Igrom slučaja u prvoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća saznao sam za tečaj koji je u jednom zagrebačkom hotelu skupini hrvatskih ljevičarskih novinara održao Aleksandar Tijanić na odlasku iz Zagreba u Beograd, gdje će među ostalim biti i Miloševićev ministar informiranja. Upućivao ih je kako kompromitirati novu hrvatsku vlast, u prvom redu dr. Franju Tuđmana.
Dakle, prvog hrvatskog predsjednika trebalo je što više poistovjećivati s najvećim zlikovcima 20. stoljeća, Hitlerom, Staljinom, Titom i drugima, objavljivati fotomontaže na kojima se gol grli sa Slobodanom Miloševićem ili paradira urešen zloslutnim znakovljem, uglavnom, slikom i riječju prikazivati ga kao najveće zlo. Takva demonizacija Tuđmana, i pod Tijanićevim utjecajem i u “izvornim” uradcima lijevih medija, traju od pojave HDZ-a i Tuđmana do danas. Trenutačno je u tom stilu omiljena ljevičarska igračka – Tuđman kao igračka Udbe, koja ga je “izmislila” i postavila na čelo države. Pa se onda iz te “činjenice” kao sablje izvlače pitanja – kakva je to država koju je stvorila Udba i kakvo je to društvo u kojem su zajedno Tuđman, Šušak, Perković...? Odmah na početku valja reći – tim ljevičarima je najmanje važan moral ljudi koji su stvorili Hrvatsku, a važno je to da ih i danas peče rana koju im je zadala uspostava samostalne države.
Željeli je nisu kao što je nije željela ni Udba, ali je bar dobar dio hrvatskih udbaša shvatio da su višestranačje i samostalna Hrvatska i za njih jedini izlaz. Bez obzira na njihove motive i kalkuliranje, bez obzira na to kakvi će biti ishodi istraga koje se vode i koje će se voditi protiv njih, jasno i glasno treba reći: njihovu pristanku uz hrvatsku državu i doprinosu stvaranju i stasavanju te države patriotizam se ne može zanijekati. I kojim su se drugim nego patriotskim motivima mogli voditi dr. Franjo Tuđman, Gojko Šušak i drugi kad su se koristili uslugama moćnika i službi iz bivše države!? Ako tko spasi dijete koje se našlo ispred jurećeg automobila, preveze u bolnicu rodilju koju su u nekoj nigdini iznenada uhvatili trudovi, dade krv koja je hitno potrebna za spas nečijeg života – takva osoba zaslužuje zahvalnost tko god bila i kakve god grijehe na duši imala. A takve osobe su bili Perković, Mustač i drugi udbaši koji su zaslužni za Hrvatsku.
I nisu Hrvati deset godina davali glasove Tuđmanu i HDZ-u zato što je on bio “izbor” Udbe, nego zato što su njegov izbor bili demokracija i samostalna i od velikosrpske agresije obranjena i oslobođena Hrvatska. Tuđmanu je svaka pomoć bila dobro došla, u stanju u kojem je bila zemlja odricati se tih usluga bilo bi suludo i vodilo bi rascjepima koji su mogli biti kobni. Onima koji Perkoviću, Mustaču i drugima ne priznaju zasluge osvetništvo je pomutilo razum. Ali zaslugama se ne mogu izbrisati zločini, pa njihovu sudbinu treba prepustiti odlukama pravosuđa. Ako su ljevičari jedva dočekali priliku da, kao po naputku Miloševićeva ministra Tijanića, Tuđmana kompromitiraju tako što će ga poistovjetiti s Udbom i prikazati kao njezin izbor, jednostavno ih treba upitati – kako to da su oni i te kako blagonakloni prema Titovu režimu koji je na Udbi počivao? Titove Udbe se ne odriču, dapače, kad mogu i gdje mogu rado baštine njezinu i retoriku i praksu.
Titova im je velikosrpska Udba dobra, ali čim je dio hrvatske Udbe stao uz Tuđmana, onda je ona strašni simbol totalitarnog komunističkog režima koji je ugrađen u temelje samostalne Hrvatske. Sve što je Tuđmanovo – ne valja, makar to isto valjalo u inačici koja je Tuđmanu neprijateljska. Ne boli njih Udba kao Udba nego ih boli Hrvatska. Ne čine mi se baš sretnim oni koji se svako jutro bude u državi koju nisu željeli, koji, htjeli ne htjeli, gledaju grb, zastavu i kockaste dresove koji ih iritiraju, koji u različitim prigodama moraju slušati hrvatsku himnu i skandiranje “Hrvatska! Hrvatska!” ili bijesno ugasiti radio ili TV, i koje je i njihova omiljena Udba iznevjerila kad ja stala na Tuđmanovu stranu.
>>Isti slučaj, različit stav: Sud je zbog zastare odbio izručiti Mustača
>>Evo zašto je sud odlučio da Perkovića treba izručiti
Kljucna recenica je: "Zaslugama se ne mogu izbrisati zločini, ". Jer, zasto smo onda sudili nase borce (cak i generale, na pr. Norca) u Domovinskom ratu? Zlocin je uvijek zlocin. Samo ne za sadasnju vlast. Oni jedno mjerilo imaju zaju za zlocince u Domovinskom ratu, a drugo za UDBU. Pitam se gdje su one silne ("napredne i demokratske")gradjanske udruge koje su se strastveno borile za navodno ugrozena prava homoseksualaca, jer svoju vezu ne mogu zvati brakom? A svejedno im je da li se zlocinci i ubojice skrivaju iza nekakve zakonske zastare i slobodno secu medju nama. Zasto se ne ugledaju na zapadne zemlje, na koje se cesto pozivaju, gdje ubojstvo ne zastarijeva?