Povijest obiluje spektakularnim otmicama, od kojih je jedna od prvih otmica Helene koju je oteo Paris i time izazvao Trojanski rat. Mnogo stoljeća kasnije, 1960., Mossad je u Argentini oteo Adolfa Eichmanna, doveo ga na suđenje u Izrael i osudio na smrt vješanjem. Alda Mora, bivšeg talijanskog premijera, Crvene brigade otele su 1978. i nakon pedeset pet dana ubile kad ga je njihov „narodni sud“ proglasio krivim.
U Sjedinjenim Američkim Državama dvije se otmice ističu kao najzloglasnije i najzanimljivije u modernoj povijesti: otmica (i zatim ubojstvo) dvadesetomjesečnog sina slavnog američkog avijatičara i ratnog junaka Charlesa Lindbergha, 1932., i 1974. drska otmica devetnaestogodišnje studentice i bogate nasljednice Hearstova medijskog carstva, Patricije Campbell Hearst, koju je iz njezina stana na sveučilištu Berkeley otela revolucionarna skupina nazvana Simbionistička oslobodilačka vojska (SLA).
Simbionistička oslobodilačka vojska dotad je bila najnepoznatija od svih aktivističkih i revolucionarnih skupina u burnim šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća. Njihov program bio je preopćenit i, iskreno govoreći, smiješan, kao i većina utopijskih planova koji protuslove ljudskoj prirodi. Kao prvo, protivili su se “individualizmu, posesivnosti i kompetitivnosti”, rasizmu, seksizmu, diskriminaciji starijih osoba, kapitalizmu i fašizmu, i usto su zahtijevali ukidanje “zatvora, braka i stanarine”. Iz anonimnosti su izašli 1974. kad su zarobili Patriciju Hearst.
Njezin slučaj bio je jedan od najvećih kriminalnih slučajeva u američkoj povijesti i mediji su žestoko navalili s pitanjima. Gdje je ona? Je li mrtva ili živa? Što njezini otmičari žele? Jesu li zatražili otkupninu? Tko su ti ljudi? Isprva nisu tražili otkupninu kao takvu; željeli su da obitelj Hearst upotrijebi svoj politički utjecaj da bi dvojica njezinih članova bila puštena iz zatvora (ili, ako to ne uspije, da barem kupe hrane u vrijednosti od nekoliko milijuna dolara za siromašne stanovnike Kalifornije). Ali ono zbog čega je otmica Patricije Hearst završila na prvim stranicama svih novina bio je njezin naizgled preobraćaj u pristašu SLA; sa strojnicom u ruci sudjelovala je u barem jednoj pljački banke i mecima iz automatske puške izrešetala trgovinu. Diljem države organizirane su potrage na najvišim razinama, ali sve su bile bezuspješne.
Prošli su tjedni i mjeseci, i nakon niza zabrinjavajućih priopćenja koja je Patricia poslala roditeljima – u jednom od njih otkrila je da je promijenila ime u “Tania” (tako se zvala Che Guevarina partnerica u revoluciji) – mediji i vlasti morali su zaključiti da se, dragovoljno ili ne, “priključila” svojim otmičarima. Otad nadalje u očima zakona i većine javnosti više nije bila žrtva otmice, nego voljna ortakinja svojih otmičara. Nakon devetnaest mjeseci “u bijegu”, na kraju je uhvaćena, izvedena pred sud, osuđena pa puštena uz jamčevinu dok njezina žalba na presudu ne bude razmotrena. Kad joj je žalba odbijena, vraćena je u zatvor da odsluži ostatak svoje sedmogodišnje kazne. I ona je dolazila u Pleasanton.
Svi su znali tu mršavicu
Patty Hearst dolazi u Pleasanton! Nakon dolaska Squeaky Fromme, članice obitelji Manson, Patty je bila novi razlog velikog uzbuđenja među zatvorenicama i osobljem, nešto što će razbiti zatvorsku monotoniju. Svi su znali Patty s naslovnica, mršavu, sitnu djevojku krupnih očiju koja je nakon svog uhićenja pozdravila stisnutom šakom, znali su da je u policijskom obrascu navela da je po zanimanju “urbana gerilka” i da je kasnije pobila sve što je rekla i učinila u uvjetima, kako je sama izjavila, najgoreg zlostavljanja i “ispiranja mozga”; ona, razmažena nasljednica velikog bogatstva i povlastica, čiji je djed bio uzor za čuveni film Orsona Wellesa “Građanin Kane”, i tako dalje. Ali kakva je doista bila? Uskoro ćemo saznati.
Kroz zatvorske glasine, koje su bile veoma točne jer smo u osnovi živjeli kao u malom selu, trebala je doći u određeno vrijeme određenog dana, pa su se svi potrudili da u to vrijeme budu u blizini ulaznih vrata glumeći da nešto rade; da čekaju ispred kantine sljedeći obrok ili su ispred bolnice zbog iznenadnog “hitnog zdravstvenog slučaja”. Ali zatvorsko osoblje sve nas je prevarilo. Doveli su je u vrijeme prebrojavanja, kad su sve zatvorenice bile u svojim ćelijama. Kad smo izišle, već je bila među nama, ali ja sam je vidjela tek sutradan. Navodno su joj priprijetile neke zatvorenice koje su osuđivale njezino porijeklo – vjerojatno članice kulta obitelji Manson, Squeaky Fromme (Crvena) i Sandra Good (Plava), koja je svoju bogatu obitelj smatrala zločincima, zagađivačima i izrabljivačima – pa su je privremeno stavili u samicu.
Kad su je pustili među zatvorsku populaciju, završila je dvije ćelije dalje od moje. Bilo je nestvarno vidjeti osobu neprestane medijske pomame o kojoj smo sve čitale prethodnih nekoliko godina. Za razliku od svoje karizmatične javne osobnosti, bila je sitna i doimala se bespomoćno i izgubljeno, iako ću kasnije saznati da je to bila obmana. Suosjećala sam s njom. Na kraju krajeva, što god bila istina, ako je njezin iskaz na sudu bio točan, bila je oteta i mjesecima zatvorena u ormaru i silovana.
Odšetala sam do njezine ćelije, u kojoj je brižno spremala u ormar savršeno složene pulovere svih boja – boje hrđe, svijetloplave, žute, svijetloljubičaste. Kako ih je uspjela tako savršeno složiti? Meni to nikad nije polazilo za rukom. Sve što bih složila na kraju bi izgledalo kao da se po tome valjala neka životinja.
“Ako ti bilo što treba ili imaš neko pitanje, slobodno mi se obrati”, rekla sam joj. “Samo sam dvije ćelije dalje.”
Apatično me pogledala. Sve što je činila, činila je tromo, kao da ima sve vrijeme ovog svijeta. “Oh, hvala”, rekla je. “Hoću.”
Rasprava o špagetima
Nedugo nakon toga došla je na vrata moje ćelije. Razgovarale smo o svemu i svačemu, o njezinu njemačkom ovčaru Arrowu, njezinu zaručniku Bernieju, policajcu koji joj je bio tjelesni čuvar kad je sa slobode čekala rješenje svoje žalbe, njezinim sestrama, prekrivaču za krevet koji je plela – njezinu “prekrivaču slobode”, kako ga je sama nazvala.
“Namjeravam ga plesti dok ne budem puštena iz zatvora”, rekla mi je.
Ukratko, sprijateljile smo se. Imala je brz um i suhi smisao za humor, i s veoma pomnom artikulacijom tipičnom za učenice skupih internata, govorila je stvari koje bih ja rado bila voljela reći, na primjer, “oh, beznadno je analno retentivna“. Pokazala mi je i kako nanijeti prozirni lak za nokte da budu čvršći. “Premaži nokat slojem laka, ali namaži i ispod nokta... stvarno pomaže”, uvjeravala me. I po njezinu mišljenju, postojao je samo jedan prihvatljiv način na koji se jedu špageti: omatanjem oko vilice. I ja sam ih inače tako jela, ali ponekad mi se jednostavno žurilo, pa bih ih razrezala. Osim toga, kad omotaš rezance oko vilice pa ih staviš u usta, često završiš lica zamrljana umakom od zalutalog rezanca koji ti visi niz bradu. To mi se mnogo puta dogodilo. Ali kad razrežeš špagete, lakše je jer možeš staviti cijeli zalogaj u usta a da ne dodirneš usne. Svi su to znali. “Gospode, režeš špagete?“, užasnuta me pitala jednog dana za večerom.
Razljutilo me to pitanje, iz nekog razloga osjećala sam se i posramljeno, iako nisam bila sigurna zašto. Usto, bilo je smiješno da se ona, žrtva otmice i osuđena pljačkašica banke, i ja, politička otmičarka zrakoplova s doživotnom kaznom, svađamo u zatvoru oko toga kako se jedu špageti. Zar nemamo pametnijih stvari o kojima bismo razmišljale?
Nije se dala lako zaplašiti
Na primjer, Squeaky Fromme i njezina sljedbenica Sandra Good, koje su mrzile Patty i sve što je njezina bogata obitelj predstavljala, zadržavale su se ispred Pattyna radnog mjesta, strijeljale je pogledima i prostački je i nemaštovito vrijeđale nazivajući je, na primjer, „fašističkom svinjom“. Patty se uglavnom nije obazirala na njih i smatrala ih je običnim gnjavatoricama. Možda je tako reagirala zahvaljujući obuci za urbanu gerilku, koju je, dragovoljno ili ne, prošla dok je bila zarobljena. U svakom slučaju, nije se dala lako zaplašiti. Sjećam se jedne prilike, kad je jedna od ostalih zatvorenica, agresivna, razmetna, mišićava, gruba lezbijka zavrištala od straha ugledavši malog miša u dnevnom boravku i skočila na stolac da pobjegne od njega. Patty je jednostavno uzela metlu i bez imalo oklijevanja nasmrt ga izudarala.
Svi znaju da je u zatvoru nepristojno pitati druge zašto su ondje, što su učinili (ili nisu), ali u Pattynu slučaju, svi su već znali razlog. Jedino pitanje bilo je zašto je to učinila? Je li bila žrtva ili sudionica? Kad smo se bolje upoznale, malo smo razgovarale o njezinu slučaju. Naglasila je da se čak i najiskusniji vojnici, obučeni da izdrže ispiranje mozga, ponekad slome, pa surađuju s neprijateljem i podržavaju ga, i bila je ogorčena jer se od nje, studentice od samo devetnaest godina, očekivalo da postupi drukčije, jer su njoj postavljena stroža mjerila. Iznijela je uvjerljiv argument i mnogo sam ga puta upotrijebila kod ljudi koji su sumnjali u njezinu inačicu događaja. Da, izjavila je “smrt fašističkom kukcu koji vreba na živote ljudi” i druge slične, zatupljujuće, “revolucionarne” krilatice u svojim SLA priopćenjima, ali to nije bio njezin stil i nisam mogla vjerovati da bi Patty ikad bila dragovoljna sudionica, ako je bila prisiljena izgovoriti tako besmislene fraze. Sigurno su bile uvreda njezinoj inteligenciji. Možda je bila mnogo toga, ali glupa nije bila. Dapače.
Jednog dana bila sam posebno tužna zbog ubojstva Brune Bušića. Bio je rijedak kišni dan u ugodnom kalifornijskom Pleasantonu, i rasporedila sam na pod neka njegova pisma i razglednice. Patty je slučajno prolazila i zatekla me kako šmrcam. “Što se dogodilo?”, pitala me i ušla u ćeliju. “Tko je ovo?”, zanimalo ju je dok je pokazivala na fotografiju Brune, Zvonka i mene, snimljenu u Parizu. Ispričala sam joj cijelu priču od početka do kraja, o Udbinim atentatima na disidente, o masovnim zatvaranjima, prijetnjama Zvonkovu životu i zatim našoj odluci da otmemo zrakoplov i prisilimo medije da objave istinu o zlostavljanjima u Titovoj Jugoslaviji.
Dok sam govorila, Patty je nijemo slušala namrštena čela. Kad sam završila, rekla je samo da nešto treba učiniti i te riječi, iz usta kćeri najvećeg medijskog tajkuna u Sjedinjenim Državama, nisu bile samo prazni iskaz podrške. Korporacija Hearst uključivala je, između ostalog, stotine novina (jedne od njih bile su Herald Tribune, koji smo otmicom prisilili da objave naš manifest), desetke časopisa kao što su Esquire i Cosmopolitan, i brojne radijske i televizijske kanale. Zamišljala sam Hrvatsku na naslovnici svake od njih, ali vrijeme će pokazati. Naučila sam ne očekivati mnogo od medija, čak ni od kćeri vlasnika korporacije Hearst.
Nedugo nakon toga, nakon što je odslužila samo dvije godine zatvorske kazne, Patty je od ravnatelja primila uzbudljivu vijest da ju je predsjednik Jimmy Carter pomilovao; već sutradan trebala je biti puštena iz zatvora! Bile smo sigurne da je nedavni posjet predsjednikove sestre Ruth Carter Stapleton imao neke veze s tim.
“Ne bih smjela nikom reći”, šapnula mi je kad je došla u moju ćeliju da mi prenese važnu vijest. “Boje se da bi netko mogao biti ljubomoran i napasti me, ali tebi vjerujem, a osim toga, moraš mi pomoći da se spakiram”. Zato smo sve njezine savršeno složene pulovere, sva pisma obožavatelja, fotografije i knjige stavile u veliku kartonsku kutiju. Završila je i prekrivač slobode, baš na vrijeme. Patty ide kući! Noć je trebala provesti zaključana u bolničkoj zgradi iz sigurnosnih razloga, a ujutro će biti slobodna. “Žele da ispod jakne odjenem pancirku, za svaki slučaj”, povjerila mi se.
“Mislim da je to smiješno, ali moram ih poslušati.”
Bila je vjerna prijateljica
Sve mi koje smo ostale u zatvoru pratile smo novinska izvješća o njezinu oslobađanju i većina nas bila je sretna zbog nje. Na kraju se udala za svog tjelesnog čuvara Bernarda Shawa, rodila dvoje djece i vratila se na istok da nastavi život pripadnice otmjenih krugova. Imala je i nekoliko autoironičnih cameo uloga u filmovima Jona Watersa.
Što se tiče korištenja svojih veza u korist Hrvatske, održala je riječ. Pozvala je hrvatsku folklornu plesnu skupinu s područja San Francisca da nastupi na njezinu vjenčanju (ja iz očitih razloga nisam mogla prisustvovati) i fotografije su bile objavljene u svim važnim medijima.
Patricia Hearst – pljačkašica banke, revolucionarka, žrtva otmice i silovanja, nasljednica, glumica, supruga i majka. Što je zapravo bila? Meni je bila jednostavno vjerna prijateljica.
