Kada su u kasnom srednjem vijeku bogati flamanski i engleski cehovi počeli osnivati prve sekularne bratovštine, takozvane "škrinje za siromašne i bolesne", cijeli je europski kontinent ideju slavio kao vrhunac građanske solidarnosti. Uplaćivale su se donacije i prala savjest kroz milostinju za sirotinju. To su zapravo bili prvi NGO-i. Onda su te zaklade degenerirale u mjesta društvenog i političkog utjecaja, a i novac je dobrim dijelom preusmjeravan u druge kanale: za financiranje cehovskih palača ili plaćanje skupih pravnih sporova samih majstora osnivača. Svako vanjsko propitivanje tih privatnih blagajni sjeklo se u startu s tezom da se time napada sama ideja kršćanske i građanske samilosti. Otvorilo bi se neko sirotište ili školovalo pokoje siromašno, talentirano dijete, dovoljno da začepe usta zlobnicima. Valjda imam pokvarenu maštu kad mi je taj primjer pao na um dok sam radila na istraživanju slučaja Fonda za žene, žrtve nasilja, izraslog iz inicijative #SpasiMe i njegove suradnje sa Zakladom Solidarna.
A koliko tek ima udruga lažnih žrtava društva i lažnih humanista koji parazitare na državi i fondovima...sve bi to trebalo ukinuti. Kako reče pokojni Papa Franjo - aktivizmom smiruju nečistu savjest.