Jedno od važnijih pitanja na koje će kandidati na sljedećim predsjedničkim izborima u SAD-u gotovo sigurno morati odgovoriti jest problem statusa meksičkih useljenika koji dolaze na sjever s one strane Rio Grandea. Republikancima je dolazak Meksikanaca u SAD prvorazredna politička tema po kojoj radikalniji republikanci, kao što je Donald Trump, vrlo rado tuku. Iz jednostavnog razloga: Meksikanci su danas u jugozapadnim državama SAD-a, poput Kalifornije, Nevade, Novog Meksika ili Teksasa, jednako brojni, ako ne i brojniji od ostalog stanovništva.
Procjenjuje se da je više od 30 milijuna Meksikanaca na području koje je SAD silom oteo od države Meksiko prije više od sto i šezdeset godina, a to je gotovo deset posto ukupne populacije u SAD-u.
Bježali su od revolucije
U trenutku kada je Meksiko, 2. veljače 1848., nakon kratkotrajnog rata, predao područje današnje Arizone, Kalifornije, Nevade, Novog Meksika i Utaha gringosima, tamo je živjelo tek oko 80 tisuća etničkih Meksikanaca. Bijeli kolonizatori novih područja planirali su brzo naseliti Amerikance s istočne obale na novoosvojena područja kako bi uspostavili etničku dominaciju. Bilo je u tome i svojevrsnog nacionalnog ponosa. Upravo su meksičke trupe pod vodstvom generala Santa Ane, samo dvanaest godina prije, u veljači 1836. potpuno razorile utvrdu Alamo u Teksasu, pobivši pri tome svih 257 branitelja, među kojima su bili i legendarni heroji američke povijesti poput Davyja Crocketta, Jamesa Bowieja ili Williama Travisa. Sa 1800 vojnika general Santa Ana petnaestak je dana opsjedao utvrdu, a po njezinu padu tijela svih teksaških branitelja su spaljena.
Upravo oko Alama Amerikanci su te 1848. godine naselili veliki broj kolonizatora kako bi ovu ikonu američke i teksaške borbe za nezavisnost pretvorili u područje s izrazitom bjelačkom većinom. Rezultat? Danas je San Antonio, grad u čijem se sastavu nalazi Alamo, jedan od Meksikancima najgušće naseljenih dijelova Sjedinjenih Američkih Država. Tamo ih je više od 56 posto.
Sami Meksikanci prilično su zazirali od gringosa neposredno nakon pridruženja novoosvojenih teritorija SAD-u. Prvih pedesetak godina, od 1848. do 1900., naziva se još i velikim razdobljem američkog nasilja, kada su se linčovanja Meksikanaca zbivala gotovo kao na tekućoj vrpci. Meksikanci tada nisu imali pravo na suđenje, a za gotovo svaki prekršaj već bi se našla rulja koja bi zabacila konopac preko prve grede i objesila optuženika, bio on kriv ili ne. Bilo je važno, metaforički rečeno, da ima sombrero na glavi i već je bio kriv.
Dolaskom 18. stoljeća, stvari su se stubokom promijenile, i to iz dva razloga. Prvi je bio sve veći razvoj poljoprivrede na ovim, do nedavno gotovo divljim područjima. Vlasnicima farmi trebala je radna snaga na poljima, uzgajivačima goveda trebali su čuvari stoke. Trebao je cijeli niz radnika koji su, za nisku plaću, gradili pruge, podizali zgrade, uređivali infrastrukturu gradova koji su počeli nicati. Drugi razlog bio je rat. Do 1911. u Meksiku je bjesnio veliki građanski rat, a gotovo milijun Meksikanaca pobjeglo je u relativnu sigurnost na sjever. U SAD su dolazili svi, od nepismenih seljaka, preko trgovaca do obrazovanih liječnika, nastavnika i inženjera. Naglo bujanje broja Meksikanaca u jugozapadnom dijelu SAD-a bilo je toliko žestoko da je dio useljenika izdao manifest "Plan de San Diego" kojim su pozivali na ustanak i odcjepljenje ovog američkog teritorija i povratak Meksiku. Kako bi si osigurali budućnost, liberalniji Meksikanci sami su ugušili radikalnu pobunu u svojim redovima. Svi oni koji su bili zadovoljni životom u SAD-u osnovali su LULAC, Ligu ujedinjenih latinoameričkih građana, i zaustavili svaku pomisao na bilo kakvo odcjepljenje i pokretanje nemira. Tridesetak godina poslije, tijekom Drugog svjetskog rata, Meksikanci su u SAD-u napokon dobili puni legitimitet. Više od pola milijuna Latinoamerikanaca, mahom Meksikanaca, borilo se u redovima američke vojske na bojištima Pacifika i Europe, čime su, kao etnička skupina, stekli simpatije velikog dijela Amerikanaca.
Jeftina radna snaga
Meksikance su počeli gledati kao sastavni dio stanovništva jugozapadnih država SAD-a, no dio koji naglo i pretjerano raste. Zbog toga su 1965. donesene kvote o broju useljenika iz svake pojedine zemlje, čime je znatno smanjen broj Meksikanaca koji su legalno mogli doseliti u SAD.
Naglo se stvorio veliki broj ilegalnih imigranata, nelegalnih useljenika koji više nisu dolazili iz Meksika u SAD preko legalnih prijelaza već plivajući preko Rio Grande.
Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina veliki dio stanovnika jugozapadnih država SAD-a relativno je blagonaklono gledao na ilegalce.
Veliki broj imigranata značio je raspoloživu i jeftinu radnu snagu za njihove farme, tvornice i obrte, značio je jeftinu poslugu kod kuće koja je radila za nekoliko dolara tjedno.
Prema ovim ilegalcima njihovi američki poslodavci nisu imali nikakvih obaveza, potrebe za bilo kakvom skrbi, a nerijetko se događalo da Meksikanci za svoj rad ne budu plaćeni.
Unatoč svemu, Meksikanci su i dalje hrlili u SAD jer i tako male dnevnice, zarađene u teškim i nesigurnim uvjetima, predstavljale su u Meksiku pravo malo bogatstvo. Situacija se promijenila razvojem tehnologije. Sve je manje radnih mjesta na kojima se zahtijeva radna snaga. Meksikanci su u očima stanovnika SAD-a postali nepotrebni, postali su ljudi koji "otimaju posao Amerikancima".
U tome leže korijeni netrpeljivosti dijela Amerikanaca prema useljenicima iz Meksika. SAD je podigao ogradu na granici s Meksikom, policijske patrole su guste, a i dodatno pojačane samoorganiziranim paramilicijama. Pitanje velikog broja Meksikanaca u posljednja dva desetljeća izaziva velike polemike, a rado ga spominju i desničarski političari želeći prigrabiti koji glas u jugozapadnim državama SAD-a. Tako je i Donald Trump prije nekoliko mjeseci ustvrdio kako meksička vlada organizirano svoje najgore građane šalje u SAD da bi ih se riješila.
– Sjedinjene Američke Države postale su smetlište Meksika koji nama šalje sve ono što ne valja – izjavio je Trump. Zaboravljajući pri tome da su dvije trećine Meksikanaca koji žive u SAD rođeni u toj zemlji i njezini su punopravni građani.
>> 'Kada postanem predsjednica otkrit ću istinu o NLO-ima'
>> Hoće li SAD dobiti prvu ženu na čelu države ili tajkuna osebujnoga nastupa
>> Ofenziva TV reklamama: Spreman sam potrošiti gomilu novca protiv ljudi koji će me napadati
