O tragediji u Beogradu i sigurnosti hrvatskih škola s Lanom Kovačević u Večernjakovu studiju razgovarao je ravnatelj Uprave za potporu i unaprjeđenje sustava odgoja i obrazovanja pri Ministarstvu znanosti i obrazovanja prof. Momir Karin.
Težak, mučan i stravičan slučaj koji se dogodio u susjedstvu nameće pitanje; jesu li naše škole sigurne?
Prije nego krenem, izrazio bih iskrenu sućut, tragedija je to koja nas je sve strašno potresla. Sa stupnjem sigurnosti u hrvatskim školama možemo biti zadovoljni, mogu to reći jer znam koliko se ulaže da škole budu sigurna mjesta. Pokazala su to i istraživanja nakon covida kad su djeca bila doma, a onda jasno kriknula da se žele vratiti u škole jer su to mjesta gdje se dobro osjećaju. Kad imate sustav s 1450 škola i pola milijuna djece, može se dogoditi incident koji može narušiti sliku sigurnosti, ali škole jesu sigurne i roditelji mogu biti mirni. Sigurnost ne proizlazi samo iz materijalnih snaga, možemo se tu osloniti na kvalitetu ljudi, svih djelatnika; od domara, zaštitara, ravnatelja, nastavnika, učitelja, profesora, pedagoga jer zakon velikih brojeva kaže da nisu svi ljudi isti, kao što ni sva područja nisu ista. Mi imamo ruralna i otočna područja gdje svatko svakoga zna i sigurnost je svakako ondje lakše osigurati nego tamo gdje nema ograđenih dvorišta, gdje se s ulice ulazi u školu. U sigurnost se ulaže stalno i više je to u ljudskom smislu jer ne dolazi ona iz kontrole, nego iz edukacije, posvećenosti. Kad ste djetetu pokazali ljudsku dimenziju, ono ima povjerenja.
Ministar Fuchs najavio je radnu skupinu koja bi treba povećati zaštitu u školama. Kako se to planira izvesti?
Mi radimo to konstantno, ministar je najavio radnu skupinu koja će s MUP-om i ispostavama napraviti procjenu sigurnosti u svakoj školi, ali uvijek se to radi jer nemate univerzalnog rješenja za svaku školu. S MUP-om će radna skupina procijeniti sigurnost i davati rješenja, ukoliko postoje kritične situacije, kako ih rješavati. Međutim, to je nešto na čemu mi stalno radimo, a o čemu se govori samo kad se dogode određene situacije. Ne može sustav funkcionirati samo na reakciji.
Jesu li detektori metala rješenje?
Kad bi rješenje bilo tako jednostavno, da kupimo 1450 detektora metala i problema nema, nitko sretniji od nas. Ali ne ide to tako i obično to predlažu ljudi koji ne poznaju funkcioniranje škola. Neke imaju po tisuću učenika, u smjeni ih je 500, a detektori će reagirati i na sitni novac i još neke stvari koje učenici nose, koliko bi ta kontrola trajala. Mislim da detektori mogu biti pomoć, ali rješenje sigurno ne. Treba edukacija, rad na prevenciji, rad s djecom. Više vrijedi kad se pogleda učenika u oči i prepozna tegoba, porazgovara s njim, nego bilo kakav detektor.
Vidimo da su djeca opterećena, teško procesuiraju stvari, a u našim školama nemamo psihologe, odnosno nemamo ih dovoljno. Škole jesu obvezne zaposliti pedagoga, ali ostali stručni suradnici na izbor su ravnatelja. Treba li to mijenjati?
Napravili smo dosta u tome, u zadnjih godinu dana odobrili smo zapošljavanje 86 psihologa u školama. Svjesni smo problema, znamo za posljedice situacije na globalnoj razini od covida, preko dva potresa u Hrvatskoj, imate ratu u Ukrajini, stalno je javnost opterećena. Kao sustav prepoznajemo to i prvi smo koji, osim obitelji, imamo odgovornosti jer škola mora prepoznavati teškoće. Što se psihologa tiče, nemamo na tržištu rada ni dovoljno stručnih osoba, škole po nekoliko puta raspisuju natječaje na koje se nitko ne javi, a bitno nam je da djeca imaju stručnu pomoć, i to baš svako dijete u Hrvatskoj. Kroz novi zakon osmislit ćemo kako to osigurati.
Idete ne izmjene zakona?
Osmišljavamo centre potpore ekipirane sa stručnjacima na raspolaganju školama, zakon bi trebao biti donesen u drugom ili trećem kvartalu. Imamo osmišljeno kako bi to išlo, s osnivačima koji bi participirali u realizaciji centara potpore. Osnovni cilj je da svako dijete ima pravovremenu i stručnu pomoć.
Što se radi na edukaciji u školama kako bi nastavnici, učitelji, profesori mogli prepoznati znakove, promjene u ponašanju učenika?
Kontinuirano se, kroz Agenciju za odgoj i obrazovanje, organiziraju tematski seminari, još aktivnije sad u postcovidu, s Hrvatskim psihološkim društvom radimo na edukaciji psihologa koji će onda biti treneri drugima. Uvijek tražimo, kad se nešto dogodi, tko je zakazao, ali iz dosadašnjih podataka vezano uz ovaj slučaj u Beogradu, vidimo da je teško dijete smjestiti u rizičnu skupinu. Kad vodite sustav, što mogu reći iz svog iskustva ravnatelja, imate broj rizične djece koje gledate pod povećalom, više se posvetite radu s njima, ali sad se dogodilo nešto što nije kroz parametre prepoznato. Netko je trebao, pa se postavlja tu i pitanje suradnje obitelji sa školom. Škola je, u odgojnom dijelu, nastavak odgoja koji dolazi iz obitelji i suradnja mora biti puno čvršća, da se roditelji ne bave samo, primjerice, izborom ravnatelja, nego svojom djecom. Lakše je kad imate više djece u obitelji, možete primijetiti ponašanje i sa stručnom službom škole komunicirati te potražiti pomoć. Ako nemate takve informacije, možda u školi nemaju ni toliko vremena ili prostora da mogu prepoznati cijelu situaciju. Imali smo sad reakcije roditelja i na cjelodnevnu nastavu koje su svedene na to hoće li dijete biti pola sata duže u školi, ali taj tip nastave upravo nastoji, osim obrazovnog dijela, dati više prostora odgojnom dijelu. To je benefit, kad dijete promatrate, ne samo u razredu, već i kad je s prijateljima u aktivnosti, kad nije koncentrirano samo na obrazovni dio, tad možda možete iščitati i neke druge vrste ponašanja.
Kako poboljšati suradnju roditelja i škole? Nedavno istraživanje pokazalo je da je više od 90 posto nastavnika doživjelo verbalno ili fizičko nasilje od učenika ili roditelja. Kako se vratiti na to da jedni druge poštuju?
I jedni i drugi moramo staviti učenika, dijete na prvo mjesto. Da se to napravi, puno lakše bi se sve dogovorilo. Kao sustav, pozivamo roditelje da tješnje surađuju sa stručnim službama škole, okrivljavanje jedni drugih ne vodi ničemu. Kad roditelj nastavniku kaže, ne znate vi, ja ću vas podučiti, često tu sav razgovor stane. Roditelj mora znati da nastavnik ima znanja, a komunikacija roditelja i škole mora biti na većoj razini.
Već duže nastavnici, učitelji, profesori upozoravaju na stalnu dostupnost mobitela, društvenih mreža. Razmišlja li se da se u školama zabrani korištenja mobitela? To trenutačno može sama određena škola kroz kućni red, ali ima li planova na nacionalnoj razini?
Imamo nekih škola koje idu na takva rješenja, pa imate otpore učenika i roditelja, na nacionalnoj razini ne razmišlja se na taj način. Želimo decentralizirati sustav, ravnatelji bolje znaju kako je njihovoj sredini i oni najlakše prepoznaju koji su problemi, a Ministarstvo će im uvijek dati potporu. Društvene mreže, odnosno virtualni svijet izazovan je za sve nas. Teško nam je pratiti gdje se djeca kreću u virtualnom svijetu, mi se osjećamo kao gosti u tom nekom prostoru gdje se djeca dobro snalaze, ali posljedice su loše; nedostaje socijalni kontakt, a vidimo, i iz istraživanja koje sam spomenuo, kad su djeca zavapila da se vrate u škole, da su djeca društvena, vole biti u interakciji s drugom djecom.
Što preostaje roditeljima koji su primijetili promjenu ponašanja svog djeteta, došli u školu, ali ondje nailaze na zatvorena vrata, odnosno škola nije sugovornik kakvog su poželjeli?
Rijetki su to slučajevi jer škole ne smiju imati zatvorena vrata. Ako se slučajno tako nešto i dogodi, roditelji se mogu obratiti Ministarstvu i mi ćemo reagirati odmah. Imamo Agenciju za odgoj i obrazovanje, stručnjake, imamo načine da i takve škole dovedemo na razinu koju moramo imati, a ta je da je dijete ispred svih nas.
Planira li se povećanje kriznih timova? Kad i dolaze, nisu dugo u razgovoru s razredom.
Psihološko-krizni timovi se šalju na poziv škole i oni rade autonomno, mi kao državna administracija ne propisujemo koliko će vremena oni biti s razredom. Oni sami procjene situaciju, a mi možemo biti zadovoljni intervencijama, lani ih je bilo 55, jedan je to dobar dio našeg sustava. Vidimo sad da su u Srbiji otvorili telefone za pomoć, mi radimo to drugačije, šaljemo tim stručnjaka na mjesto događaja, oni rade s učenicima koji su pogođeni i imamo bolje rezultate.
Što je Hrvatska trebala naučiti iz slučaja u Srbiji?
Krizne situacije navedu nas na razmišljanje i reakcije. Hrvatski sustav ima svoja pravila i ide u dobrom smjeru, ljudska tragedija je nešto što nas sve pogađa i samo možemo zaželjeti da se to nikome ne ponovi, ni u kakvom obliku. S MUP-om smo oformili tim koji radi na procjeni, ali svi zajedno; od roditelja, škole, osnivača, Ministarstva, svi moramo raditi na ozdravljenju i boljoj društvenoj klimi jer sustav odgoja i obrazovanja posljedica je stanja u društvu. Hrvatske škole su sigurne, brinemo o našoj djeci, a napravit ćemo sve da taj stupanj sigurnosti još podignemo.
VIDEO Otac preživjele učenice: 'Sakrili su se ispod stolova, on je išao redom i pucao'
