Bilo da je riječ o nemarnom učeniku s naramkom kolaca (jedinica) ili o tzv. visokoj politici, otprilike 90 posto napora oko sređivanja kaosa mora ponijeti onaj tko ga je napravio. Jasno je da će proizvođač kaosa, tko god on bio, dobiti pomoć sa strane, ali bez uključivanja moždanih vijuga i velikog vlastitog truda neće biti ništa.
U tom kontekstu iznimno mi je zanimljiva poruka koju je Peking poslao zapadnim zemljama u vezi s ratom u Siriji, ali i u vezi s migrantskom krizom. Još u listopadu prošle godine kada se migrantska kriza zahuktavala, Kina je intervjuom svoga uglednog diplomata i stručnjaka za stanje na Bliskom istoku poručila da je takozvana demokratizacija te regije neuspjeli projekt Sjedinjenih Država i njihovih saveznika te da je upravo to korijen i uzrok izbjegličke krize. Prije petnaestak dana jedan je profesor sa sveučilišta u Šangaju napisao u jednom časopisu koji izdaje Komunistička partija Kine da je izbjeglička kriza cijena koju zapadne, osobito europske zemlje moraju platiti za svoju aroganciju i nesposobnost. Iako su ove poruke poslane indirektnim kanalima, sasvim je jasno da Peking ne vidi apsolutno nikakvu obvezu ni da se uključi u raščišćavanje ratnog kaosa u Siriji i široj regiji ni da eventualno prihvati sirijske izbjeglice. To je u skladu s kineskom vanjskom politikom kojoj je jedan od temelja nemiješanje u tuđe probleme, ali u skladu i s mišljenjem tamošnjeg naroda koji ne vidi zašto bi država trošila novac na strane izbjeglice kada u Kini ima dovoljno siromašnih kojima treba pomoć. Kineska politička vrhuška ne želi se miješati ni u vojnu intervenciju u Siriji ni u prihvaćanje izbjeglica zato što bi to njima značilo da prihvaćaju i dio odgovornosti za ono što se događa.
Kina ima sasvim drugu ideju o pomaganju siromašnim zemljama, a to je pomoć u pokretanju gospodarstva. I to po jednostavnoj logici – ako mu daš ribu, jest će jednom, a ako mu daš brod, udice i mreže i naučiš ga loviti, jest će svaki dan.
Ovo je ponajprije vrlo jasna poruka cijeloj Europskoj uniji i Sjedinjenim Državama, koji poput ona tri majmuna ne želi vidjeti, čuti, a ni govoriti. A ni razumjeti. I slijepcu je bilo jasno još krajem prošloga ljeta da izbjeglička kriza neće stati, da treba preuzeti odgovornost, donijeti odluke, osigurati sredstva i sve to provesti u djelo. U osnovi ni Bruxelles ni Washington u posljednjih šest mjeseci nisu na pozitivan način ni u kojem pogledu napredovali kad je u pitanju Sirija. Čak se i prekid vatre koji su dogovorili doima kao Pilatovo pranje ruku. Tursku, koja u cijeloj drami nije nikakvo nevinašce, ali je prihvatila nekoliko milijuna izbjeglica, optužuje se da generira izbjegličku krizu zato što ne zaustavlja izbjeglice na svojim granicama. Možda ih ne zaustavlja baš zato da, kao Kina, prave krivce za tragediju upozori na njihovu odgovornost. A oni i dalje zabijaju glavu u pijesak i nikako da shvate da izbjeglička kriza neće stati. Ne, s toplijim danima ona će se intenzivirati, a svi mi zajedno naći ćemo se u živom pijesku iz kojeg se možda i nećemo iskoprcati.
>> Prvog dana primirja ubijeno više od 180 ljudi
