Kad sagledavamo situaciju na Srednjem istoku, u Libiji, Iraku, Siriji, pa sve do Libanona, stvari se na prvi pogled događaju izvan kontrole, u potpunom kaosu i rasulu u kojem djeluju šarolike, ponekad bizarne i proturječne koalicije, državnih i nedržavnih asimetričnih aktera, sunitski salafisti, vehabije, kršćanske brigade, kurdska pešmerga, specijalni savjetnici, privatne vojske – složeni scenarij u kojem je teško identificirati tko su ključni „jahači apokalipse“ u toj regiji i ustanoviti tko vuče zapravo konce i tko profitira zbog takvog apokaliptičnog stanja. Teško je povjerovati da se iza tog prividnog geopolitičkog nereda krije koherentna smišljena geopolitička slagalica. Javnost svakodnevno živi u ritmu krvničkih ritualnih smaknuća Islamske države ( ISIL), odmazda i natjecanja u nasilju. Američki vojni kirurški udari protiv položaja Islamske države, u kojima SAD intervenira kao vatrogasac, nažalost ne uspijevaju na spriječiti daljnju proliferaciju kriznih žarišta i eskalaciju nasilja, zapravo postavljaju krucijalno pitanje o realnim mogućnostima stabiliziranja regije. U ratu protiv islamističkog terorizma američki vojni krugovi često kombiniraju pojmove poput „nekonvencionalan rat“,“rat četvrte generacije“, „lagani trag“, „blagi državni udar“ ili „nepravilan rat“, objašnjavajući hibridne oblike ratovanja koje SAD danas primjenjuje i eksperimentira na terenu.
Prijetnje geopolitičkog šijitskog luka
Unatoč složenoj dinamici neprestanih previranja i kratkoročnih preslagivanja geopolitičkih savezništva, treba imati na umu da ipak ostaju određene strateške konstante: famozni geopolitički „šijitski luk“ koji se prostire od Teherana do južnog Libanona preko Bagdada i Damaska (ne samo kao vjerski već i kao geopolitički regionalni savez) zapravo ostaje glavna prijetnja strateškim interesima SAD-a, Izraela i zemalja Zaljeva. S tog aspekta može se i pratiti katkada dvosmislenost geopolitičkih igara na terenu kao i fluidno poimanje realnog značenja tzv. kalifata. Unatoč tome što tzv. kalifat funkcionira kao moćni mobilizatorski vjerski mit, niz prospektivnih analiza potvrđuje njegovu realnost kao zasebnog transteritorijalnog entiteta. U tom bi smislu utvrđivanje budućih (uvijek neizvjesnih) zemljopisnih granica kalifata tzv. Islamske države trebalo biti najveći izazov za Zapadne sile, što bi podrazumijevalo i primjenu prikladne metodologije za „stabiliziranje“ te velike ratne zone. U tom smislu stvaranje sunitske regionalne „meke utrobe“ (pod tim pojmom Z. Brzezinski opisuje „sveukupne nesuverene nacije“ i nestabilne zone šireg prostora Euroazije pod upravljanjem i kontrolom SAD-a) omogućilo bi fizičko razbijanje šijitske osovine, što bi i korelativno oslabilo Iran, Hezbolah i palestinski Hamas. U takvoj novoj rekonfiguraciji očito je da sintagma „neprijatelj tvog neprijatelja je moj prijatelj“ objašnjava katkada proturječna a priori neprirodna savezništva između Izraela i Saudijske Arabije, SAD zemlja-model demokracije i ljudskih prava sa Saudijskom monarhijom kao glavna wehabitska ideološka matrica Al-Kaide. U tom smislu, Feurat Alani u Le Monde diplomatique » ( članak « Irak-Syrie, mêmes combats », siječanj 2014) smatra da jačanje osovine Washington–Tel-Aviv–Riyad, onemogućuje stvaranje jakog savezništva između šijitskog Irana i svojih regionalnih saveznika. Na operativnoj razini, stanje na terenu nalikuje na scenarij « konstruktivnog kaosa» kojim se nastoji omeđiti konture i granice kriznih i ratnih žarišta, kako ne bi taj kaos i nasilni vjerski ekstremizam razorio zauvijek taj strateški i značajan energetski prostor. Naime, kada se skreće pozornost na lociranje bojišnice i na ciljeve američkih bombardiranja, moglo bi se ustanoviti da iste vojne operacije često štite sjeverno područje Kurdske zone Erbila pod kontrolom SAD. Također moglo bi se i zaključiti da se namjerno izbjegava izvršiti suvišni jaki pritisak na tursku granici kao članica NATO-a, područje na kojem prelaze mnogobrojni džihadisti i vojni materijal. Američka bombardiranja i vojnih manevri se zapravo koncentriraju na te dvije zone kako bih se bolje utvrdilo de facto sjevernu granica Islamske države u Siriji i njezinu istočnu granicu u Iraku. Takvu je granicu u Iraku lakše utvrditi jer se IS treba suočiti sa drugim šijitskim djelom te zemlje u kojoj nema šanse opstati. Što se tiče zapadne Iračke granice, ona bi trebala biti utvrđena daleko od Jordana kao veliki saveznik SAD-a.
Nova američka globalna strategija : tzv. «Light footprint»
Nova američka globalna strategija tzv. «Light footprint» ili « lagani trag » temelji se na indirektnoj intervenciji „u sjeni“, koja kombinira različita vojna, medijsko-psihološka, politička i gospodarskih sredstva, i zob toga je jeftinija glede vojnih ljudskih resursa. Charles-Edouard Bouée u knjizi“Light Footprint management“ ističe kako je zapravo ta strategija odgovor na neuspjeli Bushov model « globalnog rata protiv terora » (global war on terror ili GWOT) koji je završio sa vojnim porazima u Afganistanu i u Iraku sa više tisuće mrtvih i ranjenih. Navedena suvremena vojna strategija napušta koncept « boots on the ground» sa masovnim vojnim kopnenim snagama na terenu i prepušta mjesto « Light footprint » koji se primjenjuje prema Aziji (the shift towards Asia), kao sredstvo zadržavanja Kine (containement), ali i na Srednjem istoku. Riječ je o vojnom modelu koji se temelji na « pozadinskom zapovjedništvu « koji delegira posredničkim savezničkim manjim snagama na terenu, najvidljivije i najnezahvalnije misije koje su zapravo dirigirane iz pozadine. U tom smjeru, Washington je angažirao supletivne snage i savezničke države za preuzimanje „ratnog napora“ što je bilo razvidno u Libiji. Strategija «Light footprint» odražava i mutaciju u poimanju ratovanja američke vojne strategije, jer obuhvaća primjenu specijalnih snaga, masovnu uporabu bespilotnih letjelica i cyber-ratovanje, što se ilustriralo u specijalnim operacijama u Somaliji, Pakistanu i Jemenu .Po mišljenju Davida Sangera iz Washingthon Posta, riječ je o prešutnoj uspostavi « tajnog hardpowera » koji nastoji zamjeniti medijsko eksponirane klasične konvencionalne ratne operacije, sa „čistim“ ratovima u sjeni, i sa selektivnim prikazivanjem u javnosti.. godine. SAD nastoje također podijeliti sa svojim saveznicima u Europi teret financijskog troška (-«burden sharing»-), vojnih intervencija diljem svijeta. U sklopu tog novog strateškog pristupa „lakog traga“ konvergiraju pragmatične i ad hoc strategije etničko-vjerske fragmentacije/podjele (neki analitičari već govore u novoj američko-saudijsko-izraelskoj strategiji balkanizacije Srednjeg istoka preko Sirije i Libanona) poticaja/represije islamističkih grupa, i strategije energetskog enklaviranja/dez-enklaviranja delegirajući sigurnosne poslove para-vojnim skupinama.
„Clean Break“ , energenti i Kalifat
Treba ustanoviti kako današnji složeni geopolitički scenarij u Siriji, i šire na Srednjem istoku u borbi protiv IS, znatno proizlazi iz naslijeđa Libijskog i Iračkog iskustava. Treba također napomenuti da su već u službenom strateškog dokumentu neokonzervativne Bushove administracije zvan „Clean Break“plan (koji je redigiran 1996. godine od strane radne posebne grupe na čelu sa Dick Cheney-om, bili predviđeni scenariji promjene političkih režima u Iraku, Siriji, Libanonu i Iranu. Zapadno-američki strateški ciljevi u Siriji bili su usmjereni protiv Assadovog baasističkog režima i protiv Irana koji se nastoji pretvoriti u regionalnu velesilu, onemogućavajući na taj način stvaranje geopolitičkog strateškog šijitskog luka od Irana preko Iraka do Libanona i jačanje osovine Teheran-Damask-Hezbollah, kao i trajno neutraliziranje šiitskog utjecaja (preko Hezbollahe) na bliskoistočno i palestinsko pitanje. Također, ne treba zaboraviti da su većina boraca sunitskih salafista i džihadista koji su se borili u Libiji protiv Gadafijevog režima i u Siriji protiv Assadove vojske danas u redovima Islamske države.
Kalifat kao trans-teritorijalni koncept nije stran američkoj strateškoj analizi. Krajem 2004., iz iz izvješća američkog NIC-a (« Mapping the Global Future : Report of the National Intelligence Council’s 2020 Project») je razvidno kako su SAD već previđale kao fiktivni scenarij, mogućnost uspostave kalifata na Srednjem istoku, koji bi kao de-teritorijalizirani entitet bio glavna poluga okupljanja radikalnih islamista. Nejasne, fluidne teritorijalne konture Kalifata bez jasno utvrđenih granica bih možda odgovarale tadašnjoj Bushovoj neokonzervativnoj administraciji, koja je nastojala ostvariti geopolitički američki projekt «velikog Srednjeg istoka» od Magreba do Pakistana» (Great Middle East Initiative). Taj je projekt kasnije preimenovan u „Inicijativu za Srednji istok“ 2006. godine povodom inauguracije naftovoda Baku-Tbilissi-Ceyan u istočnoj Mediteranu.
Također ne treba zanemariti i pitanje zapadno-američkih gospodarskih i geoenergetskih interesa u toj regiji u kojoj linije podjela, frontovi i fluidna razgraničenja postavljaju sigurnonso pitanje zaštite strateških energetskih naftnih i plinskih polja ( kao trase plinovoda i naftovoda ) pod kontrolom SAD ili svojih posrednika-subcontractor-a. U tom pogledu je Sirijski sukob usko povezan sa strateškim suparništvom za kontrolu opskrbe i transporta plina, između osovine-Rusija-Kina-Iran-Sirija (Iran, Irak i Sirija su u 2011. zaključili sporazum o izgradnji plinovoda na trasi Iran-Sirija preko Iraka) i koalicije SAD-Europa-Turska-Saudijska Arabija-Katar koja podržava izgradnju plinovoda preko Sirije ( nakon pada Assadovog režima) prema Turskoj. U takvoj složenoj geopolitičkoj konstelaciji, osim ratne industrije i trgovine koja cvate, nitko ne može reći sa sigurnošću koje će biti konačno ishodište takve visoko rizične geopolitičke igre „piromana i vatrogasca“, jer postoji uvijek jedna doza nepredvidljivosti i krive procjene, kada se požar nekontrolirano proširi i generalizira, onda vatrogasac ostane nemoćan u „ „crnoj rupi“ u kojem se razmnožavaju samo ratovi i nevine žrtve. Zapadni svijet i SAD zasigurno imaju veliku odgvornost u pronalaženju najučinkovitijih strategija u suzbijanju Islamske države i Kalfita kao naj opskurniji izdanak islamističkog fundamentalizma kojeg je književnik Abdelwahab Meddeb nazvao „bolešću islama“, kako ne bi ista bolest metastazirala prema Zapadom demokratskom svijetu.
>>Zašto je Günter Grass važan za dekomunizaciju Hrvatske?
>>Dr. Boris Havel: Nezavisna Palestina postala bi uporište goleme prijetnje - Islamske države
>>Zapad u stvari ne želi slom ISIL-a jer on čini ravnotežu s Hezbolahom
Ak netko ni primjetil na fotki su i Hrvatska i Španjolska !!! Sad se sam vrnite na onu priču o izbjeglicama od pred koji dan.