Upitate li nekog Međimurca zašto gomba, mislit će da ga pitate zašto gunđa. Gombati na sjeveru Hrvatske znači prigovarati, a ta se riječ danas često među kajkavcima koristi u svakodnevnom govoru. No prije stotinjak godina pod gombanjem se mislilo na nešto posve drugo – na tjelovježbu. Gimnastiku, fiskulturu, kako god. A među onima koji su stalno gombali i visjeli po gombaonicama, odnosno vježbaonicama, isticali su se sokoli, vježbači o kojima se danas malo zna, govori i piše.
Sokolstvo se, pojašnjava dr. sc. Ivan Hrstić, viši znanstveni suradnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, razvilo na kraju 19. stoljeća i početkom 20. u svim slavenskim zemljama, uključujući i Hrvatsku, i tako obilježilo društveni život. No bilo je to i nešto više od pukog sporta. Sokolska društva imala su i izrazito politički i ideološki karakter, služila su i kao poligoni za širenje nacionalne svijesti. Sokolski pokret nastao je 1862. godine u Pragu, gdje su dr. Miroslav Tyrš i dr. Jindřich Fűgner unutar stranke Mladočeha osnovali tjelovježbenu organizaciju koju su godinu dana poslije nazvali Sokol. Uzor im je bio njemački tjelovježbeni sustav Turnverein koji je osmislio njemački pedagog i filozof Friedrich Ludwig Jahn (1778.1852.)
U njemačkim je srednjim školama kao učitelj počeo uvoditi program tjelesnih aktivnosti za učenike, osmislio je vježbe na prečkama, razboju, konju i gredi, a 1811. osnovao je i prvi gimnastički klub. No zbog rodoljubnih ideja i utjecaja na mladež 1819. osuđen je na dvije godine zatvora, a kasnije se počeo baviti i politikom. Sokoli su, premda su to službeno nijekali, također vukli prema politici.
– Pokret se počeo razvijati nakon sloma Bachova apsolutizma, a nositelji su mu bili liberalni građanski slojevi koji su se zalagali za političku, ekonomsku i kulturnu nezavisnost slavenskih naroda unutar Monarhije. Na toj osnovi sokolstvo se dalje širilo na sve slavenske zemlje u Monarhiji, a s obzirom na to da je u pokretu bila jaka nacionalna uloga i ideja povezivanja svih slavenskih naroda, pokret se proširio i na neke slavenske zemlje izvan Monarhije – pojasnio je dr. Hrstić koji godinama proučava povijest sokolstva, traži dokumente i zapise.
Nimalo lak zadatak, jer puno je dokumentacije uništeno. U Hrvatskoj je prvo sokolsko društvo pokrenuto 1874. godine. Bilo je to nedugo nakon pobjede Narodne stranke i imenovanja Ivana Mažuranića za bana. Na sjednici na Sušaku u studenome 1904. osnovan je Savez hrvatskih sokolskih društava, a za prvog predsjednika izabran je književnik Stjepan Miletić. Sokolska društva povezivala su se u veće jedinice nazvane župe. Pokret se brzo širio gradovima pa je u deset godina broj društava porastao sa 16 na 170.
– Osnovni sport u društvima bila je gimnastika kojoj je posvećivana najveća pozornost, ali unutar hrvatskih sokolskih društava, osim tjelovježbe, prakticirani su i drugi sportovi, primjerice biciklizam, mačevanje, plivanje, veslanje, nogomet, hazena, hrvanje te konjički sport – napominje dr. Hrstić.
Hazena je igra s loptom koja potječe iz Češke, a iz nje se razvio rukomet. Vodstvo Hrvatskog sokola podržavalo je političke stranke koje su u svom programu i djelovanju zastupale protuaustrijsko i protumađarsko stajalište.
– Unatoč tome što su u svojim glasilima često napominjali da je Hrvatski sokol tjelovježbena organizacija, politički neopredijeljena i što je članovima u načelu zabranjivano javno pristupanje strankama te nošenje sokolske odore na svečanostima u organizaciji bilo koje političke opcije, toga se u stvarnosti društva i članovi nisu držali – navodi dr. Hrstić koji je o sokolima objavljivao znanstvene članke. Sokoli su, dodaje, smatrali da se društvo koje posvećuje pozornost samo tjelovježbi, a zanemaruje “narodni” rad, ne može nazivati sokolskim, već običnim gombalačkim. Geslo hrvatskih sokola, osim latinske poslovice o zdravom duhu u zdravom tijelu, bilo je “U desnici snaga, u srcu odvažnost, u misli domovina!”. Domovini je bilo sve podređeno. U kontinentalnom dijelu sokoli su se borili protiv mađarizacije i germanizacije, dok se u priobalju dizao glas protiv talijanizacije.
Mađaronske vlade pokušale su ograničiti sokolski utjecaj na mladež, pa je tako zabilježeno da je za vrijeme Khuena Héderváryja u Zagrebu Hrvatskom sokolu bilo zabranjeno djelovanje u gimnazijama. Sokoli su se smatrali “narodnom vojskom”, odgajali su pojedince za službu narodu, a kao cilj zadali su si “buđenje narodne svijesti i poticanje svih pojedinaca na žrtvu za svoj narod”. Dr. Hrstić temeljito je istražio i povijest sokolskog društva u Makarskoj koje je, smatra, svojim radom nemjerljivo pridonijelo razvoju cjelokupnog društvenog života u tom gradu.
U Dalmaciji su, tumači, u to vrijeme postojala dva politička pokreta – narodnjaci, koji su se zalagali za ujedinjenje s ostalim hrvatskim zemljama i hrvatski jezik kao službeni u Dalmaciji, te autonomaši koji su bili za talijanski kao službeni jezik i autonomiju unutar Monarhije. Te druge podržavao je Beč kojem nije bilo u interesu ujedinjenje hrvatskih zemalja. Nakon ujedinjenja Italije 1866. Beč je promijenio odnos prema strankama u Dalmaciji pa je, kako navodi dr. Hrstić, bojeći se da će se autonomaši prikloniti politici talijanskog iredentizma, počeo jače podupirati narodnjake koji su i pobijedili na izborima za Dalmatinski sabor. Narodna stranka vodila je u to vrijeme dualističku politiku i nije potencirala pitanje ujedinjenja hrvatskih zemalja, što je s druge strane potaknulo razvoj pravaštva koje je oštrije i izravnije tražilo rješavanje hrvatskog pitanja i gospodarsko podizanje Dalmacije. Pod utjecajem pravaša, piše dr. Hrstić, razvijaju se i sokolska društva u koja su se učlanjivali pripadnici radničkog i seljačkog sloja, dok je sokolsko članstvo u Banovini i Slavoniji najvećim dijelom potjecalo iz građanskog sloja. Prema pravilima članom je mogla postati svaka neporočna punoljetna osoba, i to odlukom natpolovične većine. Djeca do četrnaest godina nazivala su se podmladak, a mladi do osamnaest naraštaj. Prvi javni nastup Sokoli su u Makarskoj imali u kolovozu 1894., u povodu godišnjice otkrića spomenika fra Andriji Kačiću Miošiću. U svakoj prilici naglašavalo se hrvatstvo, a članovi su uglavnom bili pravaši. Radi širenja sokolskih ideja organizirali su se plesovi, zabave, predstave, lutrije, predavanja poput onog o štetnosti alkohola, izložbe... Na plesnjacima su se izvodili narodni plesovi i kola.
Nakon Prvog svjetskog rata, kad je zabranjen rad društvima, obnavlja se djelovanje društva u Makarskoj, ali kao Jugoslavenskog sokolskog društva, napominje dr. Hrstić. Rad Hrvatskog sokolskog saveza obnovljen je od 1922. do 1929., a mnoga sokolska društva rad su obnovila s hrvatskim predznakom i izdvojila su se iz Jugoslavenskog sokolskog saveza. Tu opet valja objasniti povijesni kontekst. Nakon stvaranja Kraljevstva SHS obnovljen je rad sokolskih društava i pokrenuta inicijativa ujedinjenja slovenskog, hrvatskog i srpskog sokolskog saveza u Sokolski savez Srba, Hrvata i Slovenaca, uz moto “Jedna država, jedan narod, jedno sokolstvo”. U Mariboru je 1920. Sokolski Savez SHS preimenovan u Jugoslavenski sokolski savez.
Budući da se, pojašnjava dr. Hrstić, pod ideologijom unitarizma provodila srpska dominacija, u siječnju 1922. iz saveza je istupilo Sokolsko društvo Zagreb – Wilsonov trg, što su potom učinila i brojna druga društva. U svibnju 1922. osnovan je Hrvatski sokolski savez kojem je do 1929., kad je prestao s radom, pristupilo 228 društava s oko 28.000 članova. Nakon Šestosiječanjske diktature osnovan je Sokol Kraljevine Jugoslavije pod izravnim pokroviteljstvom dvora i dinastije Karađorđević. Posljednji put sokolovi su se u uniformama pojavili na posljednjem ispraćaju Stjepana Radića.
Među brojnim sokolskim društvima bilo je i ono osnovano 1906. u Pakracu, gdje su njegovali moto “Hrvat tko je – Sokol da je!” Na početku su vježbali u prostoriji mjesne gostionice koja je postala pretijesna pa su se preselili u školu. Vježbali su na školskom dvorištu, a kad bi padala kiša, u školskim hodnicima. Koristili su sprave poput kozlića, ruča, američke preče, odskočne daske... Ozren Blagec iz Gradskog muzeja Križevci opisao je rad Hrvatskog sokola u tom gradu od 1904. pa sve do kraja 1929. godine, kad su se uslijed političkih promjena u Kraljevini Jugoslaviji počela ukidati sokolska društva koja su nosila hrvatsko ime. Vježbe su se održavale dva puta tjedno, najčešće u prostoru križevačke knjižnice. Organizirala su se, piše Blagec, predavanja o temama iz povijesti, književnosti i narodnog zdravlja, a među predavačima su bili i ugledni povjesničari poput Ferde Šišića i Rudolfa Horvata. Nakon stvaranja Jugoslavenskog sokolskog saveza, u brojnim hrvatskim sokolskim društvima počelo se, navodi Blagec, javljati nezadovoljstvo zbog propagiranja nacionalnog unitarizma, pa i velikosrpskih ideja.
– Želja za očuvanjem sokolskog društva s hrvatskim nacionalnim oznakama sukobljavala se sa službenom politikom koja je zagovarala jedinstvenu jugoslavensku sokolsku organizaciju, što je u konačnici dovelo do podjele između sokolaša – ističe. Zato su u Križevcima između 1922. i 1929. godine djelovala dva sokolska društva – Hrvatski sokol i Jugoslavenski sokol. Prvo je bilo brojnije i aktivnije.
UVinkovcima je Hrvatski sokol, osnovan 1905., bio jedino sportsko društvo koje se bavilo vježbanjem i odgojem mladeži. Vježbalo se u gombaonici u školi, a kasnije su sagradili sokolanu. Od 1924. do kraja 1929. godine bili su, kako kažu članovi istoimene udruge koja i danas djeluje, svojevrsna nasljednica izvornog Sokola, “bedem borbe protiv jugoslavenstva i uzdanica hrvatskog naroda”. Imali su, uz ostalo, fanfaru ili limenu glazbu, koturašku ili biciklističku sekciju i konjanički klub. Nijedan nastup, vele, nije prolazio bez govora u kojima su se isticale nacionalne vrijednosti i značenje borbe za hrvatsku samostalnost.
– Naši sokoli nisu prihvaćali da su Hrvati samo jedno od tri jugoslavenska plemena i zbog toga su izazivali sumnju kod jugoslavenskih vlasti – navode i dodaju da su zbog toga često izbijali sukobi s orjunašima, članovima organizacije jugoslavenskih nacionalista.
Kad je kralj Aleksandar donio zakon o osnivanju jedinstvenog Sokola Kraljevine Jugoslavije, prema kojem su sve sokolske organizacije u roku od tri tjedna, pod prijetnjom gašenja, morale pristupiti novoj sokolskoj organizaciji, članovi su prodali sokolanu kako je ne bi morali predati “svojim dojučerašnjim neprijateljima”. Društvo se radije ugasilo. Obnovljeno je 1992. godine kao udruga. U povodu prijenosa ostataka bana Josipa Šokčevića 2002. godine osnovali su i Sokolsku gardu, čuvara tradicije hrvatskoga konjaničkog sokolstva. Sokolski dan obilježavao se 30. travnja, na dan kad su u Bečkom Novom Mjestu smaknuti Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, no kao najvećeg junaka sokolaši su slavili kralja Tomislava jer je uspio objediniti hrvatska plemena i povezati kneževine.
U Zagrebu je Hrvatski sokol vlastitim sredstvima 1883. godine sagradio Dom Hrvatskog sokola, danas najstariju dvoranu za tjelovježbu u glavnom gradu. Dr. Franjo Bučar, kojeg nazivaju ocem hrvatskog sporta, uvodio je, kao pobornik ideje sokolaštva, nove sportove u Zagrebu. Član gimnastičkog kluba Hrvatski sokol danas je i gimnastičar Tin Srbić. Jedan od monumentalnijih spomenika sokolima je i Sokolska mogila u Maksimiru, podignuta 1925. godine u povodu proslave Tomislavove krunidbe i tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva i 3. hrvatskog svesokolskog sleta. Na nedovršeni humak predstavnici sokolskih društava istresli su zemlju koju su donijeli u vrećicama.
Budući da nije sve pošlo prema planu jer je netko, a pretpostavilo se da je to djelo srpskih žandara, namjerno u ateljeu razbio brončani kip sokola koji je trebao biti postavljen na vrhu postolja, tek je sedamdeset godina nakon, na Dan oružanih snaga 1996. godine, postavljena skulptura sokola raširenih krila, kao znak hrvatske pobjede i nastanka hrvatske države. Na humak je položena i gruda hrvatske zemlje koju je blagoslovio papa Ivan Pavao II. prilikom prvog posjeta Hrvatskoj.
– Najvažnije je obuhvatiti razvoj pokreta i promjene u njemu ovisno o širem društvenom, a osobito političkom kontekstu. Sukladno tome mijenjao se i odnos vlasti prema Sokolu, kao i njegova popularnost među narodom. U tom kontekstu i danas ga treba sagledavati, kao povijesnu instituciju koja istodobno predstavlja početke modernog sporta u Hrvatskoj, ali koja je imala i snažnu političku pozadinu. Uostalom, i danas sport ima izraženu političku vrijednost u svim društvima, jer jednostavno ima sposobnost okupljanja širokih masa pa je simbolički jako vrijedan – zaključuje dr. Hrstić.
