio. Stoga, dao sam si pravo na pukotinu neozbiljnosti u ozbiljnom političkom tjedniku u nikad ozbiljnijem povijesnom trenutku.
Koja sam ja budala što sam ovo išao čitati!