Subota 6. srpnja
Knjiga “Partijsko zlato” Igora Buniča o sedamdeset godina komunizma u Rusiji opisuje jednostavnu istinu – banda na čelu s Lenjinom osvojila je vlast u toj golemoj zemlji i sebi prigrabila njezino zlato i bogatstvo koje je otela svim slojevima stanovništva. Velik dio toga zlata partijska je elita prebacila u inozemstvo. Slično su komunisti poslije Drugoga svjetskog rata postali vlasnici Jugoslavije, pa ako se danas u Titovim sefovima otkrivaju pokradene dragocjenosti, nije čudo što je predsjedniku jugoomladine, sadašnjem ravnatelju HRT-a Goranu Radmanu, koji je umjesto njega mrtvog u Beogradu primao štafetu, pripalo nešto od partijskog zlata – hotel u Bohinju.
Sporno je što Radman taj hotel nije prijavio kao imovinu, ali je pravo pitanje – čiji je to hotel? I čija je imovina Saveza komunista Hrvatske, ako je i bila uredno upisana u vlasničke knjige pa se tako i Radmanu mogla “prodavati”? To može biti isključivo imovina hrvatske države, pa i kad je namicana partijskom članarinom, jer su oni koji su tu članarinu plaćali bili povlašteni i na radnim mjestima i u zaradama. Jedino je pošteno i zakonito da Radman taj hotel vrati hrvatskoj državi, a da i on koji je kupio tuđe i onaj tko mu je tuđe prodao budu kažnjeni. Ali tko će ih kazniti kad su i oni koji bi to trebali učiniti, kao i Radman, baštinici partijskog zlata, to jest komunističke lopovštine!?
Nevjerojatno je ili zapravo jedino vjerojatno što i sada i mjesecima prije šute oni koji su znali za Radmanov bohinjski hotel. Jer nije riječ o nalivperu koje mu je prodala partija, a zacijelo ih, počevši od dužnosnika sa samih vrhova vlasti, ima jako puno koji znaju tko se i na koji način dokopao partijskoga zlata. Činjenica da je Radman sudjelovao u tom grabežu, i činjenica da ga je na saslušanju u SZUP-u 1994. godine kao suradnika KOS-a prokazao agent te zloglasne obavještajne službe Radenko Radojčić pokazuju da je kadar ljevičarske nomenklature za najodgovornija mjesta i te kako zaslužan.
Svi već mjesecima Radmanu spočitavju grijehe koji su u usporedbi s drugima benigni – seksizam, nepotizam, sukob interesa, izostavljanje hotela u Bohinju iz imovinske kartice, upletanje u program, napad na novinare itd. Prelazi se preko toga što je pred zalazak Jugoslavije bio predsjednik savezne omladine, što je u apsurdnoj i komičnoj predstavi u Beogradu primao štafetu zločinca Tita, što ga se sumnjiči za najprljavije poslove u komunizmu koji podliježu lustraciji i što je za sve to nagrađen skupocjenom nekretninom! I na kraju da ponovimo što su kukurikavci napravili da bi s Radmanom nanijeli najveću sramotu HRT-u u njegovoj povijesti: meteorskom brzinom promijenili su Zakon o HRT-u za koji su i sami bili glasovali, na HTV-u je smaknuto 40 urednika, uslijedila je gomila afera, ostavki, smjenjivanja. KOS i KAOS.
>> Počela smjena Gorana Radmana zbog šest 'grijeha'
Nedjelja 7. srpnja
Karcinom iracionalnosti i taštine bolest je desnice
Vjerojatno u politici u novoj Hrvatskoj nema osobe toliko potresene neuspjehom kao Milan Kujundžić kojega je lani Tomislav Karamarko pobijedio u nadmetanju za predsjednika HDZ-a. Bit će da se već vidio na vrhu, ali se u posljednjem trenutku poskliznuo i pao pa ga očajanje ne prolazi. Neposredno poslije poraza optuživao je Karamarka da je eurima kupovao glasove delegata, premda je sam priznao da za to nema dokaza, a svoj neuspjeh prikazivao je kao nesreću i za HDZ i za hrvatski narod. To nepojmljivo klevetanje i poistovjećivanje s nacijom nastavio je i poslije, a sada osniva novu stranku i tvrdi da će na idućim izborima pobijediti! Karcinom iracionalnosti i taštine od kojeg umire svaki razum i svako domoljublje – to je trajna bolest na desnici.
Ponedjeljak 8. srpnja
Ljevičari sad iskorištavaju Kosor da pljuje po HDZ-u
Jučer je u “Nedjeljom u 2” gostovala Jadranka Kosor. Tu ljupku damu, dok je bila moćna, zbog stana u koji je navodno lešinarski uselila pošto su iz njega izbačena dva brata Srbina, nemilosrdno je sotonizirao njezin jučerašnji domaćin Aleksandar Stanković. Ali sad nije bilo govora o stanu i o jadnim Srbima. Gdje su? Propali su u jamu nove privlačnosti Jadranke Kosor koju ljevičari gotovo danomice iskorištavaju da pljuje po HDZ-u.
Jebeš sada Srbe, u tradiciji je hrvatske ljevice: upotrijebi ih pa baci. I dok sada bivša premijerka Milanovića, kojeg je nekad derala kao vola, majčinski savjetuje, dok mu ulizički briše prašinu s kaputa, napada vrh svoje bivše stranke jer je okrutan. Zamislite! O okrutnosti govori ona koja je, uz besramne laži, Jadranku Cigelj izbacila s posla i iz stranke, i koja je kao ministrica bahato odbijala primiti neke branitelje koji su se poslije ubili! Ona koja je šest godina zalijevala stablo Sanaderova despotizma koje se srušilo i prignječilo HDZ i cijelu Hrvatsku koja će se desetljećima ispod njega izvlačiti.
Utorak 9. srpnja
Je li Marina Lovrić bila urednica Bori Rkmanu?
Vijećnica Marijana Petir na aktualnom satu Županijske skupštine u Sisku upitala je dožupana Boru Rkmana je li istina da je, kako pišu mediji, u ratu u listu “Vojska Krajine” pisao ratnohuškačke tekstove, veličao srpske ratne zločince, Slunj nazivao srpskim, prijetio napadima na Zagreb, Karlovac i druge gradove... Intervenirala je županica Marina Lovrić Merzel i dožupanu zabranila odgovor, rekavši kako svi moramo poštovati Ustav i prava nacionalnih manjina, a ne raspirivati strasti. Poskočila je zato jer je istina što mediji pišu, postoje nepobitni dokazi i tekstovi iz kojih se Rkmana citira. Dakle, odobrava ono što je pisao, pa je mnogo spornije što je na čelu Sisačko-moslavačke županije netko kome je agresija na Hrvatsku bila ustavna i pravo nacionalne manjine nego što je Rkman dožupan. I što li je u ratu radila Marina Lovrić Merzel? Možda je Rkmanu bila urednica.
>> "Ni danas se ne odričem reportaža s prve crte, naše, srpske vojske"
Srijeda 10. srpnja
Želim vladati kao Bakarić, poručuje nam Milanović
Šalje li neku poruku Zoran Milanović odmorom u hvarskoj vili “Kovač” u kojoj je godinama ljetovao Vladimir Bakarić? Za ljude od ukusa nije baš dokaz nekog stila koristiti se prostorom u kojem je na krevetu prdio, u blagovaonici podrigivao i na plaži žuljao stražnjicu komunistički satrap čiji je politički potpis bio ispod gubitka nekih hrvatskih teritorija poslije Drugog svjetskog rata, ispod Golog otoka, Stare Gradiške, obračuna s nepoćudnicima iz vlastite partije, smicanja emigranata... No možda Milanović uživanjem u Bakarićevoj vili daje do znanja – želim vladati koliko i on, da mi nitko ne protuslovi kao što nije smio ni njemu, da se pozdravi s karijerom svak tko mi se zamjeri. A možda, kako pretpostavlja jedan moj prijatelj, tu vilu s vremenom za sitniš kupi kao i Radman hotel u Bohinju.
Četvrtak 11. srpnja
Kako možemo pregovarati sa Srbima kao agresori?!
Ponašanje hrvatske vlasti graniči s potpunim gubitkom bilo kakva osjećaja za domovinu i ratnu stvarnost. U Srbiji, u Ministarstvu pravde zemlje agresora, održan je sastanak komisije Srbije i Hrvatske za pripremu i razmjenu popisa optuženih i osuđenih za ratne zločine, a svoj popis optuženih Hrvatska je Srbiji veća dala, i to zato da se ratni zločinci o njemu obavijeste i izbjegnu progon! Može li itko imalo normalan zamisliti da nakon Vukovara, Škabrnje, nakon petnaest tisuća poginulih Hrvata, nakon toliko razorenih kuća i industrije, i nakon što u Srbiji nije ispaljena nijedna puška, o ratnim zločinima i zločincima dvije zemlje pregovaraju kao dva agresora!!! Josipoviću, Milanoviću, Miljeniću, Kotromanoviću, Matiću... sramota će vas pratiti dok ima jednoga živoga Hrvata, koliko god vi radili na tome da ni toga jednoga ne bude!
Petak 12. srpnja
U šezdesetima treba nam tek zrnce vječnosti u duši
U rodnom sam selu Zmijavcima kraj Imotskoga. Zagreb sve manje razlikujem od zavičaja. Ne zato što su mi godine posjekle mnoge grane želja i žudnji, pa mi velegrad nema negdašnje značenje. Što smo stariji, od toliko loših izbora ostaje nam još najvažnije – samo živjeti, samo biti, bilo gdje, pogotovu tamo gdje ti se čuo prvi plač. U dvadesetima, tridesetima, radost je postojanja mladost, plodnost, snaga, osvajački naumi, očekivanja i dokazivanja. Poslije toga probojnog željeza u šezdesetima smo od nehrđajućeg zlata Božjega. Ne treba nam ga mnogo, tek zrnce u duši da u njegovu sjaju vidimo kako nas je Tvorac izabrao da u nama ostavi trag svoje vječnosti.
