Nakon pada zrakoplova
Hrabra tinejdžerica koja je pobijedila smrt
Peruanka Juliane Koepcke imala je četrnaest godina kad je 1971. jedina preživjela pad zrakoplova s tri tisuće metara visine. Zrakoplov se srušio u amazonskoj prašumi, a ona se deset dana potpuno sama snalazila u negostoljubivu, prijetećem okruženju.
„Dijete džungle“
Pomoglo joj je to što je kao dijete biologa i ornitologinje naučila tehnike preživljavanja u divljini. Njezini roditelji, podrijetlom Nijemci, radili su u istraživačkoj stanici Panguani u amazonskoj prašumi, a ona je neko vrijeme živjela s njima.
Jedini slobodni let
Kad je maturirala u njemačkoj školi u Limi, na sam Badnjak rezervirala je karte za jedini slobodni let. Kompanija je bila na lošem glasu, a nisu imali ni sreće. Zrakoplov je uletio u grmljavinsko nevrijeme; pogodio ga je grom pa se raspao u zraku. Ostatci su se raspršili naokolo, a Juliane je preživjela jer je bila vezana sa stolac koji je ublažio pad. Slomila je ključnu kost, imala otvorene rane na lijevoj nozi i desnoj ruci, a desno joj je oko nateklo.
Nije se predavala
Njezina majka, koja je također bila na tom letu, podlegla je ranama nakon nekoliko dana. Juliane se hranila bombonima iz aviona i hodala niz rijeku. Nakon deset dana pronašla je čamac. Benzinom iz spremnika očistila je rane i pričekala jutro, kad su je pronašli ribari. Kad se oporavila, odvela je spasilačku ekipu do mjesta nesreće i tamo pronašla mrtvo tijelo svoje majke.
Teško je biti rudar…
Spašen iz podzemne zamke
Drugog dana siječnja 2006. dogodila se eksplozija u rudniku Sao Mine u Zapadnoj Virginiji. Od siline eksplozije rudnik se urušio, a trinaest rudara ostalo je zarobljeno pod zemljom sljedeća dva dana. Kad su spasioci napokon došli do njih, pronašli su samo jednoga preživjeloga. Ostali su se ugušili ugljičnim monoksidom.
Randal L. McCloy Jr. bio je teško ozlijeđen. Izvučen je iz rudnika s teškim oštećenjem bubrega, pluća, jetre i srca, a zbog ozljeda mozga tjednima je ležao u komi. Kad se oporavio, napisao je pisma obiteljima poginulih rudara, hvaleći hrabro držanje ljudi svjesnih da smrt dolazi po njih.
Spas iz bijele pustinje
Propala ekspedicija na Južni pol
Uz Roalda Amundsena i Roberta F. Scotta, australski geolog i istraživač Douglas Mawson bio ključna figura junačkog doba istraživanja Antarktike. Bio je i član ekipe koja je prva stigla do južnoga magnetnog pola, a poveo je vlastitu ekspediciju u Zemlju kralja Georga V i Adelinu zemlju, dio Antarktike nasuprot Australiji
Put u nepoznato
Isplovili su brodom Aurora i 8. siječnja 1912. iskrcali se na rt Denison u Zaljevu Commonwealtha. Sagradili su kolibu na stjenovitom rtu i prezimili, usprkos stalnim ledenim mećavama. Mawsonov tim krenuo je prema istoku, sve dok jedan od članova nije pao u provaliju, zajedno sa psima i većinom zaliha. U povratku je preminuo preostali član ekipe i Mawson je dalje nastavio sam.
Dvije godine u snijegu
Propao je kroz led, a preživio je jer su se sanjke zaglavile i spriječile da se i on surva u provaliju. Poslije je naišao na paket hrane, što mu je pomoglo da skupi snagu i probije se do logora. No u međuvremenu je brod isplovio pa je Mawson na rtu Dawson prezimio i drugu godinu, sa šestoricom ljudi iz baze. Zajedno su istražili velike površine antarktičke obale i preciznije odredili položaj južnoga magnetskog pola.
Strava u dubinama
Kuhar koji je preživio pod vodom
Godine 2013. Harrison Okene preživio više od 60 sati na dnu oceana dišući kroz zračni džep. Taj je Nigerijac radio je kao kuhar na brodu koji se prevrnuo u nemirnom moru, 32 km od nigerijske obale. Brod izvrnuo na trbuh i potonuo na dubini od 30 metara. Svih jedanaest članova posade se utopilo, samo je Okene preživio.
Malo zraka
On je u mrklome mraku pronašao kabinu u kojoj je bilo dovoljno zraka da ga održi na životu. Legao je na dasku kako bi tijelo držao iznad vode i odgodio hipotermiju. Bio je gladan, žedan i promrzao, ali jedino što je želio vidjeti bio je trak svjetlosti. Zaglavljen u zračnom mjehuriću ne većem od metra, plakao je i zazivao Isusa da ga spasi.
Akcija spašavanja
Nakon gotovo dva i pol dana, njegove su molitve bile uslišene. Do njega su došli južnoafrički ronioci poslani da izvuku tijela mrtvih mornara. Ne zna se tko je bio u većem šoku, spasioci, koji su mislili da vide duha, ili Okene, koji je mislio da su anđeli došli po njega. Pokrenuta je akcija spašavanja, nakon koje je dva dana proveo u dekompresijskoj komori. Oljuštila mu se koža, patio je od noćnih mora i bio je beskrajno gladan, ali je preživio.
Nemilosrdno more
Plutao pučinom 438 dana
U studenome 2012. Salvador Alvarenga krenuo je u ribolov nadomak obala Meksika. Društvo mu je pravio lokalni ribar Ezequiel. Ubrzo ih je uhvatila oluja koja se nije stišavala pet dana. Čamcu su otkazale sve komande; nisu imali ni vesla ni jedra pa su otplutali prema otvorenom oceanu.
Preživjeti se mora
Alvarenga je naučio golim rukama loviti ribu, kornjače, meduze i morske ptice, a prehranjivali su se i otpadcima koji su plutali površinom. Skupljali su kišnicu i pili krv kornjača. Ezequiel se predao sudbini nakon četiri mjeseca; razbolio se i na kraju umro od gladi. Alvarenga je često pomišljao na samoubojstvo, ali ga je od nauma odgovarala duboka vjera.
Na rubu ludila
Punih šest dana plutao je s Ezequielovim tijelom pokraj sebe, čak i razgovarao s njim, a onda je shvatio da ludi i bacio truplo preko palube. Plutao je tako i plutao, a što je najgore od svega, svako bi malo vidio neki brod na horizontu. On bi ih vidio, ali ne i oni njega. I onda je napokon ugledao zemlju: pusti otočić u zabačenom kutku Marshallovih otoka. Skočio je iz čamca i doplivao do obale, gdje je ga je prihvatio lokalni par. Tako je završila Alvarengina pustolovina, duga deset tisuća kilometara i 438 dana.
