Tisuću godina bez države, a s tako bogatom diplomatskom ostavštinom da dulja i praznija polovica – od dolaska Hrvata do njihova ulaska u Jugoslaviju 1918. godine – ispunjava prvi tom opsežne knjige "Povijest hrvatske diplomacije" s kojom je na punih 700 stranica novinar, publicist i diplomat Darko Bekić obogatio povijesno znanje o Hrvatskoj i hrvatsko znanje uopće.
Izdavač Ante Žužul (Školska knjiga) dodao je tako kolekciji velikih djela o umjetničkom, kulturnom i znanstvenom dijelu nacionalne povijesti i pravo kapitalno djelo o diplomatskoj prošlosti Hrvata i Hrvatske. Trebalo je mnogo autorove istraživačke upornosti, znanstvene akribije i novinarske znatiželje da uđe u taj nepregledni labirint ličnosti i događaja iz hrvatske državne i političke povijesti, i da iz njega iziđe s opsežnim djelom za koje se može reći da dobro rasvjetljava ulogu diplomacije u formiranju i obrani državne i nacionalne opstojnosti. Dvije su teze posebno istaknute: prva, da je diplomacija postojala, a ona se u hrvatskome slučaju ne veže striktno uz državu (jer države, većinom, nije bilo), i drugo da je djelovala sa stanovitim uspjesima, u složenim i teškim uvjetima borbe za državnu samostalnost.
Nije lako čitati tako opsežnu kroniku, s malim milijunom dokumenata i podataka koje je pisac prikupio iz domaćih i vanjskih izvora i sortirao prema povijesnoj kronologiji, ali i prema važnosti, s gledišta uloge diplomacije i očuvanja nacionalnog i državnog identiteta, u dugome vremenskom luku od naseljavanja Hrvata u naše današnje prostore i formiranja prve državne zajednice. Što više izvora, to je bilo teže prolaziti kroz dugi, višestoljetni period u kojem je postojao narod, ali najčešće nije postojala država u punome smislu te riječi da bi postojala državna diplomacija i da bi ona mogla govoriti sama o sebi i sama za sebe. Ako je diplomacija bitna dimenzija svake suverene i samostalne države, od čega D. Bekić polazi u svojoj studiji, Hrvati su veći dio svoje povijesti bili zakinuti: bez vlastite države, pridruženi većim narodima i zajednicama, višeetničkim i multinacionalnim konglomeratima u svojem susjedstvu, ipak su uspijevali razvijati vlastite državne institucije, komunicirati sa susjednim državama i narodima, sklapati ugovore i saveze, sudjelovati u međunarodnim organizacijama, ulaziti u složene državne zajednice i iz njih izlaziti. Imali su, dakle, svoju diplomaciju koja se u početku, dok postoji kao država, služi zanatima ograničene komunikacije koji su vrijedili za to doba, a kasnije, sve do formiranja vlastite moderne države, nema sposobnost da prima strane predstavnike i šalje svoje poslanike u druge države. Izuzetak je dubrovačka diplomacija, koja se služi konzulatima, konzulima i poklisarima da se lakše održi na tankoj žici između Mlečana i Turaka, sve dok maršal Marmont, po Napoleonovu naređenju, nije srušio i Republiku i njezinu diplomaciju.
U najvećem dijelu svoje političke povijesti imali su Hrvati „diplomaciju bez vjerodajnica“, kako je Bekić slikovito naziva, naslonjenu na velike ličnosti, na elitu i njezine uglednike, na kulturne i prosvjetiteljske institucije. Živeći u „tuđim“ državama gotovo tisuću godina, u višenacionalnim, nadnacionalnim, unitarnim i federalnim zajednicama, u carevinama, kraljevinama i republikama, kako u koje vrijeme, Hrvati su i u takvim uvjetima stvarali vlastitu diplomatsku povijest „kao malo koji narod“ (koji su, inače, imali prednosti vlastite države). Vanjske ugroze, najčešće od Mlečana s morske strane i od Turske, Mađarske i Austrije s kopna, proizvodile su kod Hrvata prirodni refleks obrane, pa i u obliku razvijanja pregovaračkih vještina. Diplomatsko djelovanje gotovo puno tisućljeće, u različitim okolnostima i prigodama, bilo je usmjereno na to da skrene pažnju, najčešće rimskome crkvenome poglavaru i europskim svjetovnim vladarima, na ugrožena prava Hrvata i na njihove aspiracije za samostalnošću i za državom. Koristila su se uglavnom dva poznata i dostupna načina: ili putovanje ili pošta.
Bespuća europske diplomacije
Bekićeva knjiga može zbunjivati: kakva diplomacija, i kakva diplomatska povijest, kad je hrvatska država u prva tri stoljeća postojanja tek tražila svoje mjesto pod tadašnjom kapom nebeskom, a kasnije se „utopila“ u veliku mađarsku pa austro-ugarsku državnu zajednicu? Ono što se može zvati hrvatskom diplomacijom nije imalo potrebnu diplomatsku logistiku, nije imalo mrežu diplomata na dvorima tadašnjih velikih europskih država, nije imalo moć, ni obučene profesionalce, ni novac, kojim dobra diplomacija mora raspolagati. Ali je postojala: to dokazuje Bekić, koristeći sve moguće, a relevantne, spise, knjige, dokumente, istraživanja. Njezini su predstavnici, štoviše, kontaktirali s moćnim državama, išli u europske prijestolnice, od Pariza do Petrograda, ponekad pruženoga dlana, zbog oskudice u kojoj su živjeli, i tako usitnjavali ono što bi dobivali kao uglavnom skromnu potporu. Pisci, znanstvenici, biskupi, knezovi, staleži, plemstvo, najbolje i najsposobnije što je Hrvatska imala, bili su u različitim fazama, osobito u različitim krizama, uključeni u diplomatski promet. Hrvatski velikani, neki kao „pravi“ diplomati (kao Ivan Stojković, Nikola Jurišić, Antun Vrančić ili Ivan Gospodnetić), zastupali su i branili Hrvatsku kad su mogli i kad je to bilo važno; neki su uzimali pero u ruke i slali, kao Marko Marulić epistolu papi Hadrijanu VI, pisma svjetovnim vladarima da upozore da postoji jedan narod bez države; a neki su, poput Zrinskih i Frankopana, kušali različita sredstva, diplomatska i vojnička, da bi očuvali što se dalo očuvati od države u nepovoljnim povijesnim okolnostima. Povijest diplomacije ujedno je i povijest hrvatske borbe za (vlastitu) državu.
S preciznošću i pedantnošću urara, Darko Bekić prati događaje, pojave, teme i ličnosti koje su se javljale na satu hrvatske diplomacije u svim vremenskim zonama i na širokom europskom planu. Prati svaki rat i mir, položaj Hrvatske u njima i utjecaj koji su na nju imali; analizira odnose među dominantnim silama, počev od Bizanta i Svete Stolice, do Austrougarske i Rusije; ne zaobilazi, štoviše, naglašava povijesnu dimenziju nekih od današnjih napetosti, kao što su odnosi sa Srbijom i velikosrpska politika, položaj hrvatskih Srba i fenomen Vojne krajine ili sudbina BiH, status islama i budućnost Hrvata u toj zemlji. Povijest može služiti kao učiteljica života današnjim generacijama. Istraživač koncentriran na činjenice uspijeva potisnuti pristranog homo politicusa, plivajući ponekad protiv struje dominantnog mišljenja (u) javnosti, pa i ozbiljnoga dijela historiografije.
S nekih kultnih ličnosti iz hrvatske povijesti, opće i diplomatske, skida sloj prašine koji je skrivao njihove mane, pa i štetu koju su – uza sve neosporne zasluge – nekim potezima činili nacionalnoj stvari. Rastrgnuta i sama između hrvatskih težnji za suverenošću i stvarnosti da Hrvatska nije uživala suverenost, i elita je znala lutati bespućima europske diplomacije a da nije mogla pomaknuti stvari iz toga začaranog kruga i osloboditi Hrvatsku sudbonosnog raskoraka bogatih želja i siromašnije realnosti. Kao hladni istraživač, s velikom povijesnom distancom u svoj prilog, Bekić neće zadovoljiti onaj dio (ne)upućene javnosti koji vjeruje da su povijesne stvari stavljene na svoje mjesto, i da se o njima nema što dalje raspravljati.
Njegove su teze na račun nekih velikana na prvi pogled oštre, čak i surove, kao kad o grofu Draškoviću piše da je provodio vrijeme između „raspusnog života u Parizu“ i „borbe za nacionalne interese u Hrvatskoj“. Još je lošiji opis Ljudevita Gaja, predstavljen kao „lovac na novac“, kao svojevrsni amater u diplomaciji (iako je u Banskome vijeću vodio vanjsku politiku), kao „dvostruki špijun“, koji je u Beču radio za Srbiju, a u Beogradu za Metternicha (i za to 20 godina dobivao od njega honorar). U slučaju velikoga jezikoslovca, Bekić baca rukavicu (hrvatskoj) historiografiji kad joj spočitava da „nije imala snage iznijeti objektivnu kritičku ocjenu Gajeve osobe i djelovanja“, a za samoga Gaja da je bio „politički beskrupulozan, ali gramziv“.
Možda je to samo detalj o slabijim stranama jedne ličnosti ili jednoga vremena: osnivač Ilirskoga pokreta bio je spreman (s)rušiti bana Jelačića, čiji je uspon i sam pomagao, za desetinu iznosa koji je Francuska bila spremna platiti za njegovo rušenje! Manje razglašena činjenica koju Bekić izvlači na površinu da je Gaj „parafirao“ famozno „Načertanije“ srbijanskog ministra unutrašnjih poslova (jedno vrijeme i predsjednika tamošnje vlade) Ilije Garašanina otkriva i relativizira vrijeme hrvatske spremnosti da ide i s crnim vragom ako se nada će je on izvući iz habsburških okova. Ipak, autor ostavlja otvorenim pitanje o tome je li Ljudevit Gaj, uz ostalo, bio „jedan od prvih velikana hrvatske diplomacije“, ili se u toj ulozi i on kompromitirao, zbog pohlepe na novac? Onima koji su spremni braniti velikoga Ilirca, u ime njegove globalne uloge ili zasluge u hrvatskoj kulturi, autor daje u ruke jaki argument u obliku Strossmayerove laskave ocjene o ilirskome vođi: „Gaj nema para“ (tj. ravnoga)!
Tražeći istinu o hrvatskoj diplomaciji, Darko Bekić nije spreman podnositi sitna podilaženja opjevanim nacionalnim junacima koji su s vremenom prerasli u legende i mitove. Daleko od ideoloških diskvalifikacija bana Josipa Jelačića zbog njegove uloge u slamanju (Kossuthove) mađarske revolucije, postavlja se kritički i prema liku koji sa sabljom u ruci jaši vječnoga konja na istoimenom središnjem zagrebačkom trgu: bio je, ističe, loš u pregovorima, politički i diplomatski nesnalažljiv, nedostajalo mu je diplomatske mudrosti i državničke vještine.
Uloga đakovačkog biskupa
U revolucionarnim uvjetima usred (19.) stoljeća u kojem Hrvatska ima svoju vladu, državni aparat i regularnu vojsku, nedostatak državništva sveo je jednu od najmoćnijih hrvatskih ličnosti na „provoditelja volje Beča“. Zbog Jelačićeve uloge u slamanju revolucije, na Hrvate je pala Marxova i Engelsova stigma da su „otpaci naroda“; s njihovim protuhrvatskim stavovima u listu „Neue Rheinische Zeitung“ polemizirao je prvi hrvatski poklisar u Francuskoj Andrija T. Brlić, braneći Hrvate i bana Jelačića od takvih udaraca „netrpeljivosti i prezira“. Hrvatska je diplomacija ustala protiv Marxa. U 19. stoljeću, na diplomatskom su stolu sve karte s kojima će se u 20. stoljeću voditi sve igre oko sudbine Hrvata u okvirima južnoslavenske državne zajednice. Ban Jelačić, kao i Ljudevit Gaj, nisu prepoznavali Garašaninovu zamku u ujedinjenju pod vodstvom Srbije i pod krunom Karađorđevića; jedino je, kako piše Bekić, Ante Starčević – uz Josipa-Jurja Strossmayera „dominantni drugi pol hrvatske politike“ – prepoznavao opasnosti od „slavenosrpstva“ i polemizirao s tezama kojih se nisu plašili drugi hrvatski političari.
Đakovački biskup držao je vezu s Garašaninom, u uvjerenju da treba pomoći Srbiji u stvaranju „velike države koja će biti jezgra buduće Jugoslavije“. Bekić zaključuje da Strossmayer „nastavlja tamo gdje je Gaj stao“. Završni dio knjige je prava politička i diplomatska drama, s likovima s kojima je i Miroslav Krleža imao problema gdje će ih smjestiti na hrvatskom planetu: Frano Supilo, federalist po uvjerenju i veliki tragičar južnoslavenske ideje; Ante Trumbić, kao veliki idealist i naivac koji iz Londona, s čela Jugoslavenskoga odbora, pa iz Beograda, iz Ministarstva vanjskih poslova, nije uviđao da se hrvatski ideali o federalizmu gube kao „kompenzacijski teritorij“ u planu velikih sila, i u unitarizmu beogradskoga režima koji je dobio Hrvatsku kao „nagradu za vjernost Saveznicima“. Turbulentno vrijeme rata i promjene „gospodara“ otvorit će prostor jednom novom hrvatskom političaru koji je upozoravao Hrvate da ne jure u Beograd kao „guske u maglu“. Kako se hrvatska diplomacija (i politika) vodila u beogradskoj magli svjedoči i sudbina Stjepana Radića koji se nije mogao obuzdati da ne prijeđe Dunav i završi tragično u magli, prije nego što su tragično i u krvi završile i prva i druga Jugoslavija.
Veliki hrvat Gaj je prihvatio, da bude srpska gramatika Vuka Karadžića i gramatika hrvatskog jezika. Jbg ali srbi spisali su srpsku gramatiku prije nas ali odma iza slovenaca. Slovenac na dvoru u beču (kopitar) puno je pomogo Vuku kad jee sastavljao srpsku gramatiku. Kopitar nudijo je pomoč i hrvatima, da bi prvi put u povjesti imali svoju gramatiku...ali jelačić i gaj odbili ga i prihvatili srpsku gramatiku i time potvrdili da imamo hrvati i srbi isti jezik.