Hrvatska kultura opstala je i razvijala se gotovo devet stoljeća izvan stvarnosti samostalne hrvatske države. Kroza sve to vrijeme bila je zapravo jedino područje javnoga života u kojemu su Hrvati kontinuirano i koliko-toliko slobodno mogli izražavati i čuvati svoj nacionalni identitet.
I ne samo to!
Kultura je izražavala težnje hrvatskoga naroda za svojom slobodom i državom, što će se ponajprije i najdulje očitovati u književnosti, a kasnije i u glazbenoj i likovnim umjetnostima. Od 19. stoljeća nadalje, posebice osnutkom Matice hrvatske, a potom i Akademije, započinje se, unatoč političkom ograničenjima, organizirano oblikovati konzistentna nacionalna kulturna politika. Slijedom toga utemeljuju se kohezivni instrumenti razvoja nacionalne kulture: nacionalna kazališta, knjižnice, arhivi, muzeji, galerije, književne, glazbene i druge kulturne institucije, a zaslugom Mate Ujevića prije rata i Miroslava Krleže poslije rata Hrvati imaju prestižnu leksikografsku ustanovu.
Hrvatski narod dakle od 19. st., iako u okolnostima djelomičnih političkih sloboda i ograničene državnosti, kulturnim dometima sustiže, a u ponečemu i prestiže veće i prodornije nacionalne kulture u Europi. Upravo stoga sve vrijeme živi uvjerenje kako će jednom, kada Hrvati stvore samostalnu državu, kultura postati državno pitanje, a država i kulturno pitanje. Tako će, primjerice, književnik, ugledni helenist i svjetski poznat latinistički pjesnik Ton Smerdel u svom eseju "Putovi hrvatske kulture" napisati kako je uloga hrvatske kulture "da se spasi bitno i da se ne uspava pokretačka snaga narodnog vulkana, koji je iz raznih manjih središta bio vučen kohezivnim snagama k jednom središtu, a to središte, koje se može naslutiti i intuitivno vidjeti u književnosti od nekoliko stoljeća, osobito u devetnaestom stoljeću, nije bilo ništa drugo nego država".
Galerija - Dovršena zlatna statua Franje Tuđmana
Ukratko, hrvatski su kulturni radnici znali kako je u kontekstu kontinuiteta državnosti važno programski održavati i graditi kapitalne institucije i sadržaje nacionalne kulturne politike, pa tako i za vrijeme komunizma dobivamo kapitalne projekte kao što su Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, "Zlato i srebro Zadra", Dvorana "V. Lisinski", nova zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice ili pak "Mimara" i njegov "nuzprodukt" "Klovićeve dvore".
A gdje smo danas? Danas imamo svoju državu, ali njezina uloga u kulturnom razvoju, istraživanju i sustavnom promicanju nacionalne kulturne baštine hrvatskoga naroda daleko je ispod visine činjenice da - imamo državu. Slijedom toga, nijedan ministar kulture u samostalnoj Hrvatskoj nije nažalost ni blizu ne samo Kršnjavome nego ni Šuvaru.
Država doduše izdvaja ne tako mala sredstva za kulturu, no za čiju, koju i kakvu kulturu? Što je još gore, izostaje javni razgovor o sadržajima i ciljevima kulture u sklopu državnog, društvenog i nacionalnog razvoja, a samim time izostaje razgovor o državnoj kulturnoj politici, uključujući etičku i političku odgovornost kulture prema narodu i državi, tradiciji i suvremenosti, prema susjednim i daljim nacionalnim kulturama. A to se možda ponajbolje, ili točnije, ponajgore očituje u kulturnom izražavanju činjenice da imamo neovisnu hrvatsku državu i nepobitno povijesno iznimnu baštinu Domovinskog rata. Hvale je vrijedno što će se 10. prosinca ove godine u Zagrebu napokon otkriti spomenik prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu.
(Pre)dugo je trebalo, ali bolje ikad nego nikad, iako upravo to "ikad" najviše govori koliko je državna kulturna politika zapravo "terra incognita". Samim time očituje se koliki je i kakav promašaj bilo imenovanje Trga Franje Tuđmana na sadašnjoj zagrebačkoj lokaciji, što jest formalno stvar glavnoga grada, ali je i te kako i prvorazredno pitanje političke kulture države. Nažalost, jer je nemamo definiranu, nedavno je ponovno propuštena prigoda slijediti logiku "povijesne zbiljnosti" i Trg maršala Tita nazvati Trgom Franje Tuđmana i tu mu podići spomenik. Sadašnji pak Trg Stjepana Radića moglo se nazvati Trgom Republike Hrvatske i na njega "spustiti" Oltar domovine (to sam na stranicama Večernjaka svojedobno predložio), koji će, nota bene, izgradnjom Spomenika domovini, vjerojatno pasti u treći plan (u drugom već jest), dok se pak s južne strane Vukovarske moglo podići spomenik Vukovarskim braniteljima ili Domovinskom ratu. A Radića 1992. nije niti trebalo dislocirati od tamo gdje je bio od 1928., na Markovu trgu.
Ako mu je grad Zagreb četiri mjeseca nakon smrti, desetak dana prije uvođenja šestosiječanjske diktature, odlučio dati svoj "najsvetiji" trg, ujedno simbol hrvatske državnosti, pa ako su to poštovale i ustaška i komunistička vlast, onda je trebala i demokratska hrvatska vlast. (Nije zgorega ni o tom ponovno razmisliti.) No kada se već odlučilo kako se odlučilo, podizanje spomenika Tuđmanu na križanju Ulice grada Vukovara i Ulice Hrvatske bratske zajednice bez tomu adekvatnog rješenja imenovanja ulice/trga Tuđmanovim imenom nužno je manjkavo.
Rješenje može biti sljedeće: da se sadašnja Ulica Hrvatske bratske zajednice, kojoj će na početku biti spomenik Tuđmanu, imenuje Avenijom dr. Franje Tuđmana (sadašnji trg se ukida), Avenija Većeslava Holjevca neka se skrati do križanja s Antallovom i Tomljanovićevom (dovoljno je da Holjevac "prijeđe" Savu), a da nakon toga, do križanja s Avenijom Dubrovnik, teče Avenija HBZ-a, pa cijela "linija" ima smisla i s obzirom na Tuđmanovu i Holjevčevu suradnju u obnovi domovinskih veza s hrvatskim iseljeništvom.
Zaključno, kad već nije bilo mudrosti izgraditi državnu viziju i strategiju kulture, te potom i plan spomeničkog obilježavanja nacionalne povijesti, posebice stvaranja Republike Hrvatske i Domovinskog rata u glavnom gradu i diljem države, sada ovo treba koliko-toliko smisleno posložiti. Pritom ne bismo smjeli zaboraviti Oltar domovine. Ako ga ne mislimo prepustiti propadanju, sebi na sramotu, ostaje samo jedna mogućnost - pretvoriti ga u spomen-edukativno područje. To bi također bio znak da su hrvatska politika i kultura napokon počele misliti jednom - državn(ičk)om glavom! Naposljetku, bilo bi to u duhu povijesnog značenja i značaja onoga koji je znao što znače i država i državništvo.
Pogledajte kako je bilo na Danu otvorenih vrata Hrvatskog vojnog učilišta Dr. Franjo Tuđman
ja se ne sjecam da tak izgledao