Koledž Evergreen u američkoj državi Washington uspio je prije tri godine ući u povijest. Afroamerički studenti i osoblje godinama su organizirali Dan izostanka kada bi jedan dan u godini odbili doći na faks, demonstrirajući važnost svog doprinosa zajednici. Ta je praksa naišla na sveopće odobravanje do 2017. kad su afroamerički studenti i profesori objavili “obrnuti Dan izostanka” te su rekli da taj dan bijelci ne smiju doći na fakultet. Profesor na fakultetu Bret Weinstein, inače ljevičar i uvjereni antirasist, sasvim slučajno i bijelac, pobunio se protiv te prakse: sasvim je u redu da netko odbije doći na koledž, ali nitko nema pravo ljudima zbog boje kože braniti da nešto rade, smatrao je.
Šteta ‘političke korektnosti’
Tog je dana došao na fakultet, a studenti su krenuli u prosvjed: urlali su na profesora, psovali su ga te su ga proglašavali rasistom. Pozvana je policija (koja radi samo na kampusu), ali kojoj je fakultet zabranio raditi svoj posao – štititi profesora. Umjesto toga nazvali su Weinsteina i savjetovali mu da se ne približava kampusu, a dan kasnije prosvjednici su naoružani bejzbolskim palicama pretraživali automobile ne bi li našli Weinsteina (i možda ga ozlijedili ili oteli). Prosvjednici su zauzeli ured predsjednika koledža Georgea Bridgesa koji ih je morao moliti može li otići mokriti. “Trpi!”, vikao je jedan student na predsjednika institucije. Kad je Bridges u jednom trenutku tijekom razgovora s njima podigao ruke, studenti su vikali na njega da ih odmah spusti jer ne može na taj način razgovarati s njima. On ih je i poslušao, a studenti su aplaudirali zbog moći koju imaju nad cijelim sustavom. Profesor Weinstein na kraju je dao ostavku, a Bridges je ostao šef sveučilišta.
Ovaj u Americi poznat i samo tri godine star slučaj samo je jedan od valjda stotinu štetnih primjera “identitetskih politika” i “političke korektnosti” koji u svojoj novoj knjizi “Ludilo gomile” opisuje danas jedan od najpoznatijih konzervativnih intelektualaca na svijetu, novinar britanskog Spectatora Douglas Murray. Inače u svojoj karijeri najpoznatiji po kritici radikalnog islamizma te autor i na hrvatski prevedene uspješnice “Čudna smrt Europe” upravo o pitanjima imigracije i islama, Murray se u “Ludilu gomile” pozabavio fenomenima “boraca za društvenu pravdu”, “kulture samosvjesnosti” i “intersekcionalnosti”. Pojmovi su to koji malo kome u Hrvatskoj išta znače i koji podrazumijevaju novu navalu nečeg što bi se u Zagrebu još nazvalo političkom korektnosti, ali radi se o mnogo opasnijim pojavama.
Murray je podijelio knjigu na četiri velike sekcije: homoseksualnost, žene, rasa i transseksualnost. U tim poglavljima podrobno je opisao koliko su daleko otišli zahtjevi koji se čuju s postmodernističke ljevice. “Intersekcionalnost” Murray objašnjava ovako:
“Riječ je o pozivu da ostatak života provedemo pokušavajući u samima sebi i u svima oko sebe utvrditi svaku stavku identiteta i svaku moguću ranjivost pa ih organizirati prema pravosudnom sustavu koji se pojavi iz vječno promjenjive hijerarhije.”
Drugim riječima, svatko je od nas određen svojim identitetom, a ne karakterom. Oni koji su rođeni kao manjine, primjerice Afroamerikanci u SAD-u, kroz život su imali više problema zbog svoje boje kože te ih to inherentno čini žrtvama “sustava”. Žene i LGBT zajednica imaju pravo na svoj komad žrtvoslovlja. Na vrhu (ili dnu) te hijerarhije nalaze se bijeli heteroseksualni muškarci koje se označava krivima za gotovo sve probleme.
Koliko to daleko ide svjedoči primjerice i slučaj republikanskog geja Petera Thiela koji je 2016. pred konvencijom svoje stranke rekao da je ponosni homoseksualac te da podržava američkog predsjednika Donalda Trumpa. Vodeći gej časopis “Advocate” Thiela je jednostavno – ekskomunicirao rekavši da je on možda “muškarac koji se seksa s drugim muškarcima”, ali nije zapravo gej, i to zato što je proglasio raspravu koje će zahode koristiti transseksualne osobe nevažnom temom. Murray, i sam otvoreni homoseksualac, dobro zna kako je to kad ga njegova zajednica kritizira kao ‘izdajicu’.
Murray je u knjizi dobro pokazao koliko su politike identiteta otišle predaleko. Amerikanci azijskog podrijetla, izrazito uspješni u školovanju, tužili su Harvard jer se pokazalo da im ta institucija namjerno snižava ocjene poput “osobina ličnosti” u intervjuima kako bi ih čim manje bilo primljeno te bi ostao prostor za druge manjine. Harvard je na silu htio imati što raznolikiju rasnu strukturu studenata.
Istjerivanje vraga na Twitteru
Broadwayska zvijezda Sierra Boggs odustala je od pjevanja na koncertu “Priča sa zapadne strane” zato što je dobila ulogu Portorikanke Marije, a Boggs je bjelkinja te je zbog svoje boje kože kritizirana, a na Twitteru su joj napisali: “Prestani preotimati uloge nebijelim glumicama.” Radi se o potpuno suprotnom principu od “sljepoće na boje”, svjetonazora u kojem boja kože nije važna za sve ljude na svijetu čiji je najpoznatiji zagovornik bio Martin Luther King.
VIDEO Prosvjedi diljem SAD-a: Građani se sukobili s policijom
U SAD-u su poseban problem, poput takvih brojnih pojedinaca na Twitteru, tzv. borci za društvenu pravdu, odnosno aktivisti koji žele istjerati vraga iz svih koji su u životu zgriješili: od toga da su napisali nešto rasističko ili seksističko na Twitteru, do toga da su zaista rasisti ili ih se pak samo želi uništiti. Aktivisti zovu njihove poslodavce, traže se da ih se otpusti, rade pritisak na sponzore da otkažu oglašavanje ili pak ugovore s tvrtkama koje se nisu priključile nekom od recentnih bojkota. Kako bi se potpuno razumio kontekst u kojem se odigrava ta vrsta političkog života naročito u SAD-u, ali i u dijelovima zapadne Europe, Murrayeva je knjiga apsolutno savršena. Ona ne pruža brojna rješenja na pitanja kako obraniti društvo od “poludjele političke korektnosti”, već pažljivo bilježi što je sve u zapadnim društvima otišlo kvragu. U dijelu tih društava, i to posebno u američkim mainstream medijima, ali i na društvenim mrežama, identitet žene ili LGBT osobe postao je važniji od karaktera, grupa od pojedinca, a cijela se država u kojoj se živi proglašava inherentno lošom. Neki bi istaknuli da je to upravo i jedan od razloga zašto su legitimni prosvjedi zbog ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda u Minneapolisu prerasli u nerede i pljačku. Drugi pak bi rekli da je to razlog zašto nepopularni predsjednik Donald Trump još uopće ima šanse osvojiti drugi mandat.
A mi bismo umjesto toga mogli završiti u optimističnom tonu: u Hrvatskoj nam se ne čini da postoji veliki potencijal da ovakve ideje padnu na plodno tlo. Nema u Hrvatskoj, naime, ni izbliza toliko tema oko kojih bi se mogla mobilizirati dovoljno velika grupa ljudi koja bi tražila da se nečiji glas utiša niti su pitanja identiteta izbliza ljevici toliko važna kao na Zapadu (dapače, ona dominiraju na desnici). Murray nam u “Ludilu gomile” prikazuje kako će izgledati hrvatska svakodnevica ako dođe do velikog zaokreta. Ovu knjigu treba pročitati nekoliko puta.
Poučak ..... nema fašista do (npr. kod nas ... FfZ ) neoliberalnih ljevičara ....