Srpskopravoslavni episkop slavonski Jovan (Ćulibrk) primio nas je na razgovor u Pakracu, sjedištu svoje eparhije. Njegov prethodnik stolovao je u Jasenovcu, ali episkop Jovan povratak u Pakrac drži vrlo važnim, bez obzira na to što od eparhijskog dvora stoje samo vanjski zidovi i čeka ga temeljita obnova. Ona će, kako nam je rekao gledajući kroz prozor obližnje parohijske kuće, započeti od južnoga krila i povratkom velike biblioteke, jedne od najznačajnijih u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Episkop Jovan izuzetno je zanimljiva osoba. Monah i mistik, roker i padobranac, nekadašnji zagrebački i jeruzalemski student... Otvoren je i izravan, pristupačan i zanimljiv sugovornik, a napose snažno produhovljen i ostavlja dubok dojam na svoje sugovornike.
:: Generacija ste koja je odrasla na Džuboksu, Poletu...
Da, ali moje vrijeme Poleta nije bilo Franičevićevo vrijeme, nego kasnije, vrijeme jedne intelektualnije generacije, Wrussa, Kršića, Moleka, Borovečkog, Vukmira... U to smo vrijeme intelektualno počeli sazrijevati i kada smo sudjelovali u nečemu, osim što bismo samo primali. Bilo je to vrijeme polovice 80-ih godina, vrijeme Neue Slowenische Kunst, Laibacha i svega onoga što se tada događalo. Mislim da je to neponovljivo vrijeme i po broju talentiranih ljudi i po načinu i dubini na koji se razmišljalo, a Zagreb je u to vrijeme bio sjajno mjesto za život, jer je bio odličan u recepciji. Sve se primalo na specifičan način, ozbiljno se promišljalo, bilo je to vrijeme kada je cijela generacija Poleta prešla u Quorum...
:: Tada ste bili student Filozofskog fakulteta?
Završavao sam drugu godinu književnosti u Banjoj Luci i prelazio u Zagreb na treću godinu. Ja sam iz Bosanske Gradiške i meni je cijeli život bio vezan ili uz Zagreb ili uz Beograd. Zato što se odrastalo na raskrsnici, imate autocestu i vlak u Okučanima. Životna pitanja rješavali smo u Banjoj Luci, Zagrebu, Beogradu ili Ljubljani. Češće u Ljubljani nego u Sarajevu, s kojim smo imali vrlo malo veze iako smo bili iz BiH.
:: Pisali ste o alternativnoj i rock-glazbi toga vremena?
Djelomično pisao, a djelomično sudjelovao. Više sam pisao u beogradskom Ritmu kad je počeo izlaziti, koji je bio glasilo posljednje četvrtine 80-ih. Sudjelovao sam u onome što se danas zove makedonska glazbena scena, gdje je najpoznatija Anastasia.
:: Kad ste osjetili svećenički poziv?
To je duboko bilo povezano s onim što sam radio upravo s Anastasijom i oko nje. Ideja je bila napraviti spoj u kojemu pop-kultura i predanjska kultura, kojom smo formirani i nosimo je naslijeđem, ne budu suprotstavljene, nego da se nađe sinteza. Tu nam je Andrej Tarkovski bio veliki uzor. Pokušavali smo u glazbi i u umjetnosti napraviti ono što je Tarkovski napravio sa svojim filmovima. Napraviti most između predanja i suvremenog izraza. Za razliku od kršćanskog rocka, koji je meni nasilan i neprirodan, jer sve spaja mehanički.
:: Niste pristaša kršćanskog rocka?!
Ne držim ga dovoljno dubokim. I forma se mora preobraziti onim bitnim koje upisujete u njega. Ne možete samo mehanički u njega “ulijepiti” kršćanski sadržaj. To ne funkcionira. Premda, na CD-u “Iznad istoka i zapada”, koji smo izdali početkom 2000., imate i toga. Kao što imate i Partibrejkerse koji su napravili punokrvnu rock and roll pjesmu. Ako hoćete, biblijski rječnik u samim je osnovama rock and rolla. Još otkad je on nastao iz bluesa. Rock and roll ne možemo razumjeti bez biblijskih slika i slika nastalih iz kršćanstva. Iskaz mu može biti nekršćanski ili antikršćanski, ali on koristi kršćanske slike. Međutim, kod nas je bio problem što je Jugoslavija izrezala kršćansko iz pop-kulture. Jedina stvar u kojoj se jugoslavenska pop-kultura radikalno razlikuje od europske i američke pop-kulture jesu kirurški izrezani Bog i kršćanstvo iz pop-kulture! Primjerice, blues apsolutno ne možete razumjeti bez biblijskih slika. Ili Brucea Springsteena... S albuma Simple Minds “New Gold Dream”, na kojemu su upaljena svijeća i križ, u jugoslavenskom izdanju prebrisani su jednostavno crvenom trakom. Vodilo se strogo računa o tome da se Bog, vjera, kršćanstvo ne pojavljuju. A “Mustafa” na Queenovu albumu mogao je proći. Valjda smo time plaćali obol nesvrstanosti jer je sve što je imalo veze s arapskim svijetom bilo politički pozitivno. Zato je bila velika revolucija koju je napravio album “Obrana i posljednji dani” Idola, koji su prvi napravili ploču vezanu za kulturno kršćansko predanje. No, tek Padot na Vizantija donosi drevnost pravog Istoka. I grupa mladih ljudi osjetila je da to odgovara njihovim srcima, počela tražiti kako to bizantsko duhovno predanje može naći zajednički jezik sa suvremenom kulturom.
:: Jeste li u to doba bili praktični vjernik?
U to vrijeme svi koji smo tražili Krista – pronašli smo ga! Svi koji su bili privučeni i koji su osjećali taj božanski eros, definirali su sebe kao kršćane. To je išlo zajedno s tim traženjem i ispitivanjem i svi smo postajali kršćani.
:: Jeste li već tada razmišljali o svećeništvu?
Rekao bih 1990. Znate kako? Čovjek se jednostavno jedno jutro probudi i zna gdje mu je mjesto.
:: Što ste učinili tada?
Početkom 1991. završio sam fakultet u Zagrebu i u to vrijeme studirao sam teologiju u Beogradu. I otišao sam u manastir. Počinjao je i rat, što je utjecalo na moju odluku, jer je čovjek morao zauzeti neko mjesto. Držao sam da je biti monahom nešto čime čovjek može najviše pridonijeti.
:: Baš u to ratno vrijeme?
Da, otišao sam u manastir početkom kolovoza 1991.
:: Kako monah može odgovoriti na takva turbulentna zbivanja kao što je rat?
Čineći sebe boljim. Trudeći se oko svetinje. To znači da voli i da se moli za sve. Jedan čovjek s manje straha, s manje naboja već je mnogo za sve.
:: Kakav je monaški život?
On je u Pravoslavnoj crkvi vrlo je raznolik. Nije jednostavan ni unificiran, ovisi o mjestu gdje se živi, o dužnostima koje se obavljaju, od duhovnog oca, episkopa, od mnogo toga. A najviše od nečijih opredjeljenja. Ja nisam bio baš uobičajen monah.
:: Što to znači?
Uobičajen monah odlazi u manastir i monaškim redom prolazi svoja monaška poslušanja. Dvije-tri godine biva iskušenikom, poslije čega prima monaški čin i dobiva određene dužnosti u manastiru. Netko cijeloga života provodi te osnovne monaške dužnosti, od toga da prima goste, radi u kuhinji, da bogosluži i poje u crkvi, brine se o redu ili pak čisti šumu. Sve ono što je potrebno da sudjeluje u životu bratstva, ali i da se moli i ostvaruje monaški cilj, a to je molitva.
U vrijeme komunizma se govorilo: “I osveta naša crvena će biti!” Živjeli smo u vrijeme kada je društveni sustav pozivao na osvetu i kada je osveta smatrana legitimnom vrlinom. Što smo onda mogli očekivati 90-ih?
:: Što je Jasenovac za vas danas, iz perspektive slavonskog episkopa?
Jasenovac je izuzetno mjesto, mjesto kojemu treba molitve, praštanja, posjeta i ublažavanja rana. I to jedino Crkva može učiniti. Svjedoci smo, kada su u pitanju država ili društvo, koliko se taj odnos prema Jasenovcu mijenja. Sjećate se da se u vrijeme komunizma govorilo: “I osveta naša crvena će biti!” Mi smo živjeli u vrijeme kada je društveni sustav pozivao na osvetu i kada je osveta smatrana legitimnom vrlinom u društvu. Što smo onda mogli očekivati 90-ih? Kad su ljudi, koji su desetljećima odgajani na tome da je osveta legitimna i da je vrlina, dobili oružje u ruke i kaos oko sebe, morao je biti pakao. Mislim da smo još i dobro prošli kako je moglo biti. Upravo zato Crkva mora jasenovačke stradalnike preobražavati u poimanju jer su oni stradali zbog svoje vjere i kršćanskog imena. I ako su stradali kao takvi, onda je Krist jedino mjerilo kroz koje ih se može gledati.
:: To znači izbiti Jasenovac političarima iz ruku, kalkuliranje brojkama...?
Vidjeli ste da smo ove godine imali jedan komemorativni skup na Donjoj Gradini 19. travnja, drugi u Jasenovcu 26. travnja, a u međuvremenu, samog 22. travnja Crkva je imala arhijerejsku liturgiju u Jasenovcu s više od 20 episkopa, gdje nijedan političar nije govorio. Mi ne možemo odgovarati za ono što će oni reći, ali isto se tako moramo pojaviti gdje god se o Jasenovcu govori zato što je to sjećanje na te ljude i učiniti što je na nama, a ne odgovarati za političke govore. I upravo smo 22. travnja pokazali kako obilježiti sjećanje na jasenovačke žrtve. To je liturgijsko-molitveno sjećanje, koje njih preobražava u svetitelje Božje, stradale za Krista i jedino shvatljive kroz Krista. S druge strane, Odbor za Jasenovac neprekidno govori da nam jedino znanost može pomoći u ovome trenutku. Držim da je svaki javni govor o broju jasenovačkih stradalnika uglavnom nemoralan.
:: Zašto?
Zato što bivša Jugoslavija na sebi nosi veliki grijeh i veliki zločin, a to je sprečavanje proučavanja onoga što se dogodilo i u Jasenovcu i u Drugom svjetskom ratu. Jugoslavija je postala svjetski primjer za manipuliranje sjećanjem! Ostavljeni su oni brojevi do kojih je došla državna komisija 1947. i 1948. U normalnim državama, poslije tih prvih procjena, osnivane su institucije koje su se idućih desetljeća bavile točnim proučavanjem što se dogodilo. Tako se krajem 80-ih i početkom 90-ih došlo do konačnih brojki. Primjerice, za Auschwitz prvih godina poslije rata rečeno je da je imao četiri milijuna žrtava. Krajem 80-ih izašla je desetotomna zbirka “Anatomija logora Auschwitz” u redakciji Franciszeka Pipera i Israela Gutmana, gdje je izričito rečeno da se broj žrtava logora Auschwitz kreće između 1,1 i 1,5 milijuna. Zašto je dolazilo prije do sumanutog uvećavanja? Zato što je onaj koji je imao više žrtava u podjeli Europe nakon Drugog svjetskog rata mogao dobiti veći dio.
:: Crkva nudi duhovni lijek za jasenovačku ranu?
Tako je. Mi ne možemo sakriti da Jasenovac postoji i moramo ga liječiti, ali Crkva ne može osnivati istraživačke institute i reći koliko je čega bilo.
:: Imate li za to partnere u Katoličkoj crkvi?
U požeškom biskupu apsolutno imam partnera. Kao prvo, g. Škvorčević je intelektualac, koji duboko shvaća postojeće probleme i koji je napravio velike iskorake i dalje ih radi kada je u pitanju kultura sjećanja i na žrtve Jasenovca i na žrtve ostalih totalitarnih sistema. I ja sam bio na misi koju je on ove godine služio u Jasenovcu povodom pročišćavanja sjećanja. Mora nam biti jasno da se ništa ne može napraviti preko noći i da treba mnogo koraka. Tako su na liturgiji u Jasenovcu 22. travnja bili njegovi izaslanici. I nadam se da ćemo, korak po korak, doći do pravog razumijevanja. Ne može se ponašati jugoslavenski i cijelo pitanje svoditi na pitanje srpsko-hrvatskih odnosa. To je jugoslavenski primitivizam.
:: Želi se da papa Franjo dođe u Hrvatsku i proglasi Stepinca svetim. SPC je protiv toga i radi pritisak?
To se nadovezuje na ovo što sam rekao. Pitanje Stepinca ne može biti srpsko-hrvatski problem jer meni takve rasprave često sliče na one komične rasprave u Centralnom komitetu pretkraj Jugoslavije. To je šire pitanje uloge Vatikana u Drugom svjetskom ratu i samo kao takvo može se razumjeti u potpunosti. Ono što je jako važno i o čemu nikad neću prestati govoriti jest da se ne može komunistička optužba i optužnica protiv Stepinca postavljati kao osnova razgovora o Stepincu. On je bio suđen na komunističkom procesu i pred komunistima se ponio doista hrabro, što je sigurno i osnova njegove beatifikacije, ali taj komunistički proces ne može biti osnova za razgovor o Alojziju Stepincu.
:: Mislite, između dvije Crkve?
Uopće, a pogotovo između dvije Crkve. Jer, kako Crkve mogu polaziti od nečega što je komunistički proizvod?
:: Želi se da papa dođe i u Jasenovac?
To bi sigurno bio veliki korak. To bi bila nova etapa u odnosima Rimokatoličke i Pravoslavne crkve.
:: U vašoj biografiji piše da ste bili episkop niški specijalac, a niški specijalci su na zlu glasu kod nas?
Što se tiče zloga glasa, bio je rat, pa su svi jedni kod drugih na zlu glasu. A što se tiče moga angažmana, radi se o nečemu drugome. Svećenstvo u vojsci, tj. duhovna briga za vojsku s jedne je strane tradicija kršćana, a s druge strane to je NATO-ov standard. To je nešto što je obavezno u svim vojskama svijeta, bez obzira na to o kojoj vjeri govorimo. 2002. stekli su se uvjeti da se na tome počne raditi i u tadašnjoj Vojsci Jugoslavije, današnjoj Vojsci Srbije, i bio sam upućen u 63. padobransku brigadu kao eksperiment, da se vidi kako bi mogla funkcionirati duhovna briga svećenika u vojsci. To je za mene, kao monaha i kao svećenika, bio izuzetan izazov.
Biblijski je rječnik u samim osnovama rock’n’rolla. Brucea Springsteena ne možete razumjeti bez biblijskih slika
:: Zašto?
Kako ne bi bilo izazovno ući u jednu jedinicu koja je proistekla iz JNA, duboko ideologizirane i ateističke vojske, koju svi naši stariji svećenici pamte po zlu jer su bili proganjani. I tu nema razlike između katolika i pravoslavnih i muslimana, svi oni kao najružniji dio svoga života pamte služenje vojske u JNA. Ući u taj prostor i ondje donijeti Krista, oprostite, to je prvorazredan duhovni izazov! Ja u 63. padobranskoj brigadi nikad nisam osjetio mržnju ni prema kome, i to je važno.
:: To je bilo 2002.?
Da.
:: A na internetu se može pročitati da ste se kao niški specijalac borili kod Pakraca? Dakle, 1991., 1992. ili 1993.?
(smijeh) Ja sam u kolovozu 1991. bio u manastiru. Očekivao sam razne dezinformacije, a kad se ova pojavila, najprije sam se uznemirio, a onda su, moram priznati, branitelji vrlo korektno reagirali kada se pokazalo da je to izmišljotina. No ljudi su povrijeđeni i ranjeni, mogu shvatiti stvari, ali reagiraju intuitivno, emotivno i povrijeđeno, pa sam svjestan da postoji negativan naboj kod nekih ljudi.
:: Zašto ste skočili s padobranom?
Kad sam se spremao za službu duhovnika u vojsci, otišao sam kod glavnog rabina izraelske vojske. Oni imaju ogromno iskustvo u tome. I on mi je rekao vrlo jednostavno: tko god želi imati autoritet kao duhovna osoba u vojsci, mora biti dobar duhovnik i dobar vojnik. I premda su me voljeli i poštovali prije nego što sam postao padobranac, kad sam skočio s njima, bio je to potpuno drugi pristup. Od onoga trenutka kada sam stavio padobran na leđa bio je to novi odnos poštovanja. I to vrijedi za bilo koju vojsku u svijetu.
>> Važnost njegovanja međusobnog ljudskog i kršćanskog poštovanja
Itekako treba točno utvrditi poimence tko je tamo skončao. I na taj način pretvoriti Jasenovac u mjesto na kojem se komemorira tragedija svih tih poimence navedenih žrtava. Ono što sad imamo jest tvornica mržnje koju je Beograd prije dvadeset pet godina obilato koristio da bi opravdao krvoločan rat, pljačku i naposljetku genocid nad Hrvatima. Upravo je to bio prezir prema žrtvama Jasenovca.