Teatrolog Aleksandar Milosavljević u drugom je mandatu upravnik Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu koji je ovih dana ugostio pet predstava zagrebačkog Kerempuha. Gosti iz Zagreba predstave su izvodili na dvije od čak tri pozornice ovog kazališta.
Otkuda vam kazalište s tri scene?
Ova je zgrada trebala biti opera u Luxoru pa su i prozori na zgradi otvoreni tek prije šest, sedam godina. Zbog pijeska nije bio planirano da zgrada ima prozore. Zašto kazalište sa 1500 sjedišta za gledatelje? Pa ne zbog Novog Sada. Ovo je zidano da bude rezidencija Sterijina pozorja u kontekstu nekadašnje Jugoslavije. Istina je da imamo Dramu, Operu i Balet kao i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, ali imamo i zgradu koja nam je kamen oko vrata. Između 22.000 i 24.000 četvornih metara zgrade treba očistiti i održavati. Imamo cijelu četu, plavu četu, koja se bavi samo infrastrukturom zgrade. Godine 2011. obilježavali smo 150. godina postojanja kao najstarija profesionalna teatarska institucija koja kontinuirano radi u ovoj državi. Za tu je priliku pokrajina Vojvodina odvojila 450 milijuna dinara (oko 4,5 milijuna eura) i tim je novcem kazalište renovirano. To je prvo ulaganje u zgradu poslije otvaranje 1981. godine.
Prelijevanje novca
Niste imali problema s prokišnjavanjem krova?
Curilo nam je na sve strane, a sada smo konačno dobili krov koji ne prokišnjava, ali imamo problem s fasadom jer, kada snažno puše vjetar i pada kiša, vlaga probija fasadu. Zadovoljni smo kada nam dođu ljudi i vele da imamo veliko kazalište, ali s druge strane znamo što to znači. I to je veliki problem u vremenu u kojem država polako izmiče iz kulture...
Pokušava se izmaknuti?
Pokušava, ali razlika između Hrvatske i Srbije je i u tome što Hrvatska itekako drži do svojih kazališta i to pogotovo onih nacionalnih kao što je HNK u Zagrebu. Kada sam čuo od Dubravke Vrgoč koliki je njezin budžet za produkciju, onda je to znak pažnje koji država ima prema toj instituciji.
Kakav je vaš omjer između hladnog pogona i produkcije?
Deset posto od onoga što je ulaganje u plaće i hladni pogon ide za produkciju. Stvar je u tome što se sve više troškova koje kazalište ima da bi normalno funkcioniralo prelijeva upravo u taj segment za produkciju. Imate državu u kojoj imate Zakon o zabrani zapošljavanja, a nemate popunjen orkestar. Onda morate angažirati ljude honorarno, a kako ćete ih platiti? Pa uzet ćete malo od deset posto za produkciju. Isto je i s baletnim plesačima. Ako hoćete jaču produkciju, morate uzimati od vlastitih prihoda. Glavno je pitanje hoće li država kazališta poput SPN-a, Narodnog pozorišta u Beogradu i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, dakle reprezentativna kazališta u povijesnom i smislu produkcije, zaštititi od komercijalizacije.
Ako sve veći broj troškova trebamo kompenzirati iz onoga što zaradimo, država nam šalje poruku da punimo dvorane i da zarađujemo. Možda to netko tako može. Ali nijedno kazalište koje ima operu i balet ne može biti komercijalno. To je tako u Metropolitenu i u Parizu, to je tako svuda. Država želi imati operu i balet, ali onda mora u ta kazališta ulagati. Država ne može tjerati ta kazališta da zarađuju i od zarade održavaju operu i balet jer to ne biva nigdje. Mi iz godine u godinu sve više tonemo i uspijevamo krajnjim naporima održati kvalitetu praveći ustupke. Tako neke godine imamo krajnje komercijalni naslov, ali i predstavu koja traje sedam i pol sati i koja je dobila nagrade gdje god se pojavila, "Galeb" Tonija Janežića. Imamo "Smrt Ivana Ilića" u režiji Janežića ili "Brod za lutke" koji je režirala Ana Tomović. Pokušavamo napraviti balans, a da se ne prostituiramo. Naći mjeru koju je moguće naći u drami, uz napomenu da svatko tko se bavi kazalištem zna da možete imati najbolji tekst na svijetu, najboljeg redatelja i najbolje glumce, ali ne možete biti sigurni da ćete dobiti rezultat koji planirate. Kazalište je uvijek kocka.
Koliko zaposlenih imate?
Trudimo se iskoristiti ansamble, ali problem je kako iskoristiti orkestar ako ne možete zaposliti operne soliste pa morate zvati goste. Miljenko Đuran je gotovo član ove kuće. Ali neke naslove ne možemo izvoditi jer ne možemo osigurati dovoljnu prodaju ulaznica da bi zaradili i onda platili sve goste, pa i g. Đurana. Onda dolazimo u situaciju da kasnimo s isplatama, što je ružno. Na sreću, g. Đuran je naš prijatelj i shvaća situaciju, ali ne možete se baviti profiliranjem repertoarne politike u situaciji kada se stalno oslanjate na neke štake, a ne znate kada će vam netko izbiti tu štaku. Imamo 540 djelatnika. Baletni ansambl ima šezdesetak plesača, orkestar pedeset muzičara, zbor sedamdeset pjevača. Imamo i kompletne radionice.
Vjerojatno imate i velik broj predstava zbog tri scene?
Vrlo često imamo i tri predstave iste večeri. 1967. godine je osnovan Bitef. Od te godine do 2004. SPN je jednom sudjelovalo na Bitefu, a od 2004. do danas devet puta. Dva puta smo u Novi Sad donijeli nagradu. Nismo svake godine na Sterijinu pozorju, ali kada dođemo, uglavnom smo apsolutni pobjednici. Ni u Jugoslaviji se nije događalo da jedno kazalište dođe na Sterijino pozorje s tri predstave u konkurenciji, a nama se to dogodilo. I nije to moja zasluga. To je zasluga i mog prethodnika, ali kazalište nikada nije stvar individualnog vodstva. Kazalište po prirodi stvari podrazumijeva timski rad.
Kako je to u Srbiji s izborom intendanta?
Mogao bih reći da je to u Srbiji jednostavnije nego u Hrvatskoj, da ne postoji slučaj intendanta u beogradskom Narodnom pozorištu. Čovjek je već treću godinu u statusu vršitelja dužnosti. Tri natječaja su prošla, drugi kandidat je dobio podršku Upravnog odbora i komisije, ministar se s tim složio, ali točka već godinu dana ne dolazi na sjednicu Vlade.
Postoji li ograničenje mandata?
Mislim da ne premda je zaključak da ne bi bilo dobro da bilo tko ima i treći mandat.
A popunjenost predstava?
Popunjenost naših dvorana odgovara europskom postotku, a to je oko 85 i 87 posto. Međutim, cijene ulaznica za naše predstave su bagatelne, nepristojno male. Naravno, one su u skladu s platnom moći gledatelja. Sve je teže privući ljude u kazalište s obzirom na društveno-politički i ekonomski ambijent u kojem živimo. Mislim da teatar mora postavljati pitanje, nije tu da nudi odgovore. Popunjenost dvorana je jedna stvar, sasvim druga stvar je prihod.
Koliko vas financira Pokrajina?
Do prije nekoliko godina naš osnivač bila je Republika Srbija. Odnedavno to je vlada Autonomne pokrajine Vojvodine. Često se nalazimo u situaciji kolateralne štete kada dođe do prepucavanja republičke i pokrajinske vlasti. Onda se dogodi da prođemo kao trinaesto prase. Tu Narodno pozorište u Beogradu prolazi financijski bolje od nas. To je problem uvođenja sistema. Država, kako god je definirali, kroz općinu, grad, pokrajinu ili republiku, mora definirati kulturnu politiku. U ovom trenutku ne vidim da je ovom društvu kultura važna. Ovo nije kritika aktualne vlasti. To je nešto s čim se mi u SPN-u i u svim kazalištima u Srbiji susrećemo već desetak godina. Kultura je sve manje važna. I da ne postoje individualne odluke pojedinaca na vlasti i njihovi individualni afiniteti prema kazalištu, mi bismo prolazili još gore. Sada imamo situaciju da je u Novom Sadu na vlasti stranka koja je u ogromnom sukobu sa strankom koja drži vlast u pokrajini. Ali čovjeka koji vodi kulturu u Novom Sadu ne zanima tko je osnivač našeg kazališta. On osjeća potrebu da pomogne SPN-u jer je kao Novosađanin ponosan da grad ima takvo kazalište. Stoga imamo ozbiljnu pomoć grada, ali to je pitanje sreće, a ne sustava. SPN bi moralo biti financirano od Republike, Pokrajine i Grada.
U ravnopravnom odnosu?
Nek' se dogovore. Ja sam u četiri maha uspio uvezati ministra kulture, pokrajinskog premijera i gradonačelnika i četiri puta smo bili na rubu da donesemo takvu odluku. Ali, kako su turbulencije kod nas neprestane, jedna se kockica izmakne i sve krene ispočetka. Ali to se pitanje treba riješiti zakonski i sistemski. Ovdje je prije nekoliko godina počela mantra javne nabave. Donesen je zakon i mi smo upozorili da taj zakon ne može funkcionirati u svim aspektima kazališta. Ali nije nas imao tko čuti. Došao sam u situaciju da moram raspisati natječaj za redatelja, pisca, skladatelja, koreografa, kostimografa i scenografa. Pa ćemo moliti Dejana Mijača da spusti cijenu za režiju da prođe na natječaju. Četiri godine trajala je bitka da bi na kraju bilo riješeno da će sva kazališta biti izuzeta od primjene Zakona o javnim nabavama. I onda se ispostavilo da lokalna uprava u nekom gradiću u Srbiji ne mari za izuzeće... Stalno idemo po minskim neobilježenim poljima. Ne postoji rukovoditelj kazališta u Srbiji koji dnevno ne krši zakon. Nije me strah da to kažem jer moje kršenje zakona ne podrazumijeva financijske malverzacije ni osobno bogaćenje, nego je dio borbe da kazalište navečer može pustiti publiku u dvoranu i prikazati predstavu.
Moramo komunicirati
Jeste li dio projekta Novog Sada europske prijestolnice kulture?
Ta je ideja začeta u vrijeme prethodne vlasti u Novom Sadu kada SPN nije bio uključen. Sada smo uključeni u tu dobru inicijativu. Ona podrazumijeva afirmaciju činjenice da je u davnoj povijesti Novi Sad označen kao srpska Atena. Institucije kao što su Matica srpska i njena čitaonica, Galerija Matice srpske i SPN institucije su koje nisu samo bili nacionalni simboli u vrijeme Ugarske i Austro-Ugarske, nego se iz tih institucija prelijevala kultura u mladu srpsku kneževinu. Kada je knez Mihajlo odlučio stvarati pravu državu od Srbije, pozvao je ljude iz Vojvodine, pa je Jovan Đorđević koji je 1861. osnovao ovo kazalište, 1868. osnovao Narodno pozorište u Beogradu i glumce iz Novog Sada poveo sa sobom u Beograd. Nemam se namjeru uspoređivati s Đorđevićem, ali jedan od primjera suprotne migracije sam ja koji sam iz Beograda prije dvanaest godina došao u SPN.
Izvodite li i hrvatska djela?
Kako da ne. Nije to samo "Ero sa onoga svijeta". Tu je i opera "Posljednji ljetni cvijet" i Štivičićev "Shakespeare u Kremlju". Teatar koji živi samo u svojim nacionalnim okvirima može živjeti samo neko vrijeme. Mi smo dobili ime Srpsko narodno pozorište u Ugarskoj, u vrijeme kada je Novi Sad bio ugarski, a nešto kasnije i austro-ugarski grad. U grad su tada dolazile i putujuće trupe iz Srbije i tada je bilo važno imati kazalište koje će afirmirati nacionalni jezik i tradiciju. Danas se ne možemo samo rukovoditi idejama osnivača iz 1861. i igrati samo nacionalni repertoar. Moramo komunicirati sa svijetom. Kamo sreće da imamo više gostovanja kao što je ovo Kerempuhovo. Jako smo ponosni što je naša predstava igrana u New Yorku i što smo opet pozvani na festival nove europske drame u Wiesbaden, ali naš najveći uspjeh bio je odlazak s četiri predstave u Zagreb. U kulturi je pogubno osjećanje samozadovoljstva i samodovoljnosti. Užasno nam je važna informacija koju ćemo dobiti od hrvatske publike, kao što je važno kako će se umjetnici iz Kerempuha osjećati kada vide reakciju novosadske publike.
