U Hrvatskoj je nedavno objavljeno kapitalno filozofsko djelo, jedno od najvažnijih XX. stoljeća. Riječ je o monumentalnoj knjizi dvojice Francuza, filozofa Gillesa Deleuzea i psihijatra Félixa Guattarija, čiji je moćan kreativni susret rezultirao naslovom "Kapitalizam i shizofrenija" u dva dijela: "Antiedip" i "Tisuću platoa", što zajedno čine gotovo 1000 stranica gusto pisanog teksta.
Izvornik Antiedipa objavljen je 1972., a Tisuću platoa 1980., i obje su knjige odmah izazvale oluju polemika u intelektualnim krugovima Zapada. Bio je to velik filozofski događaj. Michael Foucault, još jedan slavni francuski filozof, nazvao je Antiedipa "uvodom u ne-fašističko doba". Opisao ga je ne samo kao duboku kritiku psihoanalize i institucionalnog marksizma, dva gotovo neupitna načina promišljanja o svijetu u godinama nakon II. svjetskog rata, nego i kao "djelo koje ide puno dalje od rušenja starih idola".
Nedavno, u Hrvatskoj se okupilo malo ali znalačko društvo spremno na velik pothvat prijevoda i objave Deleuzea i Guattarija. Možda se čini kasno jer je prošlo više desetljeća od izvornika, ali uopće nije kasno. Riječ je o bezvremenom djelu koje ne samo da je aktualno nego je svakim danom sve aktualnije jer je u suštini dijagnoza naših patologija koje nisu ni od jučer ni otprije jednog desetljeća. Dvojica prijatelja, Slavko Amulić, pomorski kapetan kojeg plovidba nije omela da postane doktor filozofije, te Boris Gunjević, teolog, svećenik, profesor povijesti filozofije i liturgije i predavač na glasovitom Cambridgeu, poželjeli su iznimno zahtjevan tekst Deleuzea i Guattarija čitati na hrvatskom. U Ivanu Sršenu, vlasniku male ali prominentne zagrebačke izdavačke kuće Sandorf, našli su dovoljno srčanog i stručnog suradnika za takav izazov.
Kružok u antičkom smislu
– Sam proces prevođenja i uređivanja ovakvih tekstova jest filozofski proces ili, ako hoćete, filozofski događaj – kaže Slavko Amulić, urednik "Kapitalizma i shizofrenije" koji se pod nazivnikom Mizantrop potpisuje i kao suizdavač.
Prijevod s francuskog potpisao je fascinantni Marko Gregorić, koji je zbog Antiedipa dobio i stipendiju svjetskog prevodilačkog centra u Avignonu. U duelu s ovim grandioznim štivom, Gregorić ipak nije bio osamljen. Na prijevodu i uređivanju radila je cijela grupa ljudi koji su se jednom tjedno sastajali na čitalačkom kružoku.
– Tamo smo doslovno na glas dva tri sata čitali prijevod teksta i zajedno ga lektorirali na licu mjesta. Bio je to samurajski pothvat koji je iziskivao oblik grupne discipline i posvećenosti koja je za jednu knjigu trajala gotovo godinu dana – opisuje Slavko Amulić, šarmantno domećući – baš poput filozofa u drevnom antičkom smislu tog pojma – kako je ipak išlo lakše uz malo pršuta, sira i kapljicu vina.
Uz Amulića, vrijednu su družinu činili već spomenuti Boris Gunjević, Marko Gregorić i Ivan Sršen te urednica i lektorica Ana Grbac.
Zamolila sam Borisa Gunjevića i Slavka Amulića ne samo da nam približe ovo djelo nego i da analiziraju njezina sjecišta s aktualnim događanjima u svijetu poput sloma ljevice u Grčkoj.
Prije svega, zašto i kako kapitalizam i shizofrenija zajedno? Kako autori povezuju Marxa i Freuda?
Riječ je o kritici Marxa i Freuda koji su cijelu stvarnost reducirali, da ne kažemo banalizirali, na klasnu borbu i Edipov kompleks, objašnjavaju urednici te dodaju: – Deleuze i Guattari preuzimaju Freudov pojam nesvjesnog, ali tumače ga posve drugačije. Oni smatraju kako je nesvjesno nalik tvornici koja proizvodi emancipatorno oružje. To je prevrat kojim počinje cijela knjiga. Kasnije kreće obračun i radikalna lijeva kritika Marxa i Freuda koja, zanimljivo, završava mislima Ivana Illicha" (austrijski filozof, rimokatolički svećenik i kritičar institucija moderne zapadne kulture, op. a.).
Kada je tekst izašao u Francuskoj, ljudi su bili gotovo zgroženi i zbunjeni u isto vrijeme. Kod nas je situacija posve drugačija, tekst je prošao gotovo nezapaženo. Jasno, ovo nisu knjige za plažu niti za novinarske nagrade. Dakako, nisu ni knjige neke intelektualne elite kojoj mogu pristupiti samo odabrani. Ali, to je težak tekst koji iziskuje predanog čitatelja s puno strpljenja koji će, kako tvrde urednici, biti višestruko nagrađen za svoj samozatajni čitateljski trud.
Amulić napominje da autori nisu pisali u metaforama te da knjigu treba čitati doslovno unatoč tome što njihov tekst vrvi složenim filozofskim pojmovima. Primjerice, Deleuze i Guattari obilato se služe pojmovima poput "deteritorijalizacija" i "reteritorijalizacija". Potražite li značenje ovih riječi u rječniku, otkrit ćete naravno suhoparnu definiciju, ali uz asistenciju Amulića, ona je sve samo ne suhoparna ili nerazumljiva. Njegov primjer glasi: "Todorić je Hrvatsku deteritorijalizirao u svoj džep i reteritorijalizirao u tvrtke, vile i dvorce."
Dragovoljni nadzor
Vjerujem kako bi sad već trebalo biti jasnije da filozofija, baš kako i tvrdi francuski dvojac, ne bi trebala biti frigidna akademska djelatnost odijeljena od stvarnosti. No, uloga filozofije u javnom prostoru jedva da je primjetna.
– Hegel je rekao kako danas imamo profesore filozofije, a ne filozofe – kaže Gunjević te dodaje kako je filozofija tek kao oblik života sposobna ponuditi sustavnu kritiku moći – moći religije, kapitala, ideologije, tehnologije ili znanosti.
Prema Deleuzeu i Guattariju, psihoanaliza se udružila s kapitalizmom kako bi kanalizirala i kontrolirala ljude, a ne kako bi ih oslobodila. Psihoanaliza kako je vidi francuski dvojac buržujska je izmišljotina koja si utvara da nekog oslobađa, a zapravo jer riječ o suptilnom porobljavanju i svojevrsnoj ateističkoj ispovjedaonici na skupom kauču koju jedino privilegirani mogu platiti. No, Deleuzeova i Guattarijeva kritika iziritirala je ljevičarsku elitu koja je paktirala s psihoanalizom u takozvanom frojdo-marksizmu koji danas jedva da i postoji u verziji koju je napao autorski dvojac.
– Njihova je kritika doživjela napade i slijeva i zdesna, što samo znači da ih treba još jednom ozbiljno uzeti u obzir – ističe Slavko Amulić.
Autori doživljavaju psihoanalizu kao koncept koji je u tajnom savezu s autoritarnim silama, pa se tako politički lider, šef na poslu ili general doživljavaju kroz ulogu oca. Obiteljski odnosi pokornosti i kontrole umnažaju se u društvu. U ovom svjetlu, hrvatsko je društvo izrazito edipsko, paternalističko. U istom svjetlu, zanimljivo je pitanje što možemo očekivati od političara...
– Deleuze je, mislim, početkom osamdesetih objavio sasvim mali tekst pod nazivom Postscriptum iz društva kontrole. To je prevažan tekst koji Foucaultovim instrumentarijem otkopava genealoške probleme u kojima smo se našli. Od društava suverenosti, preko društva discipline i spektakla do društva nazora i sad napokon do društva sigurnosti. Hrvatska je u tom strašnom narativu debelo kasnila i od navedenih društva uzimala samo ono najgore tako da su nam još uvijek dragi vođe, očevi nacije i raznovrsni maršali ili generali, uglavnom autoritarni likovi koji nam obećavaju sigurnost čak i ako je mi ne želimo ili tražimo. To drugim riječima znači da smo sad pod raznim oblicima dragovoljnog nadzora, a to je kao što znamo "uvijek za naše dobro" i za našu sigurnost – kaže Amulić dok Gunjević nastavlja:
– Hrvatska, na žalost, ima polufeudalnu političku elitu, a takvu vlast uistinu nitko ne zaslužuje, pogotovu ne hrvatski građani. Bolji smo ljudi nego što to naši političari žele pokazati. Zaslužujemo puno bolje od onog što nam se nudi. No to ovisi o ljudima koji izlaze na glasovanje. Drago mi je da premoćno nije pobijedio ni HDZ ni SDP. To bi bila još jedna teška trauma. Dobro je da je treća strana postala vidljiva. Pobijedila je aberacija, što je dobro. Rezultati pokazuju da su se otprilike dvije trećine Hrvatske ušančile u svoje rovove, ali i da postoji "slobodnolebdeća" trećina. Onaj tko je pridobije, taj će donijeti promjenu.
No, Grci primjerice nisu izabrali ni svoj HDZ ni svoj SDP, i što se dogodilo? Može li jedan Tsipras išta učiniti u svijetu globalnog kapitalizma i beskonačnog duga kakav danas vlada cijelim svijetom? Može li se išta učiniti na nacionalnoj razini ili promjena kapitalističkog sustava mora ići globalno?
– Tsipras je, zanimljivo, najžešće kritike dobivao od ljevičarskih mainstream EU vođa iz Italije, Španjolske i Portugala – kaže Amulić ocjenjujući kako to već nešto govori za sebe te kako su ucjene i prijetnje upućene Grcima samo dio velikog repertoara političkih trikova kojima se EU kabala služi u pokazivanju mišića svima onima koji se usude kritički misliti svojom glavom.
– Eurokrati su se prepali Tsiprasove kritičke retorike koja je praćena jednostavnim i autentičnim životom obiteljskog čovjeka koji djecu vodi na nedjeljne utakmice i koji se rado susreće s papom Franjom.
Tsipras je shvatio ono o čemu Biblija govori dulje od tri tisuće godina. Dug je oblik nadzora nad životom i učinkoviti model političke tiranije. Što je veći dug, to je više nasilja. Zato Biblija predlaže najradikalniji oblik ekonomskog egalitarizma, a to je zapisano u Levitskom zakoniku u 25. poglavlju. Riječ je o posve radikalnom poglavlju u kojem se govori da je svakih pedeset godina potrebno proglasiti potpuni otpis svih dugova u političkoj zajednici. Riječ je o takozvanoj jubilarnoj godini u kojoj svi svima otpisuju dugove. U četvrtom poglavlju Lukina Evanđelja Isus doslovno kaže: "Ja sam taj jubilej." Danas je taj dan kad počinje jubilarni otpis dugova, takozvana godina Gospodnje milosti. Nekako nam je promaknuo taj stari, a istovremeno novi tekst. Ako nema otpisa dugova, dug će biti način na koji se kontroliraju i porobljuju životi milijuna. Zato Tsipras treba saveznike, on je na dobrom tragu – misli Boris Gunjević. Michel Foucault opisao je u predgovoru francuskom izdanju tri protivnika s kojima se suočava Antiedip. Glavni protivnik ljudskoj slobodi, po Antiedipu, jest fašizam. Foucault piše: "I ne samo historijski fašizam, fašizam Hitlera i Mussolinija – koji je bio sposoban mobilizirati i upotrijebiti želju masa tako efikasno – nego i fašizam u svima nama, u našim glavama i našem svakodnevnom ponašanju, fašizam zbog kojeg volimo moć, fašizam koji nas tjera da želimo stvari koje vladaju nama i koje nas iskorištavaju."
Mikrofažizam u udžbenicima
U "Tisuću platoa" Deleuze i Guattari pišu o fašizmu, ali i o "nepopustljivim mikrofašizmima koji nacionalsocijalističkoj državi pružaju neusporedivi način djelovanja na 'mase'". Mikrofašizam je kad mrzimo drugog samo zato što je drugačiji od nas, zato jer drugačije govori, drugačije vjeruje, jer je druge boje kože ili drugog etničkog porijekla. "Mikrofašizam je kad u udžbenicima povijesti nisu navedene činjenice o NDH", navodi Amulić domaći primjer upozoravajući kako je riječ o opasnom prepariranju javnosti koji rađa mikrofašizme.
– Još da se nađe petero ljudi u Hrvatskoj koji će zbog ove knjige sjesti, razgovarati i raspravljati, svrha našeg izdavačkog pothvata bila bi ostvarena – pomalo se vlastitim skromnim ambicijama i nasmijao Slavko Amulić objašnjavajući kako je danas već i slobodno razmišljanje postalo aberacija, a baš je aberacija, svaka aberacija, prema ovom tekstu koji kroči daleko ispred svog vremena, izraz slobode.
Deleuze i Guattari pozivaju nas na bijeg.
>> Freud je znao: Depresivni ljudi jače reagiraju na krivnju
>> 1913.: Hitler, Trocki, Tito, Freud i Staljin živjeli u istom gradu
