Iako je Obamin govor nakon terorističkog pokolja u San Bernardinu imao naznake državničke odlučnosti, iz svega je razvidno da SAD nema konkretan plan o tome kako bi se mogao poraziti ISIL. Još manje imaju plan o tome kako se boriti protiv stotina tisuća ili možda čak milijuna onih koji su dušom i srcem stali uz kalifat i njegovu ideologiju, a koji žive u SAD-u, Francuskoj, Velikoj Britaniji ili bilo gdje na ovome svijetu.
Kada se zbroji vojna snaga svih onih država koje sada već službeno (doduše iz zraka) ratuju u Siriji, svakom je djetetu iz vrtića jasno da oni, uz malo više odlučnosti i spremnosti da u Siriju pošalju štogod vojničkih čizama, problem mogu riješiti za nekoliko mjeseci. No svi pomalo oklijevaju jer je potpuno jasno da se ratište na nalazi samo u Siriji i na sjeveru Iraka nego potencijalno i u cijelome svijetu. Napad u San Bernandinu šokantno govori tome u prilog. Obama je itekako svjestan činjenice da vukova samotnjaka, poput para iz San Bernandina, samo u SAD-u može biti na stotine tisuća, a svjestan je i toga da bi istodobno buđenje samo desetak posto tih "uspavanih ljepotica" moglo dovesti do niza pokolja prema kojima bi napadi 11. rujna bili školski igrokaz.
On govori u nekakvoj strategiji koja iziskuje odlučnost i strpljenje, koja je sveobuhvatna i koja daje rezultate, a istodobno priča o nekakvom kidanju opskrbnih linija za ISIL u Iraku, o raspoređivanju ovdje 50, a ondje 150 američkih vojnika koji će nekoga savjetovati i obučavati. A sve to zvuči tako besmisleno kao savjet da šumski požar treba gasiti dječjim pištoljem na vodu. Iako je u svome govoru Amerikancima obećao da se intenzivno radi na planu koji će "uništiti ISIL na mjestu gdje on živi", ispunjenje ovoga obećanja moglo bi se pokazati kao nemoguća misija zato što je gotovo nemoguće identificirati gdje se sve nalaze ratnici Islamske države.
I Saudijska je Arabija odlučila umočiti svoje prste u sirijski cušpajz, i to tako da se pokuša umiješati u mirovne pregovore. Točnije u njih želi uključiti neke igrače iz Sirije koji bi štitili interese Riyada. Oni su naime na preliminarne dogovore o mirovnom procesu za Siriju pozvali tamošnju i militantnu islamističku grupaciju Ahrar al-Sham, koja se pokazala kao vrlo uspješan i žilav borac protiv predsjednika Assada i njegova režima. Moskva nema dvojbi – stavila ih je na popis terorističkih organizacija i kao takve ih posve isključila kao sudionika u mirovnom procesu. No oni ostvaruju vrlo dobre vojne rezultate na području sjeverno od Alepa, pa Washington još dvoji o tome jesu li oni teroristi li pak saveznici u borbi protiv ISIL-a. To rade zato što upravo Saudijsku Arabiju smatraju svojim saveznikom u toj regiji, kojem ne mogu okrenuti leđa. Iako je ona njima zapravo okrenula leđa, i to tako što je pomogla ISIL-u da zauzme sjever Iraka kako bi spriječila širenje utjecaja šijitskog Irana...
Katar pak stoji iza Fronte al-Nusra i tjera njene čelnike da se odreknu Al-Qa'ide kako bi mogli ući u mirovne pregovore. Uglavnom je jasno da je Sirija postala bojno polje na kojem se svjetski i regionalni igrači bore za vlastite interese. Na štetu Sirije i cijeloga svijeta.
>> Kalifat od Kine do Španjolske
>> Identificirani i ubijeni napadači iz San Bernardina
