Kada sam kao dječak gledao filmove o okrutnosti po zatvorima kojima vladaju bande, pitao sam se odakle nekom mašta da napravi takav scenarij prepun krvoločnosti te da snimi film.
Međutim, na svojoj sam koži osjetio kako to nije mašta, nego realnost koja je prisutna u mnogim zatvorima, kazao je za Večernji list, 55-godišnji Mato Pauk, iz Štitara pokraj Županje, koji je zbog optužbe za šverc i proizvodnju kokaina u Brazilu osuđen na 18 godina zatvora, od koji je sedam godina odslužio u zatvoru Penitenciariju Lemos Brito, jednom od pet zatvora u Salvadoru, glavnom gradu brazilske države Bahije, koja se nalazi na sjeveroistoku te zemlje. Iako je Mato uspio pobjeći iz zatvora i prije šest mjeseci je stigao u Hrvatsku, gdje se nada mirnom životu, nikada neće zaboraviti, kako kaže, pakao koji je prošao u tom zatvoru. Još ne vjeruje da je uspio izvući živu glavu.
– Vjerujte mi, zatvor Penitenciaria Lemos Brito pravi je pakao iz kojeg se teško izlazi živ. Siguran sam da je bolje i kod vragova u paklu na sudnjem danu nego u tom zatvoru, u kojem borave najveći banditi, narkobosovi i ubojice, ljudi koji su jednostavno osuđeni na 300 i više godina zatvora – započeo je svoju priču Mato Pauk, s kojim smo razgovarali u kafiću nedaleko od njegove obiteljske kuće.
– Kada su me bacili u zatvor, prvih četrdeset dana spavao sam na golom betonskom podu. Nisam se prao mjesecima jer nisam imao ni običan sapun, a o, primjerice, pranju zuba i sličnim “luksuzima” da i ne govorim. Bila je to mala ćelija s osmero ljudi; bio je tu jedan Marokanac, Francuz, Britanac i dva Brazilca. Teško je bilo i komunicirati jer nisam znao jezik. Svaki sam dan gledao kako se ljudi sukobljavaju, tuku, kako neposlušne kažnjavaju. Ovdje glavnu riječ vode dvije bande, a ljudski život ne vrijedi ništa – govori Pauk, kojeg su u zatvor Penitenciaria Lemos Brito prebacili u srpnju 2013. nakon 33 mjeseca provedena u istražnom zatvoru.
– Nakon početnog šoka i privikavanja na scene za kakve sam mislio da postoje samo u filmovima, shvatio sam da moram nešto poduzeti kako bih preživio. Naime, u zatvoru nema hrane, već ti je svakodnevno donosi obitelj ili prijatelji. S obzirom na to da je moja obitelj bila udaljena više od pet tisuća kilometara, ja nisam dobivao hranu. Kako sam prve dane bio gladan jer nisam imao što jesti, smišljao sam taktiku kako da dođem do nešto hrane da preživim. Detaljno sam proučavao način života zatvorenika i našao svoju šansu za život – prisjeća se Pauk, koji je tada odlučio postati brazilski Rambo i zaraditi novac da preživi.
– Vidio sam kako se u zatvoru, među zatvorenicima, održavaju borbe, u kojima pobjednik, osim udio u novcu, stekne i neku reputaciju te tako mirnije živi u zatvoru, u kojem su vladale bande, a ne policija. Policije je bilo samo na ogradama zatvora. Znao sam da ima neki ravnatelj zatvora, ali ja ga nikada nisam vidio. Komunicirao sam samo sa šefovima bande. Pomoglo mi je što sam jak u glavi. Znao sam da moram trenirati i ojačati kako bih pobijedio u borbama i zaradio novac da si kupim hranu. Vjerujte mi da su te borbe bile mnogo okrutnije od onih koje gledate u filmovima. Nije bilo sudaca ni ikakvih pravila. Jednostavno, ti si morao biti taj koji je ostao na nogama, a ne biti na podu. Tu se dalo zaraditi mnogo novca.
Priklonio sam se bandama BDM i PCC koje su vladale zatvorom, a kojima su se bande CP i Familia Norde suprotstavljale. Njihovi su se članovi nerijetko i ubijali i zbog najmanje sitnice, pa čak i za krivi pogled ili cigaretu. Bande BDM i PCC, koja je najjača banda u Brazilu te ima čak oko dva milijuna sljedbenika koji su naoružani kao prava vojska, govori Pauk pokazujući nam stravične fotografije i snimke koje je snimio u tom zatvoru koje zorno predočuju okrutnosti i krvoločnost članova bandi.
Ubojstva i mučenja
– Kada bi policija u ćeliju jedne bande stavila pripadnika druge bande, taj bi bio odmah mrtav. Bande se jednostavno međusobno nisu miješale u ćelijama pa ni izvan njih. Postojale su dva klana bandi i svako je imao svoj teritorij. Isto tako, svaka je banda imala svog borca na kojeg se kladila za velik novac. Borbe su se održavale u krugu zatvora i bile su to borbe na život i smrt. Borac koji je pobijedio po meču bi dobivao oko 30 eura od klađenja, a ostatak su uzimali šefovi bande. Taj mi je novac pomogao da ne umrem od gladi i da lagodno živim u zatvoru. Od tog sam novca uspio kupiti i madrac i deku, pa čak i ventilator. Uspio sam kupiti čak i mobitel, koji je bilo strogo zabranjeno posjedovati. Međutim, zbog privilegija koje sam imao kao borac koji je uvijek pobjeđivao i donosio novac šefu bande, mogao sam imati i mobitel – kazao je Pauk napominjući kako je u tom zatvorskom paklu uspio napraviti svoj mali raj. Pauk je govorio kako je za njegova boravka u zatvoru bilo ubijeno na desetak zatvorenika, i to pred očima zatvorskih čuvara.
– Za te kriminalce u zatvoru ubiti nekoga nije značilo ništa. Smrtna kazna ne postoji u Brazilu, a oni su ionako osuđeni na 300 godina zatvora. Ubiješ jednog ili njih sto, isto ti je. Najviša je kazna u zatvoru deset dana samice i ništa više – govori Pauk ističući kako je zatvor bio pun oružja, pištolja, mačeta i droge.
– Policajci su morali pustiti i oružje i drogu u zatvor jer, osim što su imali financijsku korist od toga, znali su da bi onaj koji bi to zaplijenio ostao bez obitelji. Članovi bande koji su bili izvan zatvora odmah bi likvidirali članove obitelji policajca, masakrirali mu ženu i djecu. Zbog toga nije zahvalno biti policajac, čuvar zatvora. Mali broj policajaca čuva zatvor, a ravnatelj zatvora sve ovlasti daje šefovima bandi koji vladaju zatvorima i provode red. Možeš misliti kakav je to red koji provode ubojice i kriminalci i šefovi tih bandi. Bio sam svjedok kada je jedan zatvorenik uzeo drogu i rekao da će platiti drugi dan, međutim nije. Šef bande ga je pozvao i udario mačetom po leđima da je ovaj iskrvario do smrti. Nitko se na to nije obazirao. Policija je gledala, ali nije reagirala. U zatvoru sam vidio više droge nego bilo gdje na svijetu, marihuane, kokaina, heroina... Članovi bande tijekom ručka javno prodaju drogu u kantini! – govori Pauk naglašujući kako su se racije u zatvoru provodile reda radi i nikada nisu urodile plodom.
– Iako je znalo biti racija, nitko se zbog toga nije uznemiravao. Šefovi bande bili bi obaviješteni na vrijeme pa su većinom bile neuspješne. U ćelijama je već sve bilo spremno, sve skriveno, da se ništa ne nađe – objasnio je Pauk, koji je bio svjedok i nekoliko pobuna i općih sukoba između bandi unutar zatvora.
– Trebali ste vidjeti kada se dogodila pobuna, sukob između dviju bandi u zatvoru. Taj je sukob trajao nekoliko dana. Ma kakav sukob... bio je to pravi rat. Policija je samo isključila struju i vodu i prepustila da bande to riješe same međusobno. Trebali ste vidjeti koliko je zatvorenika tada poginulo. Leševi, odrubljene glave i ostali dijelovi tijela razbacani po cijelom zatvoru! Policija ih pusti da se međusobno pobiju i onda nakon nekoliko dana počne s njima pregovarati. U sedam godina, koliko sam boravio u zatvoru, četiri se puta dogodila takva pobuna u kojoj je ubijeno mnoštvo zatvorenika za što nitko nije odgovarao. Najgore u tom zloglasnom zatvoru prolaze pedofili, silovatelji i doušnici. Za njih nema mjesta u zatvoru. Čim šefovi bande otkriju razlog njihova dolaska, odmah uslijedi suđenje unutar zatvora i osuda na smrt.
Nakon što ih ubiju, režu ih na komade i stavljaju u vrećice za smeće, da nitko od policije ne primijeti. Nakon nekoliko dana, kada primijete da ih nema, proglase ih bjeguncima i idemo dalje – govori Pauk, koji je na različite načine pokušao pobjeći iz zatvora.
– Smišljao sam različite načine bijega i pokušavao, ali bez uspjeha. Prilika mi se pružila kada su tražili zatvorenike da budu zaštitari na utakmici brazilskog nogometnog kluba Victoria jer su njihovi navijači također pripadnici bandi i uvijek bude velikih nereda i sukoba. Nekoliko sam puta radio kao zaštitar na takvim utakmicama, ali nije bilo prilike za bijeg. Međutim, nakon sedam godina zatvora i dobrog vladanja, pustili su me na sedam dana da vidim svoju obitelj. To je bilo dva puta, prvi put pred Božić i drugi put pred Uskrs, kada sam se odlučio na bijeg i riskirati život. Znao sam da imam sedam dana da odem što dalje i stignem do Europe prije nego što se za mnom raspiše tjeralica jer sam se trebao javiti sedmog dana u zatvor.
S obzirom na to da nisam imao novca, a nije bilo vremena ni za kakve kombinacije, prijateljica iz SAD-a poslala mi je tisuću i pol dolara, što ipak nije bilo dovoljno za kartu do Zagreba. Iz Brazila sam pobjegao u Argentinu, zatim otamo zrakoplovom do Barcelone i preko Milana sam stigao u Zagreb. Kada sam stigao u Milano, opet me zaustavila policija, jer sam dobio izgon iz Italije i zabranu ulaska do 2019. godine te sam osam dana bio u zatvoru i pušten da se branim sa slobode.
Stigao sam u Hrvatsku i više neću nikamo ići. Sada tražim posao da mogu zaraditi novac i dovesti svoju obitelj iz Brazila kako bismo živjeli u miru – kazao je Pauk, koji je u najzloglasnijem brazilskom zatvoru u Brazilu završio nakon što je označen kao vođa skupine koja je imala laboratorij za proizvodnju kokaina u kojem je zaplijenjeno oko 180 kilograma te droge. Ime Mate Pauka povezivalo se i s uhićenjima 17 srbijanskih državljana na čijim su imanjima brazilski specijalci u spektakularnoj akciji zaplijenili vrtoglavih 620 kilograma kokaina.
Akcija Spider web
Kod nas možda i najpoznatija akcija “razbijanja” dilera kokaina nazvana Spider web, Paukova mreža, dobila je ime upravo po Mati Pauku. U toj je akciji, zahvaljujući suradnji čak šest policijskih agencija, razbijena deveteročlana skupina na čijem je čelu bio kanadski Hrvat Miroslav Mike Aničić. Prema optužnici USKOK-a, svi su oni od jeseni 2010. do travnja 2011. godine s Bahama i iz Dominikanske Republike privatnim zrakoplovima u Europu prokrijumčarili najmanje 174 kilograma kokaina koji je, kako se sumnjalo, nabavljan od kriminalnog kruga kojem je pripadao i Mate Pauk, koji pak sve optužbe negira.
– Radio sam za čovjeka koji se bavio popravkom električnih aparata, uglavnom zvučnika, radija i televizora. S njim sam svaki dan obilazio klijente s kojima sam radio, ponajprije kako bih upoznao grad. Točno mjesec dana poslije mene, jednog su mog kolegu zaustavili policajci na benzinskoj postaji. Počeli su pretraživati automobil i pronašli dvadeset kilograma kokaina koji je bio skriven u zvučnicima koje smo prevozili, a poslije je taj kolega koji je bio sa mnom priznao da je on tamo skrio drogu. Mene su tada optužili zbog nekog laboratorija droge za koji sam ja tada prvi put čuo. Poslije sam u zatvoru doznao da je riječ o strogo čuvanom kompleksu s videonadzorom u koji nitko ne može ući a da čuvaru ne pokaže dokumente i pozivnicu.
Na suđenju nisam ništa govorio jer nisam znao dobro jezik, a nisu mi htjeli dati tumača. Osudili su me, a nisu mi dali ni priliku da se branim, odnosno nisu mi željeli dati tumača, što je apsurd. Sutkinja me osudila i donijela presudu bez moje prisutnosti. Ja sam cijelo vrijeme bio u zatvoru i u zatvor mi je stigla gotova, izrečena presuda od 18 godina strogog zatvora. Odvjetnici i nevladine organizacije rekli su da su time bila povrijeđena moja ljudska prava prema Ženevskoj konvenciji. Tvrde da sam jedna ruka paukove mreže u Brazilu, ali to nije istina, ja te ljude uopće ne poznajem – energično tvrdi Pauk.
U sličnoj nevolji našao se i 1998. godine kada je, prvi put u životu, završio iza rešetaka. Tada ga je na osnovi Interpolove tjeralice, koju je izdao sud u Trstu, na Bledu privela slovenska policija. Talijani su ga tražili zbog sumnje da je bio umiješan u krađu nekoliko automobila.
– Došla su mi trojica Talijana da im budem prevoditelj. Ja sam to odradio za 500 tadašnjih maraka. Hrvatska je policija trojicu Talijana uhitila jer su automobili u kojima su se vozili bili ukradeni. Hrvatska je policija te Talijane izručila Italiji, a protiv mene nikada nije pokrenula nikakav postupak. Međutim, nakon nekog vremena uhićen sam na granici u Orašju na temelju Interpolove tjeralice, nakon čega sam proveo tri mjeseca u zatvoru Kula u Sarajevu, iz kojeg sam prebačen u Italiju, gdje sam odslužio tri godine – kazao je Pauk, koji 2002. godine prvi put odlazi u Brazil, gdje je radio na gradnji marine i odmarališta. U Manausu upoznaje svoju sadašnju suprugu Vaniju, s kojom 2005. godine dobiva blizance, djevojčicu Janju i dječačića Petra. Na kraju smo razgovora Matu Pauka upitali, s obzirom na to da je pobjegao iz zatvora, strahuje li da bi ga Hrvatska mogla izručiti Brazilu.
– Sigurno neće jer Hrvatska nema ugovor s Brazilom o izručivanju. Na kraju, ja nisam kriv za te optužbe koje mi stavljaju na teret, već me lažno optužuju – kazao je Pauk, koji priprema tužbu protiv talijanske države zbog neopravdanog zatvaranja.
koji peh taj čovjek ima - kud god krene, uhapse ga, nevinog i nedužnog skroz. Nek si se ti nama vratio, Mate, ima i ovdje posla za tebe u struci.