Zašto se hrvatska vlast toliko uzbuđuje zbog vukovarskog gradonačelnika koji 13. listopada u svom gradu organizira prosvjed zbog izostanka progona ratnih zločinaca u Vukovaru i u cijeloj Hrvatskoj? Da je riječ o bilo kojem drugom gradu, sigurno toliko uzbuđenja ne bi bilo. Vukovar je najveća žrtva rata, grad heroj, najveći hrvatski simbol stradanja i junaštva. Pa, ako prema takvom gradu vlada nebriga, ako rat u njemu u mirno doba nije završio zadovoljštinom za njegove žrtve, onda je to izdaja i nijekanje njegove tragedije i ratne veličine, nijekanje samog Domovinskog rata. Zacijelo se vlast uplašila da bi mogla biti optužena za tu izdaju i za to nijekanje, a ne zbog opasnosti da prosvjed skrene u “drugu priču” i da ga branitelji zlouporabe.
Što to branitelji mogu zlouporabiti, zar sve što oni znaju, misle i osjećaju te što zahtijevaju ne bi trebala znati, misliti i osjećati normalna hrvatske vlast i zahtjevima udovoljiti? Ministar Kuščević kaže: “Snage koje su instrumentalizirale gradonačelnika Penavu doživjet će poraz.” Koje snage, kakav poraz? Zar je moguće da Vlada među braniteljima ima protivnike koje treba poraziti? Zar je moguće da među ljudima koji su obranili ovu zemlju Vlada ima neprijatelje? I nije li ministar izrazio pritajeni strah da je obratno – da je Vlada neprijatelj braniteljima? Predsjednik Sabora Jandroković kaže: “Treba onemogućiti politizaciju skupa u Vukovaru.” Zašto bi mu ta politizacija smetala, zašto se boji da bi tom politizacijom bile rasvijetljene tamnine u radu i politici ove Vlade pa tako postali vidljivi njezini propusti, nesposobnosti, uzmicanja i kompromisi zbog kojih je prosvjed i organiziran unatoč Penavinu uvjeravanju da je ovo “najbolja vlada dosad” i da nije riječ o napadu ni na nju ni na Plenkovića.
Čitam naslov: “Plenković zaprijetio Penavi: ‘Prosvjed je njegov odabir i on će s tim živjeti, ali i snositi posljedice’”. Tko je Plenković pa da prijeti Penavi, kakav je to domoljub koji je radije uživao u komoditetu karijere nego se u ratu žrtvovao na bojištu, kakve bi to posljedice vukovarski gradonačelnik trebao snositi osim mogućih despotskih premijerovih kazni i osveta? I bi li te kazne i osvete bile u stilu Plenkovićeve odanosti marksizmu i slavljenju državnika bivše države dok se ta država već raspadala, a on joj ostajao vjeran? Baš nikakva legitimiteta i nikakva moralnog uporišta nema predsjednik Vlade da presuđuje u bilo čemu što se tiče Domovinskog rata i branitelja. To su dva svijeta: jedan karijeristički, samoljubivi, tašti, ukravaćeni, elitistički, hladan i bešćutan, a drugi altruistički, domoljuban, herojski i spreman na žrtvu.
U prvoj najavi prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločinaca Penava je spomenuo Ovčaru, Trpinjsku cestu, Borovo naselje, Dalj, Velepromet..., a već jako dugo najstravičnija su svjedočenja silovanih žena koje su se isprva bojale i ustručavale govoriti o stravi koju su proživjele, o tome kako svoje silovatelje sreću na vukovarskim ulicama i kako su ih DORH i druge hrvatske institucije ponižavale i oglušivale se na njihove vapaje. “Tražimo pravdu i podršku, ali svi okreću leđa. Mi nismo ranjene metkom, ali nam je oduzeto dostojanstvo majke i žene, dok zločinci danas slobodno šeću Vukovarom“, s gorčinom je rekla Snježana Maljak na predstavljanju knjige “Sunčica” u Novinarskom domu u Zagrebu, a riječ je o 14 svjedočanstava o ratnim silovanjima.
“Nakon gotovo 20 godina”, pisali su mediji, “skupile su hrabrost i ispričale javnosti svoje priče o seksualnim zlostavljanjima u ratu.” Možete li vjerovati da su se te žene dva desetljeća bojale reći istinu o nepojmljivom četničkom nasilju i da se i nakon toga nastavila nebriga hrvatskih vlasti i institucija za njihovu sudbinu i progon zlikovaca? Nije li tome tako zato što su u vrhovima tužiteljstva bili nekadašnji tužiteljski komunistički kadrovi, što takvih kadrova ima i u današnjoj vlasti i u mjerodavnim institucijama?
Nije li, dakle, postupak gradonačelnika Penave proizišao iz očajničkog nastojanja da se takvo stanje promijeni? I nije li, kako rekoh, upravo činjenica da je riječ o Vukovaru, simbolu najvećeg stradanja i herojstva, najteži udarac sadašnjoj vlasti koja se ne razlikuje od svih od Tuđmanove smrti do danas? Pa vrijedi obrat u Plenkovićevoj prijetnji Penavi – to je odabir premijera i predsjednika HDZ-a, on će s tim živjeti, ali i snositi posljedice. U izjavi ministra Kuščevića takva obrata nema – on neće doživjeti poraz, u Vladi u kakvoj je već ga je doživio.
Današnja hrvatska vlada je ništa drugo nego sramota. U nekim drugim vremenima, doživjela bi pravednu revoluciju.