Iako je prošlo više od 40 godina od smrti velikog arapskog vođe Gamala Abdela Nasera i 38 godina od kada je njegova pokojna supruga Tahia Kazem napisala memoare, libanonske dnevne novine As Safir i egipatske dnevne novine Al Shoruk nedavno su prvi put počele objavljivati feljton koji otkriva nepoznate detalje iz tih dosad neotkrivenih memoara. Memoari koje je Tahia počela pisati 24. rujna 1973. za svoju dušu možda bi zauvijek ostali nepoznati javnosti da njezina kći Huda njihovim objavljivanjem nije željela pokazati kakav je uistinu bio njezin otac.
Uz detaljan opis kako je njezin suprug došao na vlast, u Tahijinim memoarima opisani su i mnogi detalji iz arapsko-izraelskih ratova, ali i nikad otkrivena spona prisnog prijateljstva između obitelji Naser i Broz. Ne trošeći papir i vrijeme na političare s kojima se njezin suprug kao vodeći arapski vođa gotovo svakodnevno susretao, već se s puno emocija usredotočivši isključivo na opisivanje Josipa Broza Tita i njegove supruge Jovanke, Tahijini su memoari svojevrsni dokaz koliko su ona i suprug cijenili ulogu Josipa Broza kao jednog od vrsnih političara i osnivača nesvrstanih, ali i kao, kako je napisala, inteligentnog i šarmantnog prijatelja. Naglasivši kako su suprug i ona mnoge mirne večeri u svom egipatskom domu provodili razgovarajući o Titu i Jugoslaviji, Tahia se u memoarima prisjeća i svog prvog susreta s Brozovima, u rujnu 1955.
Bila mu je druga majka
– Bio je to njihov prvi posjet Egiptu. Kako je u to vrijeme ženama revolucionara bilo zabranjeno prisustvovati skupovima vođa revolucije, a kako je Tito zbog tih skupova često bio odsutan, Jovanka mu je predložila da me posjeti u njegovoj odsutnosti. Njezin dolazak u naš dom u Al Batri, koji mi je najavio protokol, a kojem sam se obradovala, bio je svojevrsni presedan, jer se u ono vrijeme takvi posjeti nisu odvijali u privatnim domovima. Za vrijeme večere koju sam pripremila u njezinu čast Jovanka je ostavila dojam iznimno ugodne osobe, ali posebno me iznenadila nakon večere, kada mi je šapnula: "Čula sam da imaš prekrasnog sina pa sam te odlučila posjetiti. Mogu li ga vidjeti?!" Potom mi je objasnila da obožava djecu, ali da ih zbog previše obaveza Tito još ne želi. Kada sam joj dovela svog 11-mjesečnog sina Abeda Al Hakima, Jovanka je bila toliko ushićena da ga je istog trena primila u naručje. Cijelu večer nije ga ispuštala iz naručja, stalno mu je tepala i ljubila ga, a kada je odlazila jedva se odvojila od njega. Dok sam je ispraćala šapnula mi je da se toliko zaljubila u malenog Abeda da će reći Titu da nas sve zajedno pozove u Beograd.
U svojim memoarima Tahia se prisjeća i Naserove zbunjenosti nakon što mu je Josip Broz nedugo po povratku iz Egipta uputio poziv za Beograd s molbom da dovedu i sina: – Naser je bio toliko začuđen Titovim inzistiranjem da dovedemo Abeda, da sam se morala nasmijati. Tek kada sam mu objasnila da iza tog inzistiranja stoji Jovanka, koja obožava našeg sina, počeo je shvaćati o čemu se radi. Radosno smo prihvatili taj poziv, a ja sam bila prva žena državnika koja je bila ugošćena u njihovoj obiteljskoj rezidenciji na Dedinju. Tito mi je taj put od srca zahvalio što sam dovela sina i razveselila Jovanku, a ljubav između Jovanke i Abeda od toga je posjeta postala obostrana, pa je Abed čak i kada je odrastao Jovanku gledao kao drugu majku.
Zašto je Tita smatrala iznimno šarmantnim i spontanim džentlmenom Tahia u memoarima opisuje jednim od primjera: – U ljeto 1958. na Titov smo se poziv uputili brodom Sloboda iz Aleksandrije prema Dubrovniku, u kojem su nas čekali Tito i Jovanka. Iako smo morali proći obavezni protokol, Jovanka je ipak pohitala prema nama i zagrlila malog Abeda.
Kako u to vrijeme više nije bila na snazi zabrana da žene revolucionara smiju prisustvovati njihovim sastancima, tada smo prvi put zajedno ručali. U Dubrovniku smo ostali dva dana, a potom smo se svi zajedno zaputili brodom na Brijune. Budući da je naš posjet bio u tajnosti, Tito nas je s Brijuna vozilima poveo u obilazak Jugoslavije, pri čemu smo u svakoj republici prošli protokol pozdravljanja s predsjednicima republika. Iako sam znala pravila protokola koja nalažu da se prvo rukujem s predsjednikom republike, a potom s Titom, u Makedoniji sam pružila ruku čovjeku koji je stajao pokraj Tita, vjerujući da je to predsjednik republike, a ispostavilo se da je to Titov tjelohranitelj. Da bi me spasio sramote, Tito me džentlmenski zagrlio i poveo prema pravom predsjedniku republike, govoreći mu: "To su pravi revolucionari, oni počnu od malog čovjeka pa sve do velikog!" Bila je to uistinu kavalirska gesta koja me spasila od sramote, jer sam već i prije radila gafove.
U nastavku memoara Tahia ne štedi stranice da odgovori na pitanje "Zašto sam od svih vjerovala baš Titu?"
Napunili su mi glavu...
– Iako smo planirali ostati kraće, taj put smo u Jugoslaviji ostali tjedan dana. Jovanka je inzistirala da ostanemo i duže, ali kako se za to vrijeme u Iraku dogodila revolucija i došlo je do podizanja tenzija u svijetu, morali smo krenuti prema Egiptu. Krenuli smo brodom prema Aleksandriji kad je Tito poslao telegram da ne smijemo napustiti Jadransko more, jer je dobio informaciju od vojno-obavještajne službe da američki razarač u Mediteranu ima za cilj potopiti Naserov brod, a da se u Jadransko more neće usuditi ući. Stali smo na mjestu, a tada je na brod došao ministar vanjskih poslova Egipta Muhamed Hasnen Hikal, koji nam je objasnio da je Tito poručio da je situacija iznimno opasna, jer Amerikanci žele likvidirati Nasera i to će svakako pokušati na otvorenom moru. Brod je ostao na mjestu cijelu noć, a drugi dan Tito je poslao dva ratna broda po Nasera, dok je naš brod nastavio za njima prema Brijunima. Na Brijunima su mene i djecu smjestili u vilu, a kako dva dana nisam čula Nasera tražila sam objašnjenje. Tito je čuo da sam zabrinuta pa je došao do mene i rekao mi: "Kažem ti ovo kao ženi, da se ne brineš. Naser je na sigurnom, poslao sam ga u SSSR, ali to ne smije znati nitko, pa ni njegovi najbliži suradnici.
Ti i djeca ćete ostati u vili, ali nemojte izlaziti da vas ne vide moji tjelohranitelji, jer vas Amerikanci traže, a ja ne vjerujem nikome." Međutim, kako su dani odmicali, Naserovi ministri počeli su špekulirati o tome igra li Tito prljavu igru i je li predao Nasera Amerikancima, čime su i meni napunili glavu. Kad je Tito shvatio da sam sumnjičava, dao mi je Nasera na telefon, da me smiri i otkloni sve sumnje. Nakon tjedan dana Naser je prebačen privatnim avionom iz SSSR-a u Kairo, a taj isti avion je kasnije došao na Brijune po mene i djecu. To što nam je tada spasio život bio je samo jedan od razloga zašto sam vjerovala Titu – napisala je u svojim tek otkrivenim memoarima Tahia Kazem, koja je preminula 1992.
