Amerikanac Jonathan Moore jedan je od onih diplomata koji su desetljećima ovako ili onako vezani za jugoistočnu Europu, još otkako je 1991. stigao u Beograd u američko veleposlanstvo. Dobar je poznavatelj Bosne i Hercegovine, bio je zamjenik veleposlanika SAD-a od 2009. do 2012., potom je dvije godine bio ravnatelj State Departmenta za jugoistočnu Europu i Aziju, a nedavno se vratio u Sarajevo, sada kao direktor Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) za BiH, upravo kad ta međunarodna organizacija obilježava 20 godina nazočnosti u toj zemlji.
::Vama je BiH kao hotel California – možete se odjaviti kad god želite, ali ne možete otići. Kako je izgledao povratak, koliko se BiH promijenila?
Lanjski su se izbori pokazali iznimno važnima. Već smo se uvjerili da novo predsjedništvo uspješno radi i surađuje, da ima političkog konsenzusa u važnim stvarima, kao što je članstvo u EU. U BiH je vladala ogromna frustracija jer u posljednje četiri godine nije bilo opipljivog napretka, no novo je predsjedništvo u manje od pola godine pokazalo zajedništvo i sposobnost da zajedno radi, a u državi s tako teškom poviješću to je iznimno važno.
::Do tada je ipak vladala stagnacija?
Nije bilo velikih iskoraka i uspjeha na globalnom planu, no mnoge su zajednice i osobe poduzele važne korake. Mi iz OESS-a takve primjere podržavamo i predstavljamo kao model djelovanja. Takav je pozitivan primjer i Hrvatska, a i Srbija koja se sada kreće prema Europskoj uniji.
::Koji su to primjeri?
Načelnik Žepča Mate Zovko, član HDZ-a BiH, jedan je od njih. U Žepču su hrvatska i muslimanska djeca išla u odvojene škole. Ne samo da je takva podjela bila financijski teret, ona je razdirala zajednicu. Sada je podjela ukinuta.
::Je li bilo frustrirajuće što na državnoj razini stvari nisu funkcionirale, dok su iskustva s lokalne razine pokazivala da se i može i želi drugačije?
U Americi postoji izreka: svaka je politika lokalna. Nemojmo zanemariti te naoko male promjene koje itekako utječu na svakodnevni život građana. Jedna od snaga OESS-a upravo je ta što imamo deset ureda raspoređenih po cijeloj državi, a ne samo u Sarajevu te da mnogo radimo na terenu, u lokalnim zajednicama. Gradonačelnici i načelnici općina nemaju luksuz koji imaju političari na višim razinama, ne mogu se skrivati u foteljama. Oni rješavanju probleme od vode, kanalizacije, cesta...
::Što kažu obični ljudi?
Frustrirani su jer ne vide da im demokracija donosi promjene, vlada apatija, razočarani su političarima. “Svi su oni isti”, reći će vam vrlo često. No na posljednjim su izborima izašli na birališta, i to polovina glasačkog tijela, i jasno rekli da žele nešto novo. SDP je bio jak u Federaciji, ali su izgubili jer su ljudi željeli promjene i birali Demokratski front, HDZ... Utjecali su na politiku i novo predsjedništvo radi jako dobro. I u Republici Srpskoj vidi se politički dinamizam. No ne može se očekivati da dan nakon izbora sve bude drugačije. Treba vremena, ali mislim da se stvari kreću u pravom smjeru. Ima i poteškoća, ali oprezni sam optimist.
::Što kažu Hrvati? Žale li se da se osjećaju marginaliziranima, bez punih ustavnih prava?
Mnogi Hrvati osjećaju da u BiH ne uživaju puna prava iako Dayton definira Hrvate kao konstitutivni narod. O tim kritikama hrvatski političari u BiH govore jasno i glasno. Dragan Čović ustrajao je na tome i prije izbora u Predsjedništvo. No ne samo on, zabrinutost su izrazili i drugi lideri hrvatske zajednice, kao i kardinal Puljić, kojega iznimno poštujem, koji je cijelo vrijeme rata ostao u Sarajevu brinući ne samo za Hrvate i katolike nego za sve građane..
::Smatrate li da njihove pritužbe imaju osnove?
Često se govori o majorizaciji, pita se hoće li im se oduzeti prava. Neće. Dayton je jasan, kao i Ustav koji je proizašao iz Daytonskog sporazuma. Točno, postoje kompromisi koji se moraju učiniti da bi se zaštitila prava, no jedini je način kroz javni dijalog i politički konsenzus.
::Treba li BiH tzv. Dayton II?
Dayton je nastao kao posljedica tri i pol godine rata i specifične situacije. Nije savršen, ali u povijesti nije postojao savršen mirovni plan, no to nije isprika da ga se sada ide mijenjati novim Daytonom. Može se raditi u okviru postojećeg sporazuma, može ga se poboljšati, razvijati i prilagođavati, no kad čujem izraz Dayton II, odmah pomislim na zamjenu za Dayton, a to nije opcija.
::Među hrvatskim stanovništvom može se čuti zazivanje trećeg entiteta. Sada je ta ideja na neki način i formalizirana pozivanjem na federalizaciju Hrvatskog narodnog sabora. Kako gledate na to?
Važno je da ljudi imaju priliku izreći što misle, to je bit demokracije. Neki misle da je treći entitet rješenje za Hrvate, ali to nije konsenzus i put naprijed za BiH. Pogledajte kartu na karti gdje žive Hrvati. Želimo da svi građani i konstitutivni narodi imaju puna politička i socijalna prava na svakom djelu teritorija BiH. Ne pomaže kad se govori o podijeljenim područjima.
::Kako gledate na pismo podrške koje je šef HDZ-a Tomislav Karamarko poslao Hrvatskom narodnom saboru?
Bosne i Hercegovine se ne tiče koliko općina ima u Hrvatskoj i obratno, Hrvatske se ne tiče unutrašnje ustrojstvo BiH. Da, BiH ima mnogo hrvatskih državljana, oni i glasuju na izborima u RH, ali je potrebno naglasiti, baš kao što je rekla i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, da je riječ o internim stvarima BiH.
::Osim toga, kako ocjenjujete hrvatski utjecaj na BiH?
Hrvatska je izuzetan primjer i uzor jer ste uspjeli ući u NATO i EU. Pritom nije važan samo cilj nego i proces. Hrvatska je prošla kroz promjene i zna da priključenje EU nije lak proces. Tu leži još jedna lekcija za BiH. Nije lako, ali je moguće ako postoji zajednička želja, ne podjele. A svi su politički za integracije. Hrvatska je veliki trgovinski partner BiH. Zvono za uzbunu zazvonilo je kad su u BiH shvatili da proizvodi koji su se dotad prodavali u Hrvatskoj sada podliježu višim i strožim propisima, pa i to pomaže razvoju zemlje. Komunikacija između dviju država je živa, ljudi putuju, bilo kao turisti, bilo u posjet obitelji ili zbog posla. Što se BiH bude više približavala Uniji, putovi će biti otvoreniji.
::Hrvatska je imala konsenzus oko ulaska u obje integracije. SNSD je protiv NATO-a.
Dobro se sjećam da je član Predsjedništva Nebojša Radmanović uime BiH i kao srpski član Predsjedništva potpisao pismo NATO-u 2006. tražeći članstvo za BiH. To je važeći državni stav BiH.
::Postoje dva pristupa međunarodne zajednice prema putu BiH prema euroatlantskim integracijama, jedan politički, drugi koji se fokusira na ekonomske i socijalne promjene.
Povjerenik Štefan Füle je dugo i, na žalost, neuspješno radio na provedbi presude Sejdić i Finci, što je i bio uvjet EU za razgovor o članstvu u Uniji. Potom su drugi, a tu govorim o hrvatskoj ministrici Vesni Pusić, predložili pristup formaliziran njemačko-britanskom inicijativom, po kojoj se treba fokusirati na socijalne i ekonomske probleme. Mislim da se ovim oba pristupa preklopila, a današnje zeleno svjetlo iz Bruxellesa za početak procedure stavljanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju dokaz je tomu.
::Jesu li lanjski prosvjedi bili poticaj međunarodnoj zajednici da se ponovno fokusira na BiH?
Mnogima jest. Vjerovalo se da su ljudi apatični, da će sve otići u bezdan. Prosvjedi su se na jednoj razini pokazali nesretnima jer su prerasli u nasilje, ali mnogim je ljudima značilo da izabranim političarima kažu: “Dosta, želimo promjene.”
:: BiH se ističe kao jedna od država s velikom opasnošću od islamskog ekstremizma.
Ekstremizma ima, a bilo je i pojedinačnih primjera terorizma. Pucnjava na američko veleposlanstvo 2011. i napad bombaša samoubojice Emraha Fojnice u Bagdadu 2014. No i državljani Belgije, Francuske, SAD-a odlaze u Siriju ili Irak. Borba protiv terorizma i ekstremizma globalni je problem. Da, ima ozbiljnih pitanja i međunarodna zajednica s domaćim snagama policije i pravosuđa ih rješava, ali uspoređujući situaciju u BiH i drugdje, ne bih rekao da je u BiH puno lošije. Osjećam se sigurno kao bilo gdje u svijetu.
::Hoćete reći da je isto doći u Veliku Kladušu ili neki grad u Francuskoj?
Kao američki državljanin nikada, ali nikada nisam imao problema u BiH.
::Posjetili ste imama Beganovića koji je napadnut zbog osude ekstremizma.
Zabrinjavaju nas napadi na imama koji poziva na toleranciju i nenasilje i govori protiv ekstremizma. Sve se prijetnje moraju istražiti, a imam, kao i bilo koji predstavnik crkve, mora imati zajamčenu sigurnost i ljudska prava.
::Predsjedanje OESS-om ove je godine preuzela Srbija. Kako ocjenjujete dosadašnji rad?
Prioritet nam je Ukrajina i srbijansko je vodstvo uložilo puno volje i napora, angažiralo se oko prekida vatre, imamo tisuće promatrača. Srbija i ministar Ivica Dačić pokazali su snažno vodstvo, a ministar Dačić dobro se snalazi s obje strane u sukobu.
::Ne snalazi li se možda malo predobro s Rusijom? I EU je u izvješću o napretku kritizirao Beograd tražeći da se distancira od Rusije.
Komentar bi izlazio iz mog mandata OESS-a, o tome odlučuje Bruxelles. Što se nas tiče, planiramo Dačićev posjet BiH. Srbija je susjedna država koja jako dobro razumije stanje u BiH, a srbijanske vlasti poštuju suverenitet BiH.
::Hoćete li i ove godine sudjelovati u Večernjakovu pečatu?
Iznimno mi je drago što će Misija OESS-a u BiH Hercegovini kao partner biti dio tog važnog događaja, koji tradicionalno okuplja ne samo uglednike iz BiH, već i iz međunarodne zajednice, iz regije i šire. I sam sam dobitnik Večernjakovog pečata, na što sam veoma ponosan, a ove godine ću i uručivati nagradu. Tijekom svog rada na Balkanu i pitanjima Balkana uvjerio sam se koliko je Večernji list uticajan medij u BiH, a Večernjakov pečat iznimno važna manifestacija.
>> Carl Bildt: Pusić mi je rekla da će se kandidirati za UN. Ohrabrio sam je
Kad nema savršenih mirovnih planova onda se opet puškama ispravljaju nepravde. Izgleda da je to nekome u interesu jer je nelogično dati nekome pola državnog teritorija a ima trideset posto udjela stanovništva kao što je slučaj sa Srbima (koji i nisu Srbi) u BiH. Nema savršenog ali je moglo bolje.