Draga Milka, dobar dan, oprostite što vas danas zovem – ispričavao se prof. Josip Paladino na subotnjem pozivu svojoj djelatnici ističući nam kolika mu je njegova Milka pomoć na Klinici za neurokirurgiju zagrebačkog Rebra.
Vrata ureda tog čuvenog liječnika pritom su bila otvorena. Upitao je pacijenta na hodniku što mu je potrebno i potom se i nama ispričao na čekanju. Istu nam je ispriku u proteklih desetak dana više puta uputila i gospođa Milka jer smo termin razgovora otkazivali i mijenjali ovisno o obvezama cijenjenog neurokirurga. A tih obveza u životu dr. Paladina nije malo – svakodnevni rad u Klinici sa 78 zaposlenih, operacije i spašavanje života. Redoviti je profesor na Medicinskom fakultetu i otac troje djece.
Razgovor smo tako odgodili i jer je jedan dan zahvat potrajao satima dulje no što se očekivalo, a jedanput i jer su Juraj i Luka, dvojica od trojice sinova, dobila virozu. - Znate, na kraju sam onaj dan ostao ovdje do sedam navečer - kaže nam dr. Paladino, liječnik koji formalno upisano nema ni minutu prekovremenog rada.
Njegov se posao ne može raditi niti ga je ikad radio gledajući na sat, a najvažnije mu je da mu dan završi tako da svoja tri sina pokrije i poljubi prije spavanja. Ocem je postao u 49. godini života što ga je, kako kaže, učinilo drugim čovjekom i dalo mu poticaj za život i rad.
U prošloj je godini dr. Paladino od 2285 operacija na svojem odjelu obavio njih 418, ali i sada mu je svaki pacijent novi izazov i iz dana u dan se ponovno uvjerava koliko voli svoj posao. Spomenuta brojka, čini se, ipak nije bila dovoljna za svrstavanje u top 10 najvrednijih liječnika. Moramo reći kako ga ta činjenica i ne muči previše. Njegovo ime znano je i s plaketom i bez nje, kako među stručnom tako i u javnosti općenito. Respekt kao liječnik stjecao je desetljećima rada i nećete naći nikoga tko mu za znanje i stručnost ne odaje priznanje.
Pa što vam onda uopće treba cijela ta priča s Hajdukom? Svaki dan nekomu spasite život, educirali ste generacije liječnika, a javnost vas sada povezuje s nogometom?
Cijeli sam život bio vezan za sport, bavio sam se tenisom, jahanjem, nogometom. Na neki je način i logično da sam se kao manualni radnik morao prilagoditi fizičkim aktivnostima, sport mi pomaže da održim kondiciju. Šalu na stranu, svi znaju da je Hajduk moja velika ljubav. S druge strane je to normalno jer sam ja Splićanin i Dalmatinac i time se ponosim. Hajduk je nama Dalmatincima puno važniji od samog sporta, to je simbol i u tom sam kontekstu izuzetno nesretan kad se ljudi danas zbog sporta počinju sučeljavati i sukobljavati na liniji pojedinih klubova ili na liniji sjevera i juga. To je nacionalna šteta za Hrvatsku i smatram da je treba prevladati osjećajem sportskog rivaliteta, a ne dopustiti da se igdje pretvori u anomaliju i stvori osjećaj mržnje među mladim ljudima. Kad na jednom međunarodnom natjecanju svira hrvatska himna, to je nešto što vrlo teško možete kompenzirati i sport je zaista najbolji ambasador jedne zemlje. Vjerujem da će se danas-sutra ovi prijepori razriješiti na način da se svedu na ono što moraju biti – fair play rivalstvo u kojem neće biti ni mržnje ni zavisti, nego prava sportska kompeticija tko je bolji.
Crna ovca u obitelji
U posljednjem derbiju bolji je bio Dinamo. Jeste li bili na utakmici?
Naravno, Dinamo je očito dominirao. Hajduk ovog časa prolazi jednu krizu, a kao i sve u životu, tako i u sportu i ta će kriza završiti – govori nam neurokirurg u svojem uredu kojim dominira bijela fotelja s grbom Hajduka, klupska šalica, zidni kalendar... I u vlastitom domu ima "posla oko Hajduka" jer, kako kaže, lome Joška da se izjasni. Najstariji sin, srednjoškolac, prkosio je najavama kako će on navijati za Dinamo.
– Nastojimo tu crnu ovcu pretvoriti u bijelu – kroz smijeh će dr. Paladino koji je mjesto šefa Nadzornog odbora splitskog kluba napustio nakon afere Karlovačka banka u kojoj je od svjedoka postao optuženikom. – Četiri puta sam htio otići i početi graditi bolnicu koja bi bila privatna institucija. Zbog jednog od tih pokušaja ja danas moram na sudu dokazivati svoju ispravnost. Vjerujem da je kvalitetna kombinacija javnog i privatnog zdravstvenog sustava moguća i da je to neprijeporno budućnost. Kažem vam, osobno sam u četiri navrata radio na takvim projektima, da ostvarim jednu privatnu zdravstvenu instituciju poput privatne bolnice, a danas sam zbog jednog od tih projekata u prilici da na sudu moram dokazivati iskrenost i poštenje.
Budućnost kojoj težimo
Kada spominjete privatne bolnice, evo sad će njihovo otvaranje novim izmjenama Zakona biti omogućeno iako će svi "ispod tona" govoriti kako ionako imamo previše bolnica
Treba postojati nešto što se zove javni zdravstveni sustav i privatni koji treba ponuditi pacijentima mogućnost odabira. U ekonomski bogatijim zemljama od naše sigurno je taj privatni segment puno veći i postoje privatna zdravstvena osiguranja. To je budućnost kojoj treba težiti. U Hrvatskoj treba zaživjeti zdravstveni sustav koji će dati mogućnost da pacijent odabere gdje će ići. Na privatnom zdravstvenom sektoru je da ponudi mnoge visokokvalitetne procedure, neke aspekte u zbrinjavanju koje javnozdravstveni sektor vrlo teško može ostvariti poput brzine, komfora, udobnosti pa do odabira eksperta koji će vas liječiti. U svakom slučaju, mislim da treba postići prirodni balans između ta dva dijela. Strah ljudi da će kod privatnika moći ići samo bogati generiran je idejom da će se u isto vrijeme prestati investirati u javni zdravstveni sektor. Taj strah treba razbiti jednom ozbiljnom analizom. Država mora zadržati velike bolnice na usluzi svojem stanovništvu, nije to kamen smutnje i veći je problem kako u tim institucijama zadržati vrhunske liječnike.
Sustav, dakle, nije poticajan za vrhunske liječnike?
Stimulacija da se nastoje izboriti za čelna mjesta zapravo je uvijek bila potaknuta osobnim ambicijama za napredovanjem u struci, za akademskim zvanjima, a ne ekonomskim. Razlike u plaćama između pojedinih liječnika minimalne su i to je ozbiljan problem.
Kako zadržati liječnike u javnom zdravstvu?
Tako da imaju priliku pošteno zaraditi. Njemački model je normalan i uvriježen. On dopušta da bolesnici traže određenog liječnika koji ima sklopljen ugovor s pacijentom, radi unutar bolnice, plaća porez.
Zvuči jednostavno, štoviše, taj model spominju mnogi čak i iz različitih političkih opcija. Zašto je onda to nemoguće u nas konačno i realizirati?
U Hrvatskoj danas nedostaje jedna riječ – kontinuitet. To znači da nam nedostaje strateških planova razvoja, projekata i smjernica i principijelno realiziranje tih dogovorenih načela. Dramatične promjene strategije nisu dobre i u tom kontekstu mislim da je nužno zacrtati što prije te osnovne gabarite za budućnost razvoja hrvatskog zdravstvenog sustava. Bitno je osigurati da se u budućnosti ne mijenjaju osnovne strategije, a strategija normalno počinje od analize postojećeg stanja. Zaista se pitam je li na naš broj stanovnika potrebno toliko institucija koje ih imamo. S druge strane koncentracija kvalitete u nekim mjestima i njihovo okupljanje oko malog broja točaka može ozbiljno ugroziti dostupnost zdravstvene usluge stanovništvu. Treba postići balans između tih zahtjeva, odnosno racionalizirati broj institucija da ne ugrozimo dostupnost. To se može postići na više načina, možete smanjiti broj institucija, ali koncentrirati kvalitetne kadrove i prema tome pružiti stanovništvu kvalitetniju ukupnu uslugu.
Na koji način mjerite kvalitetu rada svojih liječnika i osoblja općenito? Računanje u kunama koje je primijenilo Ministarstvo zdravlja potaknulo je niz pitanja o točnosti takve metode vrednovanja rada liječnika?
Nemaju sve usluge istu cijenu i može ispasti da je neki psihijatar koji se cijeli dan bavi jednim pacijentom radio manje od mene jer je cijena niža, a ne zato što je njegov rad manje vrijedan od mog. Na odjelu svakog tjedna redovito analiziramo rad, isto tako se svaki problem analizira na našim stručnim kolegijima tako da se kontinuirano obavlja unutarnji nadzor nad kvalitetom rada svakog od nas pojedinačno. I godišnje u redovitim izvješćima radimo analizu za svakog pojedinačnog liječnika, njegov godišnji program rada po vrstama operacija. Ne samo za kirurge nego i anesteziologe, tehničare, sestre. Mislim da se na takav način može steći pravi uvid u to koliko i što tko radi. S druge strane naša uspješnost procjenjuje se kroz stopu mortaliteta, komplikacija, infekcija itd. Provodimo stroge kriterije i zahvaljujući tome dobili smo akreditaciju Europskog društva neurokirurga za idućih pet godina kao centar izvrsnosti za neurokirurgiju, čime smo jako ponosni. Prvi put smo akreditaciju dobili prije pet godina, a procjena je trajala više od godinu i pol dana. Europski sustav je takav da kontinuirano prati što radite i svakih pet godina procjenjuje jeste li još uvijek na toj razini. To nas na jedan način klasificira kao izvrsnu neurokiruršku kliniku.
Rad vam je, dakle, europski akreditiran i priznat. Može li se uspoređivati neurokirurgija danas i desetljećima unatrag, u drukčijem društvenom uređenju?
Teško je to usporediti jer struka se mijenja i svakodnevno napreduje. Medicina je danas potpuno globalizirana i svaka novost koja može donijeti korist našim pacijentima istog je časa na internetu. Tako mi danas imamo protok informacija koje nam daju šansu da novosti iz svijeta medicine možemo primijeniti. A sad, o financijskim mogućnostima ovisi možemo li to i provesti.
Financiranje i administracija također su dio vaše šefovske svakodnevice?
Kirurški su odjeli specifični zbog toga jer je naš osnovni smisao postojanja i mjesto rada – operacijska dvorana. Uspijevamo stići i obaviti sve ono što je potrebno da se naš rad registrira, da se uredno fakturiraju svi računi i administrativni dio posla na neki smo način uspjeli uklopiti u svakodnevne obveze prilagodbom dnevnog programa rada.
Kako izgleda taj dnevni program?
Prva vizita je u 7.30, zadnja u 22 sata. U međuvremenu se ažuriraju svi podaci o pacijentima koji se automatski slažu u informacijski sustav. To nam je olakšalo rad u tom papirnatom dijelu posla, a logično je da nema liječnika koji neće kazati da bi radije radio čistu medicinu.
Operirate svaki dan, čiste medicine vam ne nedostaje, a kako to sve skupa izgleda u vašem slučaju? Imate troje djece, supruga Zrinka ima svoju karijeru i obveze...
Nemam radno vrijeme. Tako sam živio cijeli život i dok god budem radio, funkcionirat ću na toj osnovi. Nikad u životu nisam registrirao nijednu sekundu prekovremenog rada. To je pitanje mog osobnog stava i prava da imam svoj stav o pristupu poslu. Počinjem u pola osam ujutro i prvo što moram odraditi jest analiza prethodnog dana, stručni kolegij, sastavljanje programa za sutrašnji dan. Onda mi počinju operacije.
Kad završim operacije, svaki dan pogledam 15 do 18 pacijenata koji su došli iz cijele Hrvatske i inozemstva, tako da bi doista bilo nečasno da gledam na sat. Ostanem tu dok je potrebno i kao šef klinike uvijek moram biti svojim mlađim kolegama na raspolaganju. Moja obitelj to shvaća i zbog toga sam izuzetno sretan.. Moja supruga Zrinka je arhitektica, djeca su mi školarci i razumiju vrstu posla kojim se bavim.
Kad netko ima tri sina, poželi obično i kćer, je li i kod vas tako?
Supruga i ja iskreno smo se nadali da ćemo dobiti kćer. Željeli smo još jedno žensko biće u obitelji. Čak nam je i pas muško, tako da mojoj ženi nije lako. Ona je arhitektica u Zavodu za zaštitu spomenika Grada Zagreba i jako puno objavljuje. No, nadopunjujemo se. Kad ona ima neku gužvu, ja preuzmem ovu ekipu i pomažem oko domaćih zadaća, nekih drugih školskih obveza i obrnuto. Naravno da je u tom kućnom dijelu posla puno veći teret na ženi nego na meni. Tako da sam izuzetno sretan jer funkcioniramo kao mala grupa.
Govorite, a i djelujete kao jedan od onih očeva koji nisu mijenjanje pelena smatrali ženskim poslom. Je li vas očinstvo promijenilo?
Kad sam dobio prvog sina, imao sam 49 godina i tada je započeo moj novi život. Otkad sam zapravo upoznao svoju ženu, našao sam dodatni motiv koji me pokreće. Očinstvo me nije samo oplemenilo kao čovjeka nego i dalo poticaj za život i rad. Trudim se da budem što aktivniji i da, osim posla u bolnici, stignem otići s njima u kino, na izlete, da im pružim ono što djeca trebaju imati, obiteljsku ljubav i sretno djetinjstvo. Svaki dan završavam tako da otpratim svoje sinove u krevet, pokrijem ih i poljubim. Ako kasnim koju minutu, stižu pozivi – tata je l' dolaziš? To je ono što život čovjeku čini smislenim. Isto tako ih ujutro u pola sedam budim. To je u našoj kući podjela dužnosti, ja budim, žena priprema doručak i od toga nikad ne odstupamo.
Sigurnost i toplina
Obitelj vam je temelj i smisao, jeste li vjernik?
Jesam, vjernik sam, redovit i praktični. I tako odgajam svoju djecu. Obitelj je temelj. S druge strane vjerujem da svatko u životu odrađuje neku ulogu koja mu je namijenjena. Za svakog pacijenta koji vam uđe kroz ova vrata morate imati jedan fajl u svom srcu i mozgu i morate mu se posvetiti punom snagom. Jer ako to radite rutinski i ako gledate samo čovjeka, a ne vidite i njegovu ženu i dvoje djece na hodniku koji je drže za ruku i plaču... Ako ne shvaćate da netko tko je u bolnici pa ne može raditi, kod kuće ima obitelj koju to može ekonomski uništiti... Ako to ne vidite, onda ne radite dovoljno dobro. To vam je kao u ratu, ne možete gledati samo sebe, morate služiti nekomu i nečemu. Jako sam ponosan na period kada sam to mogao činiti za vrijeme Domovinskog rata. Smatram da je razlog mojeg postojanja i svrha mojeg djelovanja da služim zdravlju.
Pacijenti se nerijetko žale upravo na odnos liječnika, vječna je tema ljubaznost i nedostatak humanog pristupa.
Pacijentu treba dati sigurnost i toplinu dok leži u bolnici i u priprema se za operaciju. Tada ga je najviše strah i morate mu prići i nekako ga razvedriti. Tek onda ste dobar doktor.
Dakle, stvarate određenu prisnost s pacijentima i bez te karakteristike nema dobrog liječnika?
Nema. Kad pacijenti ulaze u ovu sobu, izuzetno sam sretan i ponosan. Na neki sam način vezan za sve njih, to je normalno. U kirurgiji je posebno blizak odnos kirurga i bolesnika. Jer da biste nekome legli na operacijski stol, dopustili da vas uspava i da vam počne kopkati po mozgu, morate mu maksimalno vjerovati. Znate da vas može učiniti drugom osobom, invalidom, da možete izgubiti život ako on to ne zna raditi. Dakle, maksimalna razina povjerenja je nešto na čemu sam ja zapravo zahvalan pacijentima. Ja njima zahvaljujem na povjerenju koje mi daju tako da je bliskost s pacijentima normalna. I što god se meni u životu događalo, znam da je mojim pacijentima teže. Moram biti tu i pružiti im ono što od mene očekuju, znači imati strpljenja, vremena i najbolji je izraz zapravo – moram služiti zdravlju – završio je dr. Paladino uz šalicu crne kave i ispriku kako se mora žuriti.
Ovaj put žurio se po suprugu i na promociju jednog prijatelja umjetnika
– Nemojte mi zamjeriti, molim vas. Ne smijete nikada iznevjeriti prijatelja. To je kao da zmija za srce ugrize.
>>Zbrajali do dva ujutro: Dr. Josip Paladino dobio najviše glasova
>>Slučaj Karlovačke banke – za što sve terete Paladina
Ovakvim velikanima ništa neće i ne smije naškoditi pa niti ta Karlovačka banka, a samo oni koji su bili kod Prof. Paladina znaju koliko taj čovjek vrijedi. I onda imate vrednovanje liječnika po financijskoj dobiti pojedinim bolnicama.??? Ovo što radi Prof. Paladino je pravo bogatstvo jest da puši, jest da povremeno i psuje po hodnicima, ali odnos doktora i pacijenta sa ovakvim dr. je neprocjenjiv. Svaka čast ovakvim ljudima i šteta što nema više ovakvih doktora....