Korak naprijed – granica. Korak lijevo – granica. Korak desno – granica. U jedno prijepodne provedeno u selu Baarle-Hertog, komadićku Belgije u Nizozemskoj, prešao sam granicu 17 puta. I prestao brojiti.
Jedan običan prelazak ulice u desetak koraka, ako je izveden pod pravim kutem, može značiti da ste čak četiri puta prešli državnu granicu između Belgije i Nizozemske! Zvuči zamorno, komplicirano, ali posebnost ovoga mjesta je u tome da sve funkcionira savršeno. Granice kao da i nema, osim što je vidite kao isprekidanu bijelu crtu, iscrtanu na kolnicima i pločnicima, i oznake “B” i “NL” s obje strane te crte. Kako funkcionira ovo mjesto u kojemu se nalazi jedna od najneobičnijih granica na svijetu?
– Funkcionira odlično. Ja, recimo, imam dvije adrese, dva kućna broja. Jedan belgijski, jedan nizozemski – kaže Sylvia Reijbroek, lokalna slikarica i vlasnica umjetničke galerije Kunst vol Leven.
Gdje su vrata, u toj si državi
Možda je njezina umjetnost puna života, kako glasi prijevod naziva galerije, ali bome je i umjetnost puna graničnih linija. Eno jedna prolazi posred slike na zidu. Granična linija s pločnika ulazi kroz vrata u njezinu galeriju, pa se nastavlja jednako iscrtana po parketu galerije, pa prelazi na zid, više ne iscrtana, ali tu je zamišljamo kako jasno prolazi, dok razgovaramo s umjetnicom. Ona s nizozemske strane crte, ja s belgijske. U ovakvim poslovnim prostorima, koje zaista presijeca granica, vrijedi pravilo: gdje su vrata, u toj si državi. Ako su ulazna vrata u Nizozemskoj, može većina unutrašnjosti lokala biti u Belgiji, ali legalno je lokal u Nizozemskoj. I obrnuto.
Kako se uopće dogodio ovaj cik-cak od granice? Prvi pisani spomen sela Baarle seže u 992. godinu, ali ova situacija s granicom potječe iz 1198., kad je vojvoda od Brabanta, tadašnje države u sastavu Svetog Rimskog Carstva, predao neke neobrađene površine u i oko sela Baarle vladaru iz obližnjeg grada Brede. Vojvoda od Brabanta zadržao je obrađene površine pod svojom vlašću, ponajprije zbog prikupljanja poreza (a što drugo). Te zadržane, obrađene površine danas su enklave belgijskog teritorija, a uokolo je nizozemski teritorij.
To je državna granica još od 1648., kad je Nizozemska postala suverena. Barem 15 puta od tada razni su ljudi pokušavali pronaći neko rješenje koje bi uklonilo tu situaciju s enklavama, odnosno belgijske enklave pretvorilo u nizozemski teritorij. Bezuspješno.
Čak ni za Napoleona, koji je sve to učinio dijelom Prvog Francuskog Carstva, općinska podjela je ostala prisutna. Tako je bilo i za vrijeme kralja Willema I. koji je stvorio Ujedinjenu Kraljevinu Nizozemske: ista zemlja, ali dva sela Baarle umjesto jednog, i dalje situacija s enklavama.
Belgija je u revoluciji 1830-ih postala suverena država i sad je crta koja odvaja enklave ponovo državna, a ne samo općinska. Ugovorom iz Maastrichta dvije države rješavaju otvorena pitanja uzduž međusobne granice, svugdje osim u Baarleu. Nijemci su u I. svjetskom ratu okupirali Belgiju, ali ne i belgijske enklave u Baarleu jer nisu mogli doći do njih zbog toga što je Nizozemska bila neutralna. A preko neutralnog teritorija se ne ide. Hitler nije za to mario u II. svjetskom ratu, okupirao je sve, jedino što je njegove naciste malo mučila činjenica da su enklave u Baarleu pogodno tlo za krijumčarenje valute, pa je u srpnju 1944. pokušao belgijski Baarle-Hertog staviti pod nizozemsku carinu i valutu. Plan je funkcionirao nekoliko dana, ali je propao. Nije to bilo izvedivo.
Od stvaranja schengenske zone bez granica – a u ovom dijelu EU, u Beneluxu, granični prijelazi su se počeli ukidati još 1985. – sve je, naravno, lakše. Ali to je, ukratko, povijest koja je dovela do toga da danas u Baarleu postoji 30 enklava. Preciznije, 22 belgijske enklave u Nizozemskoj, još 7 nizozemskih enklava unutar tih belgijskih enklava u Nizozemskoj (to su “kontraenklave”) i jedna nizozemska enklava s belgijske strane granice.
– U cijeloj svijetu, inače, postoje 62 enklave. Dakle, ovdje je gotovo polovina svih svjetskih enklava – kaže nam Willem van Gool, voditelj lokalnog turističkog ureda.
Povijest zna biti komplicirana, ali sadašnjost uopće nije. Svakodnevni život teče kao po loju. Pravila koja vrijede u ovakvom neobičnom okruženju brzo se i lako pohvataju i shvate. Gore opisano pravilo vrata je jedno takvo. Nekad, kad su nizozemski zakoni o radnom vremenu restorana i barova bili drukčiji od belgijskih, postojalo je i pravilo stola. Bilo je, kažu mještani, restorana u kojima su se gosti, kad nastupi fajrunt u Nizozemskoj, u kojoj se nalazio stol na kojemu su do tada sjedili, jednostavno preselili za drugi stol u istom restoranu. Samo što je taj drugi bio u Belgiji, gdje zatvaranje dolazi kasnije.
Vlasnici lokala koje baš presijeca granica izvještili su se u pronalasku načina da imaju maksimalnu korist od pravila na obje strane granice. Primjerice, radnici u Nizozemskoj imaju manje dana godišnjeg odmora nego radnici u Belgiji. Ne puno, 4-5 dana manje, ali ipak. Pa ćete, ako ste baš pohlepni, podli kapitalist koji ugnjetava radničku klasu, kao poslodavac u Baarleu gledati da zaposlite nizozemske radnike.
Rick Deckers nije takav, djeluje nam kao pošteni gazda dok nam ponosno pokazuje naljepnicu na ulaznim vratima svoje pečenjarnice, koja kaže da je ovo najbolja “friterija” u regiji. Dobar je gazda, ali ima i on svoje “male tajne velikih majstora kuhinje”. Tajne koje proizlaze iz činjenice da mu se pečenjarnica nalazi s belgijske strane, ali ipak samo nekoliko koraka od nizozemske granice.
Saga o krumpirićima
– Krumpire nabavljam iz Nizozemske. Kad mi ih dostavljaju, ne plaćam PDV jer sam u belgijskoj enklavi. Krumpiriće potom pečemo u goveđoj masti, koja je zabranjena u Nizozemskoj, odnosno ne možete je kupiti i u njoj išta pržiti ako ste nizozemski lokal, ali ja mogu jer je moj lokal u Belgiji. Krumpirići su finiji ako su pečeni u goveđoj masti, bolji nego pečeni u ulju, i zato mi dolaze Nizozemci koji ne mogu jesti tako fine krumpiriće preko puta – govori Rick Deckers i pokazuje na svoju izravnu konkurenciju, restoran udaljen 10-ak metara, koji je već u Nizozemskoj.
Najluđa stvar je što Deckers i tu goveđu mast nabavlja u Nizozemskoj (bez PDV-a, naravno) jer nizozemski proizvođači tu mast mogu prodavati na veliko, samo je stvar u tome da nizozemske pečenjarnice to ne mogu kupovati. One u belgijskim enklavama mogu.
Ima još takvih malih tajni prekogranične trgovine koja traži bolje mjesto pod regulatornim suncem. U belgijskim enklavama puno je dućana s pirotehnikom, duhanom, više benzinskih crpki no što bi čovjek očekivao… Ove dvije potonje stvari su jeftinije zbog drukčijih poreza i trošarina, a pirotehnika? Nije nužno jeftinija, nego je eksplozivnija. Neke ekstraglasne petarde koje su zakonom zabranjene u Nizozemskoj dopuštene su u Belgiji, pa frikovi kojima je zabavno poigravati se svojim i bubnjićima svojih ukućana hodočaste u ove pirotehničke dućane.
A kako funkcioniraju komunalne službe? Baš dok smo na terasi Deckersove pečenjarnice jeli najbolje krumpiriće s ove, one i svih drugih strana granice, u daljini smo primijetili gusti crni dim kako se uzdiže s nekog požarišta. Požurili smo na mjesto događaja, kao kakvi lokalni novinari crne kronike, očekujući da ćemo možda naići na vatrogasce s jedne i s druge strane granice kako se prepiru oko nadležnosti. Čije je to požar, belgijski ili nizozemski? I tko će ga gasiti, jake snage enklave ili snage kontraenklave?!
Ali ne, vatrogasna brigada je zajednička, nema podjele, gase oni i na nizozemskom tlu i na tlu enklava i na tlu kontraenklava. Registarske oznake na vatrogasnim kamionima su nizozemske. Novinarski nerv, pomalo razočaran time što nema priče oko vatrogasaca, ipak plane kad nam neki mještanin počne pričati da to gori farma ne nekog običnog seljaka, nego nekog lokalnog agrobiznismena sumnjive reputacije, koji je nedavno bio pod istragom zbog toga što je u stočnu hranu nezakonito miješao životinjski otpad.
Belgijski policajci za enklave
S policijom je drukčije nego s vatrogascima. Belgijski policajci imaju nadležnost na belgijskom tlu, u enklavama, a nizozemski na nizozemskom. Premda sjede zajedno u istoj policijskoj stanici, pa i u istim sobama, zna se točno tko gdje smije raditi. Belgijski policajac može, naravno, ako je u interesu pravde i sprečavanja kaznenog djela, zadržati nekog prijestupnika na nizozemskom tlu, ali samo zadržati. Mora ga što je prije moguće predati kolegama Nizozemcima. I obrnuto.
Smetlari koje smo sreli bili su nizozemski. Računalna navigacija u kamionu pokazuje im gdje je koja kanta i kontejner za koji su nadležni oni, a gdje je koja kanta i kontejner koja nije njihova, nego nadležnost belgijskih smetlara. Ali računala su računala, a ljudi su ljudi. Umjetna inteligencija ipak još nije zagospodarila ljudskom inteligencijom; nije do zaključenja ovog izdanja, da oprezno dodamo, jer trend je na putu. Tako i smetlari iz Nizozemske znaju nekad, zbog ljudskosti ili milosti, pokupiti i neko belgijsko smeće, na primjer iz kontejnera iza pečenjarnice našeg Ricka Deckersa. Ali ne danas, dok smo mi ovdje. Neka, doći će tebi tvoji smetlari s tvoje strane granice, poručuju Ricku. A ovaj je nesretan.
– Kad nose kapu nakošenu nalijevo, onda pokupe i moje belgijsko smeće. Kad nose kapu nadesno, onda ne pokupe – kaže nam Deckers, a kad mu ne vjerujemo nego pitamo je li zaista to pravilo, on nas uvjerava da jest.
Kolega novinar iz slovenskog Dela, s kojim sam se pojavio u ovom selu jer možda smo računali da ćemo na ovoj čudnoj belgijsko-nizozemskoj granici naučiti nešto i o slovensko-hrvatskim graničnim temama i dilemama, na to nudi filozofski zaključak:
– Ali, nema razlike, ionako svako smeće isto smrdi, bilo belgijsko ili nizozemsko – kaže. Ili hrvatsko, ili slovensko, mogli bismo dodati.
Da su ovo Hrvatska i Slovenija, isli bi lokat preko zilet zice.