I tako, na Staru godinu u isto vrijeme mogli ste na jednom programu gledati “Matrix”, a na drugom “Balkanskog špijuna”. Ovaj prvi je o još nedokazanoj, ali mogućoj istini o životu, onaj drugi o dokazanoj i neprekinutoj životnoj istini. Netko je “Matrix” svrstao u žanr SF akcije, a “Balkanskog špijuna” u komediju. Stvar je u tome da se zbog spomenute nedokazanosti prvonavedeni može raspremiti u namijenjenoj mu kućici, dok je ovaj drugi potpuno promašena žanrovska definicija.
Ako je smijeh glavni argument zbog čega se “Balkanski špijun” naziva komedijom, onda mora biti jasno da se u tom filmu gledatelj smije isključivo iz razloga da nad svojim životom ne plače. Film je punokrvna drama, može proći čak i kao dokumentarac, kad više ništa ne ostane za utjehu da nismo uzalud proživjeli svoje živote razapeti između kreiranih stvarnosti po želji nečijih planova sile i po prenapregnutosti naših fobija. “Balkanski špijun” naš je život, a time je i “Matrix” učinio vjerodostojnim kad više ništa nije apsurd, osim našeg pristajanja na apsurde i povinovanja istima.
Je li vam i danas teško zamisliti da se čovjek nađe u vrtlogu vlastita straha i krene u lov na rep krimena što mu ga je sustav jednom nalijepio na leđa u ime lažnih autoriteta i njihovih neprincipijelnih načela. Jednom je to bio staljinizam, drugi put to će biti nacionalizam ili jugoslavenstvo, treći put antihrvatstvo... Naći će se već čičak neke izdaje da čovjeka dovede u stanje u kojem će onoga tko postavi pitanje ili kaže svoj stav panično moći zapitati “sav narod šuti i trpi, a jedino se ti buniš! Šta ti znaš šta je istina! Ima u ovoj državi ko je zadužen za istinu.” Zavapit će u parafrazi Ilije Čvorovića premda ni onda, a tako ni danas nitko pojma nema što je istina, a mnogi si uzimaju pravo da su za nju zaduženi.
Je li istina ono što znamo ili je to ono što nam je korisno znati? Razlika nije velika, ali je suštinska. Recimo, kako smo došli do toga da su u ovom našem društvu i u ovom našem trenutku brana od najtvrđe desnice odjednom postali predsjednica i HDZ, oni koje je krajnja desnica prije nekoliko godina zdušno dovodila na vlast? Je li to istina ili je to korisna istina? Iz toga proizlazi i sumnja da nas predsjednica i HDZ brane od sebe samih, od svog političkog DNK, karaktera i naravi, od onoga što ispada da jesu samo zato da bi u mesijansko starozavjetnoj točki knjigu postanka i izlaska razdvojili veličanstvenim žrtvovanjem višem cilju dokazivanja kako je uskrsnuće ipak realno; uskrsnuće matrixa.
Sjetite se samo ekipe koja se okupila na predsjedničinoj inauguraciji. Kao da nije bilo dosta domaćih radikala, nego smo tada prigrlili i one komšijske, a nedugo nakon toga sladostrasno je isti „crni talas“ hrvatske politike s Pantovčaka odnio i bistu Josipa Broza. Bi li vas danas začudio zaokret da čujete kako predsjednica razmišlja da uoči skorih izbora vrati istog Josipa Broza na taj isti Pantovčak, bi li joj teško bilo postati malo manje crnim Hrvatom, a malo više crvenim utilitaristom da bi mogla zaslužiti status braniteljice od ljute desnice.
Ilija Čvorović bi zaključio: „Zlikovci, prodali ste se za male pare“, ali to bi zaključili i hrvatski politički radikali koji nikako da shvate granice upotrebljivosti svoje zapjenjenosti do koje ih onanistički dovodi „stožerna hrvatska stranka“. Ako doista vrati Tita na Pantovčak, onda više neće biti uputno ni podsjećati da je prvi službeni predsjednički posjet predsjednica imala samoproglašenoj autonomnoj oblasti šatoru u Savskoj da bi joj prisnažila na vjernost, a time je i prisajedinila matici zemlji iz koje su se odlučili odcijepiti iz čisto principijelnih privilegija. Neće biti uputno ni spominjati kako su deseci tisuća naših građana poslušali autoritet predsjednice i majčinski savjet da, kome se ovdje ne sviđa, neka ode pa su to i napravili. Ima još takvih čvorovićevskih predsjedničko-hadezeovskih velekovrtljaja kojima bismo se morali smijati da ne bismo naricali nad sudbinom što smo si sami kreirali upornim i kontinuiranim odbijanjem suočavanja s boljševičko-tranzicijskim demonima.
Pa, ako postoji personifikacija hrvatskog političkog kolektiviteta kao nastavka ilivam „Balkanski špijun – reloaded“, onda je to Milan Bandić koji je jednom nogom na slobodi, a drugom na štaki za koju možemo misliti da je nužno ortopedsko pomagalo svakodnevnom životu, ali može biti i koristan kostimografski dodatak za različite uloge u kritičnim političkim trenucima. „One iz mog vremena mogao si da prepoznaš na pet kilometara i, čim si ih vidio, znao si ko su. Ove danas, čim vidiš, ne znaš ko su“, zavapio je Ilija Čvorović nad udbašima i policajcima, što je prilično točna definicija i hrvatskog političkog sadizma.
Čim ih vidite, ne znate tko su; jesu li ono što su bili, jesu li ono što govore da su sada ili su ono što se tek spremaju postati. Tako se mudro otvara širok spektar mogućnosti prema potrebama i obrnuto, što nas dovodi do esencijalnog komunizma koji je uvjeravao da će svatko raditi prema svojim mogućnostima, a dobivati prema potrebama. Eto, ispada da se srž Marxove društvene vizije njeguje u krilu najžešćeg hrvatskog domoljublja pa to onda potpuno opravdanom čini analizu o predsjedničinu i hadezeovskom angažmanu u obračunu s desnicom. Nakon što u tom svjetlu Tito opet zauzme startnu poziciju u predsjedničkim dvorima, možda će i vodeći slogan za nadolazeće izbore novonastalim desnim braniteljima od desnice biti: Za domovinu s Titom, naprijed!
Pogledajte i video predsjedničine božićne čestitke:
