Kada se dojmovi polako slegnu, i kada ovi dani postanu uspomene, i ovaj ću trofej primiti u srce, sigurno će mi i on biti jednako drag kao i prvi – kaže slavodobitnik Frano Ivković. U nedjelju je pobijedio jašući na kobili Luni. O njezinu smo ždrebetu, malenoj Lalki, koje se oždrijebilo početkom ove godine, pisali u Večernjaku i, eto u istoj je godini Luna pomogla junaku, svom alkaru, osvojiti Alku.
– Ove sam godine kupio konja za Alku, ali je premlad i nisam mogao još s njim nastupiti. Luna se prošle godine nije jahala, bila je slobodna i, u dogovoru s alajčaušem, ja sam je uzeo. Bio je to pun pogodak! – kaže Frano i otkriva nam tajnu.
Sinu dao ime po baki
– Luna je i sada ‘ždribna’ nekih pet mjeseci. Ona je ove godine čudo napravila. U veljači nam je donijela na svijet malu Lalku, pobijedila je Alku i, ako Bog da, dogodine će nam donijeti novo ždrijebe – oduševljeno kaže Frano o ždrebici Luni na kojoj je dojahao do pobjede. Prije je na Alki jahao druge konje. Prošlu mu je pobjedu donijela ždrebica Alka, a na Luni se počeo pripremati u svibnju. Vrlo brzo se uvjerio da je izabrao vrsnu ždrebicu. Na trkalištu se ponašala baš kako treba. Bila je dovoljno brza, ali i dovoljno smirena, trčala je točno po sredini alkarskog trkališta, nije se obazirala na ‘šušur’, ljude ni gužvu te mu je pomogla osvojiti najveći trofej zbog kojeg će biti junak cijele Cetinske krajine sljedećih godinu dana, do nove Alke. Frano je od ranog djetinjstva, kao i golema većina Sinjana i Cetinjana, maštao kako će, kada odraste, biti alkar.
Njegova ljubav prema konjima postoji otkako za sebe i nije slučajna. Obitelj mu uzgaja konje, odrastao je uz njih. Pradjed mu je bio alkarski momak, a otac mu je kočijaš koji vozi kočiju koja na dan Alke vozi vojvodina ađutanta po gradu i poziva predstavnike civilne, vojne i crkvene vlasti na viteško nadmetanje.
– Maštao da ću biti alkar. U drugom osnovne već sam upisao školu jahanja u Konjičkom klubu Alkar i cijelo sam djetinjstvo proveo u klubu. Išli smo na natjecanja, preponske turnire, bavili se konjima. S 18 godina zaposlio sam se u Alkarskoj ergeli, kao potkivač konja, a poslije sam završio za voditelja škole jahanja. Sada potkivam konje i učim djecu jahati –opisuje Frano svoj put prema alkaru. S Alkom je povezan već 14 godina.
Prve četiri godine bio je pratitelj barjaka, tri godine vojvodin ađutant, pa je otac Davor baš njega vozio u kočiji po Sinju na dan Alke, što je presedan, a posljednjih sedam godina je alkar-kopljanik. Radno mjesto mu je uz konje, s njima je svaki dan, a najmanje tri puta tjedno jaše pripremajući se za Alku. I tako cijele godine. Zahvaljujući alkarskoj ergeli i školi jahanja, upoznao je i svoju suprugu Luciju.
– Bio sam joj učitelj u školi jahanja. Bila je izvrsna učenica, poslušna i dobra – smije se Frano. Lucija Ivković, ponosna supruga slavodobitnika, studentica je medicine. Kada je Frano osvojio prvu Alku, bila mu je djevojka, a do drugog su se njegova trofeja vjenčali i dobili sina Pavu, kojemu je godinu i pol dana.
– Pave i ja smo bili na trkalištu, ali on je zaspao u mom naručju na trećoj utrci. Probudio se usred slavlja i uzbuđenja – ispričala je Lucija, koja je prvi put u životu gledala Alku uživo kada je njezin Frano prvi put pobijedio.
– U početku mi je bio šok, posebno kada smo se vratili kući pa sam vidjela koliko se ljudi okupilo. Nisam mogla vjerovati. Svi se vesele, ali i pomažu, donose jelo i piće. To zajedništvo me fascinira. Evo u nedjelju, kada smo se vratili iz Alkarskih dvora, bilo je 300 ljudi, sami su se spontano organizirali, donijeli banke, pršut, sir, veselili se i čekali slavodobitnika – otkriva Splićanka Lucija, podrijetlom s Murtera, koja nikad nije požalila što je upisala školu jahanja u Sinju, upoznala Franu i s njim tu i ostala.
– Nisam ‘falila’! Fakultet je morao malo pričekati, pauzirala sam kada sam bila trudna, ali sada sam završila četvrtu godinu. Ide to svojim tijekom, sve će biti u redu – kaže gospođa Lucija, buduća doktorica, dok joj se mali Pave igra u naručju. Inače, sinčić Pave ime je dobio po Franinoj baki Pavici, koja je umrla prošle godine. Njoj je slavodobitnik posvetio i ovogodišnju pobjedu.
– Baka mi je ulila ljubav prema konjima, cijeli život nam je pomagala u štali. Timarila je konje, za njih je živjela. Prošli put kada sam pobijedio bila je oduševljena – prisjeća se Frane. Kada je prije četiri godine pobijedio tada je baka Pavica, koja je imala oko 90 godina, novinarima oduševljeno izjavila da će mu dati cijelu svoju penziju jer je zaslužio. I dala ju je, nije bilo šanse da je odbije, s ljubavlju u glasu kaže slavodobitnik.
– Frano je jako volio baku Pavicu, a ona je puno voljela konje i uz nju ih je zavolio i on. Mene moj unuk Pave voli kao Frane svoju baku – kaže Anđelka Ivković, presretna majka slavodobitnika.
– Nadala sam se, isplakala i molila i, evo, već drugi put sam ponosna majka slavodobitnika. Jako sam zahvalna Čudotvornoj Gospi od milosti koja je uslišila moje molitve – kaže majka Anđelka.
– Kada je u prvoj trci pogodio u jedan, rekla sam, Bogu hvala, bit će kako On hoće, tko pobijedi dobro je, svi su alkari naši i svi su dobri, ali mom se Frani posrićilo, a sin je sin i tko sritniji od mene – priča majka Anđelka. Franu sada cijele godine čekaju brojne obveze. Prvoga dana stalno dolaze novinari iz brojnih redakcija, ima zakazana gostovanja na televizijama i radijskim kućama, a prijatelji i dalje svraćaju. Među njima i Marijo Blajić, Franin alkarski momak.
– Frano i ja smo skupa u Alki već 14 godina i osjećam se ponosno i počašćeno. Prvi put nakon 10 godina dogodila se ta povijesna 300. Alka i pobjeda koja je ušla u anale, ali nikako ne želim umanjiti ovu pobjedu koju još slavimo i slavit ćemo je cijele godine – ističe Marijo, 43-godišnji profesor tjelesne i zdravstvene kulture. On je u Alki već 19 godina.
U Bari i Čoji nije imao sreće
– Moj otac Jerko želio je biti alkarski momak, ali to mu nije pošlo za rukom. Ja sam uspio i sada svi skupa u obitelji, osobito moja supruga i djeca, uživamo u ovome što se meni sada događa – kaže Marijo, koji je od ove godine i zamjenik harambaše pa mu je ova godina zaista uspješna. Pobjeda ga, tvrdi, nije iznenadila.
– Iako Frano ove godine nije imao baš sreće na Bari i Čoji, kada je došla Alka, imao sam isti onaj osjećaj kao i prije četiri godine. Kada je u drugoj trci pogodio sridu, bilo mi je sasvim jasno da su nam se vrata otvorila i rekao sam mu: “Hoćemo li mi do kraja?!” – kaže uz osmijeh Marijo. On i Frano Ivković poznaju se oduvijek. Praktički su susjedi, svega nekoliko kilometara udaljeni. Alkarski je momak zadužen za to da bude u pratnji svog alkara, da mu pridržava koplje, ali i da ga bodri.
– Momak razgovara s alkarom i diže mu moral. Normalno da sam i ja svoga alkara potaknuo da idemo u časnu pobjedu kada je postalo jasno da mi to možemo – kaže nam Marijo, koji očito dobro zna svoj posao i svoju ulogu. I njegova je zasluga utkana u pobjedu.
Imamo Vojvoduuuuu