O tome što nam se nudi izmjenom izbornog zakonodavstva i kako će se odraziti na sastav idućeg parlamenta razgovarali smo s Goranom Čularom, profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, kojemu je trenutačno fokus interesa na izučavanju unutarstranačkih demokracija.
Hoće li prijedlog izmjena Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor pridonijeti većem utjecaju birača na sastav parlamenta?
Uvođenje preferencijalnog glasovanja već po definiciji povećat će utjecaj birača na personalni sastav parlamenta, premda ne postoje jamstva da će povećan utjecaj birača direktno pridonijeti kvaliteti rada u parlamentu. S jedne strane prenaglašavaju se učinci tog instituta na cjelokupni politički život, a s druge zaboravlja se na neke potencijalno negativne učinke. Preferencijalnim glasovanjem stranke svoje unutarstranačke odluke izlažu vanjskim utjecajima, medija i onih koji nisu članovi. Preferencijalni glasovi mogu dominantno utjecati na šanse pojedinaca da pretendiraju na istaknute pozicije, bilo unutar stranke ili unutar državnih tijela. U krajnjem slučaju, recimo da premijerski kandidat stranke koja pobijedi na izborima ne uđe u parlament, dovode stranku i državu u politički vrlo neugodnu poziciju i mogu narušiti samu logiku izbora.
Je li dovoljno samo jednog zastupnika s liste birati imenom i prezimenom?
Predloženi modeli preferencijalnog glasovanja vrlo su restriktivni i birače stavljaju u neprirodnu situaciju – da se između 14 kandidata odlučuju samo za jednoga. Biračima bi trebalo omogućiti da sami odlučuju koliko će preferencijalnih glasova dati, jer logika nije jednaka kod liste koja osvaja devet mandata i one koja se bori za jedan mandat u izbornoj jedinici. Smatram i da bi trebalo dati i određenu težinu izvornom poretku na listi, kada su u pitanju birači koji neće koristiti preferencijalni glas. Njihova bi se volja trebala interpretirati kao "slažem se s predloženim redoslijedom" i to ukalkulirati u izračun. Prije gotovo deset godina, u sklopu inicijative tadašnjega zastupnika Ive Banca za izmjene izbornog zakonodavstva, predložio sam model preferencijalnog glasovanja koji smatram boljim i koji je potpuno nepoticajan za prijeizborne koalicije.
Usvoji li se SDP-ov prijedlog izmjene Izbornog zakona, hoće li neposredni izbor određenog broja zastupnika imati utjecaj na unutarstranačku demokraciju?
Jedini razlog zbog kojega podržavam uvođenje preferencijalnog glasovanja je upravo to – očekivanje da će taj institut potaknuti stranke na promjene u unutarstranačkom odlučivanju. Jedino putem promjena u strankama može se postići dugotrajniji sistemski učinak na kvalitetu političkog odlučivanja u Saboru i Vladi. Čak nije ni nužno da se procesi selekcije kandidata u strankama demokratiziraju, koliko da se pluraliziraju kanali stranačkog napredovanja. Kada pogledate kako se odlučuje o listama u našim strankama, jasno je da predsjednik stranke funkcionira kao svojevrsni "gate-keeper", osoba koja potpuno kontrolira proces. Čak i kada šira tijela donose konačnu odluku, donose je na način da mogu prihvatiti ili odbiti predložene liste, a tko je lud dva mjeseca prije izbora odbiti liste koje je predložio predsjednik stranke. Nadam se da će preferencijalno glasovanje potaknuti naše stranke da unutarstranačko natjecanje počnu smatrati normalnim i ugrade ga u svoje odlučivačke postupke.
Treba li uopće uvoditi ograničenje pasivnog biračkog prava tako da se osobama koje su osuđene ili optužene za kaznena djela zabrani kandidatura?
Bilo bi bolje odustati od takvoga prijedloga jer on traži veću javnu i posebno stručnu, pravnu i politološku raspravu. Prvo, biračko pravo, uz ostala politička prava, temelj je uspostave političke zajednice kao demokratske zajednice jednakih građana i shodno tome smatram da bi se sva apsolutna ograničenja tog prava za pojedine skupine morala naznačiti u Ustavu, a ne uvoditi zakonom. Do prije neku godinu građani bez poslovne sposobnosti bili su lišeni biračkoga prava premda to nije pisalo u Ustavu, ni u izbornom zakonu. Djelatnim vojnim osobama u Oružanim snagama zakon i dalje brani kandidiranje, premda Ustav o tome ništa ne govori. Drugo, postoji još uvijek velik broj neraspravljenih pitanja. Čak i oni koji se slažu s inicijativom GONG-a o zabrani kandidature optuženima i osuđenima za kaznena djela, kao predsjednik Sabora, navode sasvim druge kriterije za zabranu. Postoji i slična inicijativa g. Josipovića koja se temelji na trećim kriterijima. Postavlja se i pitanje vrste kriminalnog djela, a ne samo trajanja kazne te pitanje dugotrajnosti zabrane. Određena rješenja zapravo znače uvođenje lustracije, doduše ne političke, nego pravne, sudske. Ali temeljno je pitanje proizlazi li to iz moralnih sudova naših građana. S obzirom na činjenicu da dijelu građana ne smeta što im je istaknuti član stranke nepravomoćno osuđeni ratni zločinac, a drugi su građani u lokalnim izborima 2013. za svoje gradonačelnike izabrali nepravomoćno osuđene osobe, i to za djela povezana s obnašanjem javnih funkcija, pitanje je za koga se to uvodi. Veći učinak na političku kulturu postigao bi se kada bi se više stranaka složilo oko nekoliko članaka o zabrani stranačkog kandidiranja i navlas isti tekst unijelo u svoje statute. Stranke tu imaju autonomiju i ne moraju strahovati od Ustavnog suda.
Kakve će efekte polučiti ženska kvota, odnosno proglašavanje nevažećima lista koje nemaju barem 30 posto žena (a traži se 40 posto)?
Empirijski se potvrđuje da veća predstavljenost žena u odlučivačkim tijelima, pa i parlamentu, mijenja i percepciju o ulozi žena u politici i s vremenom doprinosi ostvarivanju "prirodnog" predstavništva, čak i kad se kvote ukinu. No, načelno se ulazi u autonomiju stranačkog organiziranja pa faktički zabranjujete smisleni rad nekoj stranci muškaraca. Paradoksalno, ako institut bude uveden kroz termin "potpredstavljenog spola", a ne kao "ženska kvota", Demokratska stranka žena, koja se već nekoliko ciklusa natječe na izborima u Hrvatskoj, morat će kandidirati popriličan broj muškaraca. Stvar se dodatno komplicira s uvođenjem preferencijalnog glasovanja jer se pokazalo da žene ostvaruju bolje predstavništvo kad sastavljanje lista više ovisi o stranačkom vodstvu. Opet paradoksalno, žene u strankama koje pretendiraju na jedan-dva mandata imaju matematički veće šanse unutar preferencijalnog glasovanja ući u parlament ako ih je manje na listi, jer bi se "ženski glasovi" koncentrirali na manji broj kandidatkinja. Naravno, sve pod pretpostavkom da se birači rukovode isključivo tim kriterijem.
ma prije svega, koji je moral osoba sa takvim statusom da se uopće idu kandidirati ??? Očigledno veći, od na žalost, stoke sitnog zuba koja ih bira.... i daje im glas. Osobno sam mišljenja da ovo nisu jedina pitanja kojaa treba regulirati. Držim da bi se kao uvjet stavljanja na listu trebalo uvesti barem 10 godina radnog staža i po mogućnosti visoka stručna sprema. Ne zato da imamo sabor pun intelektualaca... već da imamo donekle Sabor ljudi koji imaju neka znanja o nečemu... ali i neko životno i radno iskustvo... jer su oni ti koji izglasavanjem zakona reguliraju život i rad cijele nacije. Šta o životu zna neka Sandra Petrović Jakovina koja je redom: iz faxa uskočila u SDP, pa u Saborsku klupu, pa u ministarski krevet, pa Brisel, i u izborni stožer da na očigled DIPa i Ustava dovodi izbore u pitanje... bez posljedica ?!?! Sram me je kada čujem da u vladi 22 ministra imaju ukupno 53 godine radnog staža izvan politike ?!?!? To je prestrašno... i nije nam ni tako loše s obzirom tko nas vodi.... Od Opanke Milačić bez jednog jedinog dana radnog staža pa do Marasa koji nije u životu imao štand sa kikirikijem i kokicama a vodi resor poduzetništva. poslije ovih spoznaja, nečije nekažnjavanje mi dođe pomalo sporedno.... Sapienti sat.