Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla – kazao je na suđenju u Zagrebu 1981. godine Vlado Gotovac, pjesnik, esejist, filozof, novinar, govornik i političar koji je čitav svoj život promišljao, djelovao i oblikovao Hrvatsku. Obljetnica njegove smrti koja se obilježava upravo danas, 7. prosinca, vrijeme je za prisjećanje na njegove misli i djela.
Rođen je u Imotskom, 18. rujna 1930. godine. Njegova biografija otkriva kako je osnovnu školu pohađao u Prnjavoru u BiH, Župi Biokovskoj i Lovreču, a gimnaziju u Imotskom i Zagrebu gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prvi svoj rad objavio je 1952. godine. Od 1955. do uhićenja 1972. u vrijeme dok je obnašao dužnost glavnog urednika Hrvatskog tjednika, Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb.
U prvoj političkoj biografiji Vlade Gotovca, koju potpisuje gradonačelnik Pule Filip Zoričić, objavljenoj prošle godine u izdanju nakladničke kuće Despot infinitus, autor navodi kako je Gotovčev politički angažman započeo knjigom "Autsajderski fragmenti" koju je počeo pisati sredinom srpnja 1968., a nastajala je gotovo dvadeset godina.
- Tijekom tog razdoblja Gotovac je bio dvaput zatvaran i imao je zabranu pisanja i javnog djelovanja, što je zasigurno bilo i razlogom dugotrajnog nastanka ovog djela. On se kao autsajder našao tako u političkim previranjima pa je zbog tekstova u Fragmentima, bio uhićen i zatvoren, ali zato nikada nije napustio svoje ideje i svoje autsajderstvo. Tako je za jedne ovo djelo antikomunistički manifest, za druge manifest hrvatskog rodoljublja i slobodoljublja. Može se smatrati i manifestom odgovornosti pojedinca za svoju riječ i svoje djelovanje – kaže autor knjige u razgovoru za Večernji list.
Zbog svog javnog djelovanja osuđen je na četiri godine zatvora i tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. Zbog intervjua švedskoj televiziji koncem 70-ih, ponovno je osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava. Ne pokazujući strah, u oba slučaja naznačio je važnost tema o kojima je pisao i u svojim uvodnicima u Hrvatskom tjedniku. Sustav je u oba slučaja optužio Gotovca za kontrarevoluciju i djelovanje protiv Jugoslavije i proglasio krivim za kazneno djelo protiv naroda i države. Kakve su bile posljedice njegova zatočeništva na svakodnevni život i položaj u društvu?
- Ubrzo nakon prvog odlaska u zatvor Gotovac je ostao sam – naravno, uz podršku obitelji i uskog kruga odanih prijatelja. Imao je zabranu javnog istupanja "u štampi, radiju, televiziji i javnim skupovima, jer je počinjena krivična djela izvršio zloupotrebom javnog istupanja". Kao osoba bio je potpuno degradiran i izopćen; još je pri prvom uhićenju izbačen iz Društva književnika Hrvatske te iz strukovnih udruženja filozofa i novinara; ostavili su ga mnogi "prijatelji", s nekima od kojih je dotada bio nerazdvojan; proveo je šesnaest godina bez posla i putovnice. Ipak nikada nije klonuo duhom: štoviše, znao je uživati u malim životnim zadovoljstvima i svakodnevnoj rutini – navodi Filip Zoričić.
POVEZANI ČLANCI:
Kao jedan od najvećih hrvatskih govornika, u ratnom je periodu bio najpoznatiji po antologijskom govoru 1991. na zagrebačkom Krešimirovom trgu, ispred zgrade Vojnog suda. Tom je prigodom iskazao potporu prosvjedu majki vojnika koje su silom zadržali u JNA. "Ja vas volim i ja se vama ponosim. I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Ovi ovdje nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi", rekao je Gotovac. "Generali nemaju djecu, ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija, nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje, nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove, nema doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji", govorio je tada Gotovac. Tešku političku situaciju i agresiju koja se pripremala Gotovac je tog kišnog kolovoškog popodneva uspio svesti na sram generala JNA.
U to se vrijeme Vlado Gotovac zapošljava na Hrvatskoj radioteleviziji kao savjetnik direktora, a ubrzo je izabran i za predsjednika Matice hrvatske (osnovane 1842.). Na toj dužnosti ostaje do veljače 1996., kada je izabran za predsjednika Hrvatske socijalno liberalne stranke koje je jedan od osnivača. Nakon raskola na 7. Saboru HSLS-a okuplja istinske hrvatske liberale i osniva novu političku stranku centra – Liberalnu stranku. Na Osnivačkom saboru stranke izabran za predsjednika Liberalne stranke. No, Hrvatska nije prepoznala Vladu Gotovca. Izbore je završio iza nedodirljivog Franje Tuđmana. Gotovac je vrlo aktivno djelovao u političkoj oporbi i nije se slagao s politikom predsjednika Tuđmana. Što mu je zamjerao?
– Odnose Tuđmana i Gotovca treba promatrati gotovo od uzničkih dana, a posebno od demokratskih promjena do kraja devedesetih, kada obojica umiru. Njihovi su odnosi ponajprije uvjetovani osobnim odnosima iz razdoblja prije 1989. godine. To je imalo veze i s Maticom hrvatskom krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih, imalo je veze s Hrvatskim tjednikom u kojem je Tuđman bio jedan od suradnika, a Gotovac glavni urednik. Među njima je nedvojbeno bilo i suparništva, u smislu tko je važnija povijesna figura. Tuđman je imao staž disidenta. Neke od njegovih knjiga bile su zabranjene, ali presudno je bilo to da je osamdesetih godina Tuđman dobio podršku Katoličke crkve, koja je poslala poruku hrvatskoj zajednici u svijetu da treba podržati Tuđmana, a s Gotovcem se to nije dogodilo.
Ne znam je li to bio dogovor Crkve i politike osamdesetih, ali nije logično da Gotovac, kao praktični vjernik, nema podršku Crkve. No to nije prvi put da Crkva tako reagira i ne štiti "svoje" disidente, među kojima je bio i Gotovac. S druge strane, Gotovac je imao dug zatvorski staž, stanovitu karizmu političkog mučenika i reputaciju čovjeka koji se nije predao. On je odbio potpisati molbu za pomilovanje i na drugom procesu održao je govor u svoju obranu koji je programski politički iskaz protiv totalitarizma. Tako da je i Gotovac imao stanovite argumente da se smatra nacionalnim liderom. Međutim, Tuđman je imao puno bolju infrastrukturu, s jedne strane to je bila Katolička crkva, a s druge strane ljudi iz bivšeg sustava koji su poslije 1971. godine bili odstranjeni iz politike. To se odnosi na Manolića, to se odnosi na Stjepana Mesića i ostale – promišlja autor Gotovčeve političke biografije.
Jedna od snažnih slika u toj iznimnoj biografiji svakako je i govor na predizbornom skupu za predsjedničke izbore u Puli, kada ga je napao satnik Hrvatske vojske Tomislav Brzović. Gotovac je u napadu 6. lipnja 1997. ozlijeđen te je primljen u pulsku bolnicu u kojoj mu je pružena prva pomoć, a potom je MUP-ovim avionom prevezen na KBC Rebro u Zagrebu. MORH je odmah suspendirao, podigao stegovnu i kaznenu prijavu i pritvorio Brzovića, dok u službenom priopćenju kažu da je bio u alkoholiziranom stanju. Brzović je bio pripadnik elitne jedinice koja osigurava predsjednika Republike i bio je već privođen zbog drugih incidenata. Sutkinja Nada Terlević-Sebastijan objavila je da je vijeće Općinskog suda proglasilo krivim Brzovića zbog kažnjivog djela protiv javnog reda i nasilničkog ponašanja.
U jednom svom intervjuu Gotovac je rekao da mu je privatno, kao čovjek, oprostio, ali svjestan da je napadač bio indoktriniran i da ga nitko ne osuđuje za napad čime je ta indoktrinacija beskrupulozna. Prije samog napada, dok se šetao Pulom i razgovarao s građanima, znakovito je odgovorio na pitanje novinara zašto se šeta gradom bez osiguranja: "Što će mi osiguranje, tko bi to mene u Hrvatskoj mogao napasti?" Nažalost, bila je to "pulska provala mraka", kako je u jednom tekstu rekao novinar Zdravko Zima.
Vlado Gotovac umro je na današnji dan 2000. godine u Rimu, a njegovo tijelo sutradan je vladinim avionom prebačeno u Hrvatsku. Odlazak intelektualca, vizionara, posljednjeg hrvatskog liberala, a mnogi će reći i savjesti hrvatskog društva, bio je i ostao nenadoknadiv gubitak. Jesmo li sačuvali Hrvatsku od niskosti i mržnje, kako je to Gotovac želio? U stoljeću nade preostaje nam nadati se i Gotovčevoj Hrvatskoj koju je toliko sanjao.
GALERIJA Vlado Gotovac prešutio svoje prvo uhićenje 1952. godine
Kako sačuvati od mržnji, kada se danas sve progresivne politike, naročito mainstream lijeve, baziraju na mržnji? Puno je lakše kod čovjeka pobuditi mržnju, jal i zavist, nego ga uvjeriti u nešto kvalitetno i konstruktivno... Pogledajte te nove ideologije, taj wokeizam i zelenu religiju, to je totalno destruktivno, lišeno znanosti i argumentacije, sve se svodi na zabrane i galamu. Galamom je najlakše nešto postići, jer je danas političarima jedino takve stvari igraju, naročito pred izbore... Valjda demokracija treba neki reset svakih par desetljeća, da se malo stvari poslože. Ako pokledate tu woke ideologiju, to je vrlo slično komunizmu ili nacizmu, gdje su klasni neprijatelji i Židovi zamijenjeni bijelim muškarcima, a znanost i intelektualci moraju biti u skladu s ideologijom ili su izopačeni. To se nekada nazivalo poštena inteligencija... Europa je tu malo blaža, ona je otišla religijski tražeći novo zlatno tele, pa imamo to zeleno, gdje je jedna od glavnih karakteristika samokažnjavanje s jedne strane, a s druge pravovjernost s progonom nevjernika u stilu islamskog fundamentalizma ili katoličke crkve iz mračnog srednjeg vijeka... Vidimo da stvari uvijek ostaju iste, samo se nazivaju drugim imenima.