Sjedili smo u uredu kad se to dogodilo. Najprije je odjeknula duboka, prodorna eksplozija, negdje u daljini, ali dovoljno snažna da se zatresu prozori i zaljulja zgrada. Pogledala sam Hassana, ali on se nije ni pomaknuo. Nastavio je listati bilješke, kao da se ništa ne događa. Tada je uslijedio drugi udarac – ovaj put bliže. Zidovi su zadrhtali, staklo na jednom prozoru zveckalo je u okviru, a zgrada se opet blago zaljuljala. Osjetila sam Hassanov pogled na sebi jer sam znala da je svjestan mog straha u tom trenutku i gleda moju reakciju. Osjetila sam kako mi tijelo otkazuje poslušnost. Prsti su mi se ukočili, srce mi je divljački udaralo o rebra, a u glavi mi se vrtjelo samo jedno pitanje: Što ja radim ovdje? Ali svi oko mene... svi su ostali mirni. Žena za stolom preko puta nastavila je pisati na računalu. Čovjek u kutu i dalje je telefonirao. Nitko nije ni podigao pogled. Okrenula sam se prema Hassanu, tražeći u njegovu licu bilo kakvu potvrdu da nije normalno da se zgrade ljuljaju dok ti sjediš u uredu ministarstva. Ali on me samo pogledao, tiho, s blagim osmijehom, i rekao: “Dobro došla u pakao, u ratni Damask.”
Gornje su riječi tek maleni djelić svjedočanstva koje je Ljiljana Haidar Diab, supruga kolege večernjakovca i najboljeg ratnog izvjestitelja kojeg je Hrvatska imala od Domovinskog rata naovamo, odlučila podijeliti sa svijetom u knjizi “Ljubav u sjeni ratova – Kako je biti supruga ratnog izvjestitelja Hassana” čiji medijski pokrovitelj je Večernji list i koju izdaje Despot-Infinitus. Naravno da svaki ratni izvjestitelj nosi svoje priče, a one priče koje donosi Hassan mi u Hrvatskoj čitamo već gotovo trideset godina, ali ne samo mi u Hrvatskoj nego i u regiji i diljem zemaljske kugle jer, samo primjera radi, njegov intervju s bivšim sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom prenesen je u 185 zemalja svijeta. Međutim, u pravilu se ili govori malo ili nimalo o onima koji ih prate na tom putu, bilo da idu s njima ili ostaju kod kuće, čekaju i brinu se, i moraju naučiti živjeti s neizvjesnošću i strahom.
Ljiljana u knjizi priča priču o svom životu, o putovanju koje je počelo u sjeni nesigurnosti i borbe, a završilo u svjetlu koje, kako kaže, nikada nije mogla ni zamisliti. Nepravedno bi bilo reći kako je to samo priča o njezinoj transformaciji iz kućanice u osobu koja se našla u središtu pozornosti jer to je i svjedočanstvo o mnogim životnim lekcijama o ljubavi, hrabrosti te neprekidnoj potrazi za smirenjem u kaosu. Ovako sažeto to može zvučati općenito, ali Ljiljanina knjiga je sve samo ne općenita, jer je doista svaka stranica pisana nevjerojatnom pitkošću, golemom dozom emocija, otvorenošću, sjećanja, a sve obiluje mnoštvom detalja, dijaloga, događaja. Zanimljivo mi je spomenuti da knjiga ima 260 stranica na kojima se nalazi 88 fotografija, ali te su stranice toliko živopisne, riječi koje čitate se, zahvaljujući Ljiljaninu stilu pisanja, stalno pretvaraju u slike koje vam jednostavno dolaze pred lice, da mi je na trenutke djelovalo kao da je tih fotografija puno više.
Ali kako se uopće moguće s toliko detalja sjećati nečega što se dogodilo prije 10 ili 15 godina? Jer detalji u knjizi su takvi da ih je doista nemoguće izmisliti, a opet, toliko ih je da bi ih i najvećem lumenu bilo teško sve zapamtiti. Upravo takvo pitanje postavili smo i samoj autorici knjige, a odgovor nas je, priznajemo, iznenadio.
– Još u djetinjstvu, u ranim danima osnovne škole, počela sam voditi dnevnik, više-manje jer je to tada bilo popularno. Mnogima je to bila tek prolazna stvar, ali kod mene se zadržalo do danas – otkriva nam Ljiljana. U redu, vođenje dnevnika, samo po sebi, možda i nije toliko neuobičajeno, međutim način na koji je to ona radila svakako – jest.
– Nekada sam pisala na papir olovkom, ali već dugo to radim na mobitelu. Obično prije spavanja zapišem ono što mi se taj dan urezalo u sjećanje, a tako sam činila čak i dok sam sam s Hassanom išla na ratišta – govori, a u razgovor se ubacuje i sam Hassan:
– Godinama nisam imao pojma što to ona radi, mislio sam da gleda nešto na YouTubeu ili društvenim mrežama pa bih je znao zafrkavati da je ovisnica, čak bih se ponekad i iživcirao jer nikako da se ostavi tog mobitela. A ona je vodila dnevnik zahvaljujući kojem je, eto, nastala i ova knjiga – dodaje Hassan.
– Imam tri različita e-mail računa jer je tu toliko materijala da sam ova prva dva napunila do kraja – smije se Ljiljana, koja dodaje da ima toliko toga da bi mogla napisati još nekoliko knjiga. A s obzirom na to da joj materijala ne nedostaje, ali i to da s Hassanom ponekad surađuje na pisanju njegovih tekstova, zahvaljujući čemu je razvila britak i zanimljiv reportažni stil pisanja, cijela knjiga doista se čita u jednom dahu. Iako se i u njezinu naslovu spominju ratovi, kroz Ljiljanino pisanje može se mnogo naučiti i o ljubavi, međusobnim odnosima, braku, partnerstvu i o životu uopće. Autorica je tu doista uložila cijelu sebe, svoj je život stavila pred čitatelje, bez glumatanja i maski, zbog čega će neke dijelove biti možda i mučno čitati, a ponegdje će vam se omaknuti i koja suza. Uz to, osim svih ratnih priča, imat ćemo priliku upoznati i Hassana u nekim situacijama u kojima ga nitko, pa čak ni kolege koji s njim surađuju već nekoliko desetljeća, nisu imali priliku vidjeti.
Kada sam upoznala Hassana, moj je svijet bio ispunjen svakodnevnim borbama i samoćom. Kao majka četvero djece, godinama sam radila razne poslove kako bih ih uzdržavala. Svakodnevni život bio je iscrpljujući, a trenuci odmora činili su se kao luksuz koji si nisam mogla priuštiti. No s njegovim dolaskom sve se počelo mijenjati. Hassan nije bio samo partner – postao je moj oslonac, moj vodič kroz nepoznato i, na neki način, moj spasitelj. Bio je uz mene u najtežim trenucima, kada su se moji najbliži suočavali s bolešću ili osobnim krizama – bez trunke ustezanja govori autorica, koja je Hassana sasvim slučajno upoznala krajem 2009. u kafiću u centru Velike Gorice kamo je često dolazila popiti kavu, razbistriti misli i odmoriti se od svakodnevnih obveza.
“Čim sam ušla i sjela za svoj uobičajeni stol, uočila sam muškarca koji je sjedio za stolom u kutu, duboko fokusiran na pisanje u svoj laptop, s očima koje su stalno preletavale tekst kao da traže nešto što nedostaje. Nisam tada znala da je on jedan od najpoznatijih ratnih izvjestitelja u regiji. U tom trenutku nisam ni slutila da će taj slučajni susret otvoriti vrata jednom potpuno novom svijetu za mene. Izgledao je kao netko tko nije pripadao ovom svijetu – tajnovit, ozbiljan, ali u isto vrijeme nekako pristupačan. Bilo je nešto u njegovim očima, kao da je prošao kroz sve, a opet bio pun života. Nisam imala namjeru razgovarati s njim, ali kad su nam se pogledi sreli, osjetila sam nevjerojatnu povezanost. “Izgleda da oboje volimo ovakva mirna mjesta”, odjednom mi se obratio ne skidajući pogled sa svog laptopa. Bila sam iznenađena što me uopće primijetio, a najmanje što sam očekivala je da mi se obrati. I tako smo počeli svoj prvi razgovor” – djelić je iz knjige koji opisuje početak Ljiljanine i Hassanove priče. Jedno je vodilo u drugo, njihova veza nastavila je rasti, jedno drugome su otkrivali stvari koje samo oni koji se istinski vole i žele provesti život zajedno dijele jedni s drugima. I onda se početkom 2011. dogodio prijelomni trenutak njihove veze, a možemo to slobodno reći, i jedan od prijelomnih trenutaka Ljiljanina života, a što i sama naširoko opisuje u knjizi.
– Vijest je došla neočekivano, kao hladan udarac usred dana. Sjedili smo u našem kafiću, na istom mjestu gdje smo se prvi put susreli, kad je Hassan tiho izgovorio: “Moram ići!” Zbunila sam se pokušavajući dokučiti što to znači. “Kamo moraš ići?”, pitala sam pokušavajući zadržati miran ton, ali osjećala sam kako se moj želudac stisnuo. Nadala sam se da će reći kako mora obaviti nešto u gradu i da ne može dugo ostati na kavi, ali njegov odgovor me zaledio. “Libija,” rekao je, pogledom uperenim u šalicu kave ispred sebe. “Tamo je započeo rat... Trebaju me. Znaš da ne mogu ostati ovdje kad se nešto takvo događa” – rekao je i nekoliko dana kasnije otišao na afrički kontinent. Ljiljana i on bili su u kontaktu redovito, koliko su to već dane okolnosti dopuštale, ali tamo negdje sredinom travnja dogodilo se ono najgore što se moglo dogoditi. Tišina. Nema poziva, nema poruke. Svaki sat pretvorio se u vječnost, a svaki dan bio je još jedan korak prema rubu očaja.
Hassan je jednostavno nestao negdje u Libiji i već deset dana nisam imala nikakve vijesti o njemu. Naša posljednja komunikacija bila je kratka. Rekao je da ide u područje na kojem bi mogao izgubiti signal, ali da se ne brinem. No kada su prošli dani, a ja nisam čula ništa, tu jednostavnu uputu da se ne brinem postalo je nemoguće slijediti. Pokušavali su me uvjeriti da će sve biti u redu, da je on iskusan izvjestitelj koji zna kako se zaštititi, ali ni oni nisu mogli sakriti svoju zabrinutost. U njihovim glasovima osjetila sam isto ono što sam i sama osjećala – strah od nepoznatog, od najgoreg. Najviše sam mrzila osjećaj bespomoćnosti.
Navikla sam se biti uz njega, pratiti ga, u razgovorima dijeliti te trenutke opasnosti i nesigurnosti, ali sada sam bila miljama daleko, bez ikakvog načina da mu pomognem. Nije bilo nikakve informacije, nikakve naznake, ništa što bi mi reklo što se događa s njim. Desetog dana, kada sam već bila na rubu očaja, telefon je zazvonio. Bio je to zvuk na koji sam se bila naviknula, ali ovog puta nešto je u meni govorilo da je ovo taj poziv. Glas s druge strane bio je nepoznat, grub i stran, govorio je slomljenim engleskim. Rekao je samo jedno: “Hassan je živ.” Osjetila sam kako mi koljena klecaju, kao da je teret svih tih dana konačno pao na mene – prisjeća se Ljiljana, koja je nakon Hassanova povratka donijela odluku koju više nije mogao promijeniti apsolutno nitko na svijetu – od sada će u sve ratne vihore sa svojim Hassanom ići i ona.
Međutim, iako ih je prvo zajedničko putovanje u daleku Siriju tek čekalo, prije njega je uslijedio prvi Hassanov dolazak u kuću Ljiljaninih roditelja, u kojoj je živjela i sama Ljiljana. S obzirom na to da je bila riječ o maloj seoskoj sredini, Hassan je bio pod velikim znakom pitanja u Ljiljaninu krugu, baš kao što je to i Ljiljana kasnije bila u nekim Hassanovim krugovima. Hassanu je trebalo puno vremena, strpljenja i dokazivanja da bi bio potpuno prihvaćen u Ljiljaninu okruženju, posebice kada se preselio k njoj na selo, a Ljiljani je također trebalo isto kod njegovih.
– Iako je Hassan bio spreman na sve izazove, seoski poslovi nisu mu uvijek išli od ruke. Svaki put kad je pokušao cijepati drva, uspio je prepoloviti svako drugo drvo na pogrešan način. Zvuk pucanja drva bio je praćen tihim uzdasima frustracije iako je Hassan pokušavao zadržati osmijeh. Njegova odlučnost bila je očita, ali bilo je jasno da je naviknut na olovku, a ne na sjekiru. Njegove su se borbe nastavile i kada smo krenuli vaditi krumpir. Dok je neumorno radio s motikom, svaki drugi zamah završavao je prepolovljenim krumpirom. Ipak, svaki trud koji je uložio pokazao mi je da je spreman biti dio mog života, bez obzira na sve izazove koji su se našli pred njim. Taj trud bio je vrijedan više od bilo koje vještine. Iako seoski poslovi nisu bili njegov forte, Hassan je s vremenom počeo osjećati privlačnost života na selu. Dok bi se šetao kroz livade i šume, okružen prirodom, primijetila sam kako mu oči postaju blaže, a izraz lica smireniji. Mir i tišina koje je selo pružalo, daleko od gradske vreve, postali su njegovo utočište – primijetila je Ljiljana, a pokazalo se kako je itekako bila u pravu jer se Hassan nešto kasnije preselio na selo, gdje i danas živi.
Kad završim tekst, ostavim mobitel u kući, uzmem psa i s njim odem u šumu, sam. Nemaš pojma kolika je to uživancija. Nekada mi se dogodi da ostanem satima, imam osjećaj da bih poludio da nema toga – govori mi Hassan. Na jednak način na koji je Hassan ušao u taj seoski život, iako je bila riječ o nečemu potpuno drukčijem, Ljiljana je s Hassanom ušla u život ratnog izvjestitelja 2. travnja 2012. godine, kada su se preko Hassanova rodnog Bejruta zaputili u Siriju.
– Nikada prije nisam letjela. Sama pomisao na avion ispunjavala me užasom. Dok smo razgovarali o Siriji, borbama, ratovima i neizvjesnosti, moj fokus bio je isključivo na tome da ne želim biti odvojena od Hassana. No sada, kada smo sve dogovorili i kada je postalo stvarno, nešto mnogo prizemnije probilo se kroz moje misli – morat ću letjeti. I to nije bio običan strah; bila sam prestravljena visinama, a sada je ideja sjedenja u metalnoj kutiji koja lebdi kilometrima iznad zemlje bila daleko više zastrašujuća – prisjetila se početka tog putovanja Ljiljana Haidar Diab. U Bejrutu je upoznala Hassanovu obitelj, majku, braću i sestre, prijatelje, ali ni ta epizoda nije prošla bez određenih obiteljskih trzavica koje su ipak, ubrzo, riješene. Nakon toga je uslijedio put u Siriju, u rat.
– Tenkovi, naoružane specijalne jedinice koje su bile u brdima oko graničnog prijelaza bile su znak kamo dolazimo, da doista idemo u rat, i to okrutan rat. Kao i na libanonskoj, i na sirijskoj granici nije bilo nikoga osim nas. Iako je bilo teško ući kao novinar u Siriju jer je procedura za izdavanje vize bila izuzetno teška, mi smo prešli granicu bez većih problema zahvaljujući Hassanovim vezama i dokumentima koji su bili pažljivo pripremljeni. No čim smo ušli u Siriju, osjećaj nesigurnosti postao je gotovo opipljiv.
Ceste su bile prazne, a s druge strane na stotine automobila čekale su u koloni na izlazak iz Sirije bježeći pred kaosom i ratom – piše Ljiljana. Idućih dana ona i Hassan proživjeli su sve. Oboje su u mnogim situacijama doslovce imali glavu u torbi te su, igrom slučaja, izbjegli smrt i ranjavanje. Situacije kroz koje su prolazili djeluju doista filmski, gotovo nevjerojatno, poput vožnje kroz snajpersku paljbu u džipu čije je dno ispunjeno desecima granata. A takvih je anegdota na desetke. Osim svih tih detalja s ratišta iz Sirije, Iraka, Libanona, Gorskog Karabaha, iz pera autorice saznat ćete i kako je bilo sudjelovati u realizaciji intervjua s jednom od najtraženijih osoba na svijetu u tom trenutku – Basharom al-Assadom.
Cijela procedura oko intervjua sličila je na filmove “Nemoguća misija” Toma Cruisea. Čak i na sam dan intervjua Hassan nije znao gdje ćemo se konačno susresti sa sirijskim predsjednikom. Automobil je došao po nas u hotel i mi smo sjeli u njega iščekujući kamo će nas odvesti. Hoće li nas odvesti u neko skriveno mjesto, hoće li biti strogo čuvan, hoćemo li ići po tunelima... Intervju je toliko frustrirao i naljutio kontroverznog predsjednika SAD-a Donalda Trumpa da je pod izlikom korištenja bojnih otrova istu noć nakon objave intervjua naredio bombardiranje Sirije – prisjeća se autorica knjige.
Osim ratova, na zanimljiv način piše i o kulturama i ljudima Bliskog istoka, primjerice kako izgledaju letovi prema Teheranu, kada u avione ulaze djevojke u kratkim hlačicama i uskim majicama, a izlaze žene u dugim tunikama s maramama na glavi. Transformacija se odvija u avionskom toaletu gdje se prije slijetanja stvara prava gužva.
Toliko je takvih, životnih detalja koje doznajemo iz Ljiljanina pera da vas jednostavno svaka stranica tjera da odmah okrenete novu, jer nikad ne znate što se krije u idućoj rečenici. Ona i Hassan toliko su priča donijeli svijetu, s mjesta na koja su rijetki kročili, a čitati o tome kako su te priče nastajale poseban je užitak. Predstavljanje knjige održat će se u četvrtak 24. travnja u 19 sati u kinodvorani Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici, a na samom događaju nastupit će KUD Stari grad Lukavec i Irena Sertić-Shireen s Plesnom skupinom Shireen.
– Kako sam u knjizi opisivala spajanje dvije kulture, dvije civilizacije, dva svijeta, Hassanov i svoj, tako sam htjela napraviti i na predstavljanju knjige. Svaki od prisutnih izvođača pjesmom i plesom pokazat će jedan dio kulture: KUD Stari grad Lukavec tradicijsku baštinu Turopolja i okolice, uključujući drmeš, polku i stare turopoljske pjesme, a s druge strane Irena i njezina skupina Shireen izvest će orijentalne i tradicionalne plesove Bliskog istoka. Bit će to spoj dviju kultura i na pozornici – objasnila je Ljiljana Haidar Diab.
