Bivši ministar obrane u Račanovoj Vladi Jozo Radoš danas je jedan od 11 hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu. Zadnje godine provodi u Bruxellesu, glavnom gradu EU, koji je doslovce uzdrman posljednjim terorističkim napadom na zračnu luku i metro. Radoš, inače član HNS-a, otvoreno govori o životu u gradu u kojem su duge cijevi na ulicama postale svakodnevna pojava.
Gdje ste se bili u vrijeme terorističkog napada u Bruxellesu?
Za eksplozije na aerodromu još sam bio u svom stanu, a za one u metrou bio sam u Europarlamentu. Baš je tada bilo glasovanje o Albaniji i Bosni i Hercegovini.
Kako je to izgledalo iz perspektive europskog parlamentarca? Jeste li ikada pomislili da bi se teroristički napadi mogli dogoditi blizu sjedišta EU?
Pa postojala je bojazan da bi se nešto takvo moglo dogoditi. Nažalost, sigurnosne mjere nisu dovoljne da to spriječe i većina je nekako čak i očekivala nešto takvo. Kod nekih je bilo više straha, kod nekih manje. Nakon toga, naravno, uslijedila je velika uznemirenost i nek akva tišina među ljudima. Osjećala se neka vrsta prestrašenosti u zraku.
Stanje pripravnosti u Bruxellesu bilo je podignuto na najvišu razinu. Tamo je sjedište EU i NATO-a. Kako se to moglo dogoditi?
Sigurnosne mjere očito nisu dovoljne da spriječe takav teroristički čin. To što imate vojsku na ulicama samo je jedan psihološki čin i efekt, a vojska ne može spriječiti takvo nešto. Ne mogu to rješavati dugim cijevima. Zna se da je belgijski sigurnosni sustav vrlo razdvojen i ima više policija.
Između sigurnosnih službi i policije loši su odnosi i komunikacija. Loše je i to što europske sigurnosne službe također slabo surađuju, pogotovo za ove najdelikatnije i najvažnije probleme kao što su terorizam. Isto tako, između obavještajnih sustava gotovo da nema nikakve suradnje što je možda i dovelo do takve situacije. Postoji međusobno nepovjerenje.
Je li normalno da europske obavještajne službe ne surađuju kad je riječ o tako važnoj temi kao što je terorizam, s obzirom na to da se u Bruxellesu nalazi sjedište EU? Isto tako, blizu vašeg sjedišta nalazi se četvrt Molenbeek iz koje dolaze gotovo svi teroristi koji su izvršili napade, a samo 200 metara od sjedišta EU nalazi se Velika džamija u kojoj su se regrutirali džihadisti i slali u džihad u Siriju...
Što se samog Europarlamenta tiče, razina sigurnosti u njemu bila je gotovo nikakva. Prije godinu dana tamo ste vjerojatno mogli vidjeti i učiniti što god ste htjeli. Sada su se, nakon ovoga, u njemu posložile sigurnosne mjere, ali ni to nije dovoljno. Za cjelovit odgovor na taj problem trebala bi puna suradnja belgijskih i puna suradnja svih europskih sigurnosnih službi. Dogodilo se da su Abdeslama, koji je sudjelovao u terorističkom napadu u Parizu, dvaput bili zaustavili belgijski policajci, ali nisu znali o kome je riječ pa su ga pustili. Nakon toga on je živio nekoliko zgrada dalje u odnosu na službenu adresu stanovanja na kojoj je bio prijavljen. To su pitanja koja, što se sigurnosnih službi tiče, treba rješavati međusobnom suradnjom jer se jedino na takav način može spriječiti terorizam.
Je li vas strah vratiti se na radno mjesto u Bruxelles?
Osjećaj nelagode zasigurno će postojati, vjerojatno i duže vrijeme. Svaki put kad dođem na aerodrom, vjerojatno ću zamisliti neku sliku ili osjetiti strah, ali pokušat ću se prema tome odnositi racionalno. Naravno, strah se nekad pojavi, a da ga ne možete predvidjeti. Kod nekih je taj strah izraženiji i ljudi blokiraju. Ali opća razina straha kod svih je zasigurno porasla i dugo će potrajati.
Voljeli ste se šetati ulicama Bruxellesa i nerijetko ste posjećivali i kvartove kao što je Molenbeek. Hoćete li i dalje nastaviti s takvim načinom života ili je ovaj teroristički napad to ipak promijenio?
Osnovna je teza da treba nastaviti živjeti kao i dosad. Jer cilj terorista upravo je da uvući strah među ljude, smanjiti razinu komunikacije i kvalitetu života. Ja ću svakako nastaviti živjeti kao dosad jer većina dijelova grada u kojima se stvaraju te terorističke skupine zapravo su normalne sredine u kojima žive i normalni ljudi i nije dobro da se te komunikacije prekidaju. To bi samo povećalo i pogoršalo razinu nepovjerenja te povećalo mogućnost radikalizacije i rasta terorističkih aktivnosti.
No hoćete li se i dalje šetati Molenbeekom?
Primjerice, sjedište Europarlamenta udaljeno je svega 200 metara od Grande Plaze. To je najvažniji trg Europe. Imate četvrti u koje bijelci uopće ne ulaze. Tamo žive Arapi i Afrikanci sa svojim običajima i svojim načinom života. Nisam se osjećao nelagodno ili uplašeno kada sam se prošetao tim kvartom, apsolutno nije prirodno da danas imate u samom središtu grada jedan izolirani geto. Naravno, ljudi žive svoj život i bez komunikacije s vanjskim svijetom i naravno da se tu onda rode sve vrste deformacije – od nekakvog pada opće sigurnosti do izostanka plaćanja poreza državi. I naravno je da takva zatvorena sredina u kojoj nema komunikacije s vanjskim svijetom, nema sigurnosnog nadzora i nema stvaranja normalnoga reda pogodna za rast ekstremnih terorističkih organizacija.
Kako su se osjećali europski parlamentarci znajući da teroristi žive samo 200 metara od njih?
To je stalna tema među parlamentarcima kojom se netko bavi više, netko manje. Postoje stalno neke radionice, okrugli stolovi koji su pokušavali razumjeti psihološki profil tih sredina, ali i tih ekstremnih skupina. Ali pravog odgovora i čovjeka koji bi ušao u te sredine da bi stvorio međusobne komunikacije, razumijevanje i udaljio te ljude od radikalizacije, nažalost, nema. To je jedan društveni zahvat koji nemaju ni Belgija, ni Francuska, ali ni ostale zemlje. Belgija je specifična zemlja zato što je federalna, vrlo decentralizirana, liberalna, zato nije stvorila te mehanizme jer joj do sada to nije bilo potrebno niti je imala takav problem izoliranosti pojedinih dijelova grada i njihovih građana.
Gubi li Europa polako svoje temeljne vrijednosti, tj. ljudska prava i slobodu? Je li moguće danas na Starom kontinentu uvesti izraelski sigurnosni model?
Pa postoji razmišljanje i o tome da bi se sigurnost mogla postići i tim krajnje strogim tehnikama kao što to radi Izrael, no Europa to ne može napraviti. Ona je prevelika i to nije u njezinoj tradiciji, tako da je teško vjerovati da će se tako nešto dogoditi. Europa će morati nastaviti biti otvorena jer to je u skladu s vrijednostima na kojima počiva. I druga stvar, ta vrsta kontrole u tako velikoj zajednici, s tako velikim brojem ljudi, puno različitih politika, jednostavno nije moguća. Europa se nije mogla dogovoriti oko jedne sasvim banalne politike kao što je politika azila, što je neusporedivo manje važno i manje zahtjevno. Europa nema jedinstvenu politiku azila iako ima regulativu koja se time bavi, ali ona je toliko općenita, s toliko izuzetaka, tako da Europa nije u stanju imati ni istu azilsku politiku. A ovo o čemu govorimo, izraelski sigurnosni model, gotovo je neizvediv.
Koliko su ti teroristički napadi negativno utjecali na liberale i socijaliste u Europi? Hoće li Europa krenuti prema potpunoj radikalizaciji?
To je vrlo opasno, ali i razumljivo je da će ovu situaciju iskoristiti radikalni desni pokreti zato što oni na takav način potiču strah kod građana.
No ne znači da će njihovim jačanjem naći rješenje vezano za rast radikalizma. To je vrlo nezgodna tendencija i liberalne i prodemokratske snage moraju naći nekakav odgovor. Sada su očito u vodstvu desni radikali, a naravno, njima nije u interesu rješavanje te situacije, nego zaoštravanje. A to znači i novi val i rast terorističkih prijetnji.
Koliko je rast desnice i radikala opasan za Stari kontinent?
To je velika opasnost zato što se na takav način ne mogu riješiti problemi. Doći će do još većeg rasta napetosti unutar tih zemalja. S druge strane te su desne strane euroskeptične i antieuropske pa će onda biti i manje međusobne suradnje među zemljama. Tako da to ima dvostruko negativan utjecaj. Ali, naravno, u politici se najčešće gleda interes pojedine političke strane, a ne zajednički skupni interes svih naroda ili Unije. Njih se ne tiče što će njihov rast prouzročiti još goru situaciju za njihove zemlje i cijelu Europu.
Možemo li reći zbogom Schengenu s obzirom na to da su vraćene kontrole na granice?
Pitanje Schengena tek je jedno pitanje s kojima se Unija suočava. Hoće li Unija imati snage napraviti zaista pravi Schengen, a ne karikaturu Dublinskog protokola kao što je dosad bilo? Hoće li Unija ići u pravcu daljnje razgradnje i slabljenja zajedničkih politika? Hoće li Europa ići putem snažnije integracije ili će se jednostavno dogoditi dvije Europe s dvije brzine o čemu se već u EU govori ili će ostati u ovom obliku neorganiziranosti i kompliciranosti, to je sad veliko pitanje. Schengen je tek jedno od tih pitanja. Možda i najteže.
Vjerujete li da će dogovor s Turskom o migrantskoj krizi zauvijek riješiti taj problem i vjerujete li da je balkanska ruta zatvorena zauvijek? Kako komentirate tursku ucjenu Europske unije?
Ni balkansku ni bilo koju drugu rutu nije moguće zatvoriti u slučaju novog snažnog naleta migranata. EU se ne može ponašati tako da se zatvori i gleda kako ljudi umiru na njezinim granicama. Zatvaranje balkanske rute moguće je sada kada je taj val smanjen zbog tehničkih mjera koje su dogovorene s Turskom. Ali ako imate navalu ljudi koji bježe od smrti i ako je to masovno, Europa ne može zatvoriti granice i vraćati te ljude čamcima i gledati kako se utapaju. Zasad Europa nema efikasnog odgovora kada je riječ o migrantskoj krizi. Naravno, ovo s Turskom samo je tehnički dogovor koji ima tisuću mana. Ne može Turska određivati tko može u EU, a tko ne može, ali naravno, i pitanje dogovora s Turskom vrlo je važno i na to pitanje EU nema konsenzus. S jedne je strane pragmatizam koji traži da se s Turskom surađuje zbog utjecaja na cijeli Bliski istok, a s druge su ti zahtjevi za pristup EU koje Turska ne može ispuniti ovog trenutka. Sporazum s Turskom sigurno će funkcionirati jedno vrijeme i vjerojatno će doći i do ukidanja viza za turske građane, ali kako će dalje teći ti pregovori i hoće li EU postići neki mehanizam za suradnju s Turskom, a istodobno čuvati utjecaj na ono što se u Turskoj događa – to je teško reći.
Ja zaista ne znam detalje, ali ako se to dogodilo, to je politička odgovornost svih uključenih, najviše ministra
Zar to nije licemjerje europske politike – s jedne strane optužuju neke zemlje Bliskog istoka za nehumanost i diktaturu, a s druge strane Tursku, zemlju koja najviše krši ljudska prava, nagrađuju?
Ja sam, kao i moji kolege liberali u Europarlamentu, zagovornik balansiranog pristupa. Ako bi EU prekinuo sve kontakte s Turskom, onda bi Turska vrlo jednostavno izručila novih milijun izbjeglica bez ikakvih briga što će Europa s njima napraviti. Jer u ovom trenutku Europa nema odgovor na takav izazov, a s druge strane, utjecaj Europe na ono što se događa u Turskoj bio bi još manji i situacija u Turskoj bila bi još gora nego što je danas. Zato s Turskom treba postupiti pragmatično.
Zašto je lijeva opcija u Hrvatskoj izgubila izbore? Tko je kriv za to i kako gledate na novu Vladu?
Glavni je razlog opća omraza koja postoji prema politici, za što su zaslužni i političari, ali opet ne samo oni. Ljudi uvijek traže neko treće rješenje koje se dosad uvijek pokazalo zapravo invalidnim. Što se tiče nove Vlade, zasad se pokazala nefunkcionalnom, sukobljava se na pitanjima koja su zapravo marginalna, a glavna pitanja ove države zapravo još nisu ni otvorena. Svađa oko lustracije te nekih kadroviranja i imenovanja naznake su koje pokazuju da ova Vlada neće biti uspješna i bit će najkompliciranija i najlošija dosad.
Kada sada gledate kako funkcioniraju Domoljubna koalicija i Most – je li vam drago što Hrvatska raste nije formirala vladu s Mostom?
Na neki način da. Sve ono što Most čini HDZ-u vjerojatno bi činio i bilo kome drugome. Mislim da bi zbog sposobnosti lijeve koalicije Hrvatska raste koalicija s Mostom bila drugačija i da bi Hrvatska raste na drugi način rješavala probleme. A ne kao Domoljubna koja je raznovrsna i u kojoj ima unutarnjih sukoba, u kojoj postoje i oni koji su zaduženi za napade na Most kao glavnog koalicijskog partnera. Mislim da bi to Hrvatska raste na neki način bolje rješavala, ali da bi bilo poteškoća s funkcioniranjem s ovakvim Mostom koji nema nikakve ideje, koji zapravo samo na neki način komplicira i ucjenjuje i bez sposobnosti da odredi gdje se može, a gdje se ne treba sukobljavati. U svakom slučaju jako mi je drago što u konačnici nismo s Mostom formirali Vladu.
Nagađalo se da HDZ čeka izbore unutar HNS-a i dolazak Ivana Vrdoljaka na čelo što bi Karamarku bilo prihvatljivo za koaliranje, a nakon čega im Most više ne bi bio potreban...
Što se tiče odnosa s HDZ-om, HNS je jasno definirao svoju političku poziciju koja je dio naše povijesti, dio onoga što se događalo u zadnjih 25 godina. Ovog trenutka nije moguće promijeniti tu poziciju i napraviti takav zaokret. HNS u ovom stanju odnosa u državi i političkoj sceni teško može ući u koaliciju s HDZ-om. Možda za desetak godina i više, kada HDZ postigne visoki standard demokracije i demokršćanskih vrijednosti, možda tada ta kombinacija ne bude nemoguća.
Kako komentirate stav nove Vlade o kandidaturi Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a?
To pokazuje da ova Vlada zapravo nema stava niti ga može postići. Vlada je trebala biti jasna, ili da ili ne. Nema razloga da se ne podrži Vesnu Pusić i to je Vlada trebala jasno deklarirati.
Nakon završetka vašeg mandata u Europarlamentu, namjeravate li se i dalje baviti politikom?
Bude li zdravlja i volje, i dalje ću se baviti politikom, ali još nisam donio konačnu odluku o tome. Odluku ću donijeti pred kraj mandata.
Predugo se bavite politikom, bili ste i ministar obrane za vrijeme Račanove vlade, što vam je bilo najteže u političkoj karijeri?
Kad sam obnašao funkciju ministra obrane, bili su mi to najteži politički trenuci jer sam morao surađivati sa sudom u Haagu. Jer odnos Haaga prema Hrvatskoj bio je na neki način demonstracija nekih elemenata međunarodnog prava koji prije nisu postojali.
Nikada se nije sudilo državama pobjednicama, a tu je i postavljanje nekih standarda koji se često nisu uopće razumijevali. Ali i najbolji trenutak moje karijere također je vezan za funkciju ministra obrane, a riječ je o reformi Oružanih snaga. Ona je vođena u vrijeme kad sam ja bio ministar i to je bila jedina uspješna reforma koju je ova država doživjela u zadnjih 20 godina. Kada nešto dobro učinite za svoju zemlju, to vam je najveće zadovoljstvo.
Kako gledate na aferu remonta MiG-ova?
Ja zaista ne znam detalje, ali ako se to dogodilo, to je politička odgovornost svih uključenih, najviše ministra. Za mog mandata Ministarstvo obrane već je napravilo remont MiG-ova na temelju međunarodnih natječaja. Naravno, to su vrlo delikatna područja djelovanja i uvijek postoji opasnost da vas netko nasamari.
Ali tada su, recimo, za gotovo deset puta manji iznos MiG-ovi remontirani u Rumunjskoj. Nakon toga osam je godina hrvatsko zrakoplovstvo bilo funkcionalno i nije bilo nikakvih poteškoća ni repova u pogledu načina na koji se došlo do remonta, ni samog remonta ni samih rezultata.
Živite sami u Bruxellesu, kuhate li ponekad sami?
Moj je najveći neprijatelj “šparet”. Većinom jedem vani, a nisam izbirljiv. Mogu pojesti jabuke, banane ili naranče, a mogu jesti i u restoranu.
Imate troje djece, ima li itko od njih političke ambicije?
Imam dvije kćeri i sina. Kćeri nisu zainteresirane za politiku, ali moj 18-godišnji Marko prati sve događaje u svijetu, pogotovo na Bliskom istoku, i jako ga zanima vanjska politika.
Hoće li se on baviti politikom ili ne, vidjet ćemo.
>> 'Napredak Kosova na putu prema članstvu u EU interes je cijele regije'
