Ja mislim da su moji roditelji također hteli da ja odem u Moskvu, pošto je u tome velika perspektiva u budućnosti – rekao je jednom davno, u Beogradu, pred kamerom, Ivo Pogorelić. Veliki ulomak te emisije lako je naći na YouTubeu pod nazivom “Young Ivo Pogorelich”.
Malo kasnije, na samom kraju tog malog dokumentarca, Pogorelić kaže i ovo: “Ja mislim da, kada bih sada trebao ponovo da biram između Moskve i Beograda, odabrao bih Moskvu. Prvo da završim školovanje započeto u Moskvi. A kada bih ponovo dobio neku stipendiju, kao da nisam išao ranije u Moskvu, opet bih odabrao Moskvu, baš zbog te škole, tog rada specifičnog...“.
Emisija je, osim od Pogorelićevih izjava, složena od njegova sviranja i razgovara s njegovim vršnjacima, kolegicama i kolegama iz Beograda koje je napustio dobivši stipendiju za školovanje u Specijalnoj muzičkoj školi pri moskovskom Konzervatoriju Čajkovski. Oni ga ispituju kako mu je tamo, kakav je život u internatu i koliko se pedagoške metode razlikuju od onih u beogradskoj Muzičkoj školi “Dr. Vojislav Vučković” koju su zajedno pohađali.
Začudno je to što tako ozbiljan razgovor vode – djeca. Ivo Pogorelić otišao je u Moskvu, kako sam kaže u tom razgovoru, kao jedanaestogodišnjak, a u trenutku snimanja ima trinaest godina. Pri kraju emisije ima jedan osobito čudesan i vrlo dirljiv trenutak. Nakon onih ozbiljnih posljednjih riječi o tome kako bi zbog škole i specifičnog rada u njoj opet odabrao Moskvu, kamera ga je nastavila snimati, u krupnom planu, a montažerka emisije Milada Levi, očito prepoznavši čudesnost tog trenutka, ostavila je taj dugi kadar, do onog trena u kojem se pijanistički genije u nastajanju pretvara u dječaka. Kao da se umorio od uspravnog držanja i ozbiljnog razgovora, dječakova ramena odjednom se opuste, glava mu klone u stranu, a licem preleti ljupka djetinja zasramljenost.
Ivo Pogorelić rođen je u Beogradu 1958. godine. Emisija je, dakle, snimljena 1971. ili 1972. godine.
Kada je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća postao svejugoslavenski i svjetski pijanistički superstar, Pogorelić je redovito punio i koncertne dvorane Beograda, koji je zauvijek upisan u njegovu biografiju kao mjesto njegova rođenja. U međuvremenu se čitava obitelj preselila u Hrvatsku, a odmah po osamostaljenju države Ivo Pogorelić uzeo je hrvatsku putovnicu. U Beogradu je posljednji put svirao i boravio 1989. godine. Vratio se, bez ikakve pompe i daleko od javnosti prije dvije godine te u privatnom posjetu proveo nekoliko dana u Beogradu. A prošlog je vikenda tamo prvi put, nakon 28 godina, i zasvirao publici koja je za njim svih tih godina čeznula. Kako oni stari obožavatelji koji ga pamte, tako i nova generacija koja je o njemu samo slušala od svojih roditelja ili djedova i baka i upijala njegove snimke. One posljednje, iz devedesetih godina prošlog stoljeća, u Srbiju pod sankcijama stizale su kao ilegalne piratske kopije, vrlo tražena švercana roba.
U povodu povratka na beogradsku pozornicu, Pogorelić je dao veliki intervju Radioteleviziji Srbije. Snimljen je prošlog proljeća, sredinom svibnja, na pozornici male dvorane Lisinskog, kamo je iz Beograda došla televizijska ekipa. Mlada novinarka Muzičke redakcije RTS-a Tamara Petković teško je suzdržavala uzbuđenje i ushićenost zbog razgovora s velikim maestrom, a u uvodu nedavno emitiranog razgovora rekla je o Pogoreliću i ovo: “Tokom dugog odsustva sa naše scene, priče i sećanja uzdigli su ga u svojevrstan mit, mit o beogradskom dečaku koji se snagom svoje volje i talenta uzdigao na sam vrh muzičkog sveta. Mit o njegovom kristalnom tonu, umetničkom savršenstvu.”
A onda je taj živi mit pred njom, prije nego što će odgovoriti na prvo pitanje, rekao: “Na početku srdačan pozdrav svima. Napravit ćemo jedan zanimljiv eksperiment: ja ću pokušati davati odgovore na srpskom jeziku, iz poštovanja prema vašim gledaocima.” Gledajući vanjštinu, malo je ostalo od onog dječaka snimljenog prije više od 45 godina. Njegov srpski jezik samo je ekavizirana verzija hrvatskog jer u Pogorelićevu govoru više nema ni traga od onog prepoznatljivog beogradskog naglaska i za srpski jezik tipičnih gramatičkih konstrukcija, kako je govorio kao dijete. Ali ostao je sjaj u očima, čiji je pogled danas mnogo prodorniji, i ostala je, već kod dječaka zamijećena navika, da tijekom razgovora, tražeći prave riječi, povremeno zagrize svoju donju usnicu.
A bez obzira na varijantu jezika koju govori, riječi su mu precizne i oštre, baš kao i prsti kojima istražuje i novim svjetlom obasjava velike glazbene partiture. Rekao je i ovo: “Sve šta je bitno u umetnosti je način. Isto kao u obrazovanju, vaspitanju. Način, pristup. To je ono što odvaja izraženo od neizraženog, što odvaja oblikovane ljude od neoblikovanih, ili prostih. Kako sada imamo veliki prodor vrlo prostih ljudi u svim sferama života, i ne samo u jednoj ili više zemalja, nego je to globalni trend, onda, naravno, tim više moj posao ostaje kao nešto što ipak pripada onom uobličenom, za razliku od onog neuobličenog.” A u jednom trenutku razgovora Pogorelić se ovako obratio novinarki: “Odgovorite vi meni sada na jedno pitanje: da li vi imate sačuvanu Muzičku omladinu u Srbiji? Da li postoji u formatu u kojem je ona postojala za vreme socijalističkog komunizma? Ne postoji. Koliko čujem, u Hrvatskoj ne postoji. Ja sam građanin Hrvatske... Ne može biti politika usmerena jedino na proizvodnju tehničke robe, koliko god ona bila izuzetna i savršena. Nije dovoljno samo imati čvrste i brze automobile marke BMW ili Mercedes. To nije sve u jednom društvenom tkivu.”
Eh, kad bi barem proizvodnja savršene tehnike bila osobina naših neoblikovanih država i društava. Upravo na dan Pogorelićeva prvog koncerta u Beogradu tamošnjim su kioscima dominirale slike krvavih stadionskih huligana iz Hrvatske. Ali te večeri bio je i prepun Kolarac, na nogama pred genijalnim Ivom Pogorelićem. Oblikovanost i prostota. Treba samo izabrati.
Pogledajte i galeriju najboljih fotografija Pixsellovih fotoreportera koje su obilježile 2017.
Pofuk, pogledajte sto ste sve vi proizveli i napisali ove godine,zasto ste vi odabrali prostote i primitivizam i zagadjivali medijski prostor? Malo samokriticnosti vam nebi falilo