Kada su ga lovci u veljači ove godine pronašli samog i napuštenog kako luta cestom kod Vrbovskog u Gorskom Kotaru, medvjedić je imao svega 2,4 kilograma i bio star tek dva mjeseca. Napušten, izgubljen, sitan, djelovao je kao da neće preživjeti sudbinu koja ga je snašla. No, danas, sedam mjeseci nakon tog događaja medvjedić se zove Matija, ima čak 60 kilograma i jedan je od najzanimljivijih članova velike obitelji medvjeda koji žive u Utočištu za medvjede u Kuterevu.
Matija je u utočište u Gorski Kotar došao u srpnju i već je tada imao 30-ak kilograma koje je dobio u zoološkom vrtu u Zagrebu gdje je odvezen kako bi se oporavio. U Zagrebu je dobro napredovao, uživao u hrani i dobro se snašao s 'susjedima', no pravu slobodu dobio je u Kuterevu. Osim što je udvostručio kilažu u svega tri mjeseca boravka u Utočištu, maleni je medvjedić napokon počeo uživati u životu sličnom onome kakav dolikuje medvjedu; u prirodi, gdje može trčati, istraživati, ali i 'pozirati' znatiželjnim gostima koji često dolaze u Kuterevo kako bi pogledali medvjede u utočištu.
Matija je dio obitelji od deset medvjeda koji su trenutno u Kuterevu i o kojima brine 16 volontera iz čitavog svijeta.
Od deset medvjeda, njih je četiri mlađe od deset godina, a Matija je najmlađi.
- Naš najstariji medo u utočištu je Bruno koji je došao iz Cerne. Bruno ima čak 40 godina i čitav je život proveo na betonu. Tek je u Kuterevu njegova šapa dotakla zemlju, prirodu. Za medvjeda, to je jako dug životni vijek. Zapravo, da je živio u divljini nikada ne bi doživio te godine, jer život u divljini ne donosu tu sigurnosti koju je Bruno imao u kavezu. Životni je vijek medvjeda u prirodnom okruženju, odnosno u divljini najviše do 20-30 godina. U Hrvatskoj imamo medvjede u divljini stare desetak godina, nema ih puno starijih od te dobi. Naš Bruno koji je k nama došao iz kaveza u kojem je proveo čitav život, nikada neće živjeti u divljini, u utočištu će biti do smrti. Iako dobro jede, ima velikih problema sa zubima. Zapravo, možete zamisliti, to je kao kod čovjeka koji ima daleko preko 80 godina. Većinu je zuba izgubio, a i očnjaci su mu pokvareni, tako da pokušavamo organizirati da k njemu dođu stručnjaci iz Njemačke, jer u Hrvatskoj nemamo veterinara specijaliziranog za zube zvijeri, kako bi ga uspavali i izvadili mu četiri očnjaka – priča nam Ivan Crnković – Pavenka, voditelj Utočišta za medvjede u Kuterevu. Priča nam da je na meniju Brune zato samo mekana hrana; od voća, povrća, kuhane hrane, poput palente. Često ljeti, kao i ostali mu kolege medvjedići, dobije i sladoled.
- Ma uživa on u kuhanom jelu, naviknuo se već – dodaje voditelj kroz smijeh.
S Brunom je, dodaje, došla prije par mjeseci i njegova družica koja je bila četiri godine starija od njega, no ona je ubrzo nakon dolaska preminula.
- Od starosti, što je potpuno razumljivo, jer doživjeti 44 godine u medvjeđem je svijetu doista impresivno, ali, zapravo i neprirodno za životinju koja bi trebala živjeti u divljini. Istina, medvjedi koji su u zatočeništvo, što po ilegalnim zoološkim vrtovima ili po domovima, ne dožive stres života u divljini gdje su u puno situacija i sami nečija lovina. Imaju osiguranu hranu, pa znaju doživjeti i pola stoljeća života. No, nemaju i prirodne uvjete života. Nije prirodno da medo, kao što je to u slučaju Brune, čitav život provede na betonu. S druge strane, to dovoljno govori u prilog tome koliko je životinja mukotrpna, koliko se nauči trpjeti i preživjeti i u uvjetima koji su im puno teži, no što ih zna doživjeti čovjek – priča nam Ivan Crnković – Pavenka.
Iako unutar nekoliko niza ograda, u Kuterevu medvjedi prolaze fazu prilagodbe u uvjetima koji su najbliži onome što ih čeka u divljini i pripremaju se za mogući izlaza u svoj prirodni okoliš.
- Naše se utočište prostire na ukupno 2,5 hektara zemljišta i većina se naših 'stanara' brzo prilagode. No, imamo jednu medvjedicu koja nam je došla iz Našica i ima 20-ak godina. U karanteni je, također je čitav život provela na betonu, u kavezu veličine četiri s pet metara prostora i ne snalazi se baš. Ona će ići u Bugarsku uskoro, tako je dogovoreno. U tom je utočištu 20-ak medvjeda, a ono se prostire na čak 12 hektara prostora i to je puno bolje rješenje za tu medvjedicu – priča nam voditelj utočišta.
Kaže kako će jednoga dana doći vrijeme, obzirom da se uvjeti za držanje životinja pooštravaju, pa onda i kontrole, kada niti jedna životinja neće živjeti u neprikladnom okruženju. No, sada još nismo u tom vremenu, pa u Kuterevu, zapravo, najčešće završavaju baš medvjedići koji su kao mladunčad oduzeti njihovoj obitelji koju običnu ubiju u divljini, a mladunčad uzimaju i odnose u zoološke vrtove ili neka druga neprikladna mjesta, čak i u svoje domove. No, s godinama životinja raste, pokazuje svoju ćud, kako bi rekli ljudi, ponašaju se problematično i tada nastaje problem za sve.
- Tada ih čak znaju i ubijati. Kao da su medvjedi krivi što nisu prošli ' diplomatsku školu' da se ponašaju kako bi ljudi htjeli. Inače, najbolje je za medvjeda da ga se ostavi u divljini. Čak i kada vidite samo mladučne u šumi, njemu je bolje tako nego da ga se odvodi u njemu neprirodnu sredinu. Priroda se za sve pobrine, pa će se tako i maleni medo snaći. Ako i vidite medvjedića na cesti, nemojte ga uzeti, već tu situaciju javite policiji ili lovcima. Oni će procijeniti situaciju i napraviti što treba, jer ponekad je najbolje medvjedića usmjeriti natrag u šumu. Vaša bi humanost da ga uzmete i pokušate spasiti, zapravo tada bila sve samo ne humanost. Druga je stvar, naravno, kada je medo u ugrozi ili ozlijeđen, tada mu treba naša pomoć – dodaje naš sugovornik. Poput Matije koji ima ozlijeđenu kičmu, pa malo vuče zadnje noge, obzirom da je, vjerojatno imao neku traumu s ljudima na početku priče. Zato je upitno hoće li ikada moći u divljinu.
Inače, volonterima u utočištu pomažu i članovi međunarodne asocijacije „Četiri šape“ koji imaju i specijalizirana prijevozna sredstva kojima se medvjedi dopremaju u utočište, a i koji će medvjedicu odvesti u Rumunjsku. Kuterevo je upravo zbog svog položaja uz područje inače napučeno medvjeđim staništem u Sjevernom Velebitu, izabrano kao mjesto gdje će biti prvo Utočište za mlade medvjediće u Hrvatskoj, kao novi i, uglavnom, jedini dom za napuštene životinje.
- Naš je cilj, osim očuvanja medvjeda, educirati lokalno stanovništvo i posjetitelje Utočišta kako doprinijeti jačanju svijesti o posebno vrijednoj bio-raznolikosti i potrebi njenog očuvanja na području Parka prirode Velebit. Zato kroz Utočište godišnje prođe oko 300 volontera iz čitavog svijeta. Netko ostane svega tjedan, dva, netko i par mjeseci. Mladi nam dolaze iz Francuske, Belgije, Nizozemske, Engleske, Francuske, ma od svuda; oni koji žele volontirati kod nas ili logorovati, ali i koji se žele prilagoditi surovim uvjetima života koji ovdje vladaju. Osim toga, moraju učiti hrvatski jezik, hraniti, timariti životinje, brinuti o njima. Posjetitelja imamo također jako puno, čak i previše. No, razumijem potrebu ljudi da dođu vidjeti naše medvjede, ima medvjed neku svoju privlačnu karizmu – kaže kroz smijeh Ivan C. - Pavenka.
No, nije lako nahraniti deset medvjeda od kojih je najlakši Matija koji ima 60 kilograma, pa ga pitamo kako se snalaze za hranu, imaju li pomoć države.
- Niti država nudi pomoć, niti je mi tražimo. Ima dobrih ljudi i organizacija koji je doniraju. Mi posjetiteljima ne naplaćujemo ulaznice, ali podsjećamo ih da postoje 'izlaznice'. To je potpora, donacija koju nam posjetitelji ostave kako bi nam pomogli u nabavi svega što nam je potrebno za stanare u Utočištu – doznajemo od voditelja.
Video: Pogledajte preslatku medvjeđu obitelj
Bez veze je davati životinjama ljudska imena...hoćete psima dati ime: Duje, Mate, Lovro...?