Što je najveća opasnost za naš okoliš? Varate se ako mislite da je to industrijsko onečišćenje ili nuklearni otpad. Ne, najveća opasnost su knjige.
Tako se barem može zaključiti po reakcijama naših glasila. Jer, kad se ustanovi da su nam potoci puni starih vešmašina, nitko ni ne trzne. Kad se utvrdi da je netko nešto ispustio u Mrežnicu i da je pokrepalo tko zna koliko ribe, opet će samo najsavjesniji obratiti pažnju. Kad se otkrije da je netko na Petrovoj gori zakopao pola tone otrovnih lijekova, i to ostane u nadležnosti ekoloških udruga.
Ali, ako se u nekom kontejneru nađe odbačena knjiga sa žigom biblioteke, nastat će tarapana: svi će skočiti na noge lagane, od ministarstava do nevladinih udruga i od novinara do viđenijih intelektualaca, i svi će se složno zgražati nad tim vandalskim činom. Nikome neće biti važno što je bačena knjiga obična kupusara, a još manje što je u smeću završio samo taj jedan konkretni primjerak, dok ih pet drugih još stoji na polici: svi će se derati kao jarci, kao da im se o životu radi.
U nekom je smislu ta reakcija i razumljiva. Jer, baciti knjigu u smeće isto je što i spaliti je. A nekada davno knjige su se spaljivale na lomačama, dok su se još malo davnije spaljivali i ljudi. Pa se stvorila jednadžba: tko danas spaljuje knjige, sutra će spaljivati ljude. Ljudi vide uništavanje knjiga kao predznak nekakva totalitarizma.
Zato im je najslađe ako mogu naći i koji dodatni dokaz: ako, recimo, mogu utvrditi kako su u smeće bačene nehrvatske knjige, ili kako su bačene knjige komunističke. Jer, to danas i jest najodioznije, naime, da se biblioteke čiste po nacionalnom ili po ideološkom kriteriju. Bačena knjiga bit će siguran znak da ni od progona ljudi nije daleko. Takav je stav možda po svojim namjerama plemenit, on valjda cilja na to da istakne vrijednost knjige kao duhovnoga dobra. Ali, upravo zbog svoje glasnoće, upravo zbog svoje histerične naravi, on ima i izrazito štetnu stranu. On stvara psihozu u kojoj se s dotrajalim knjigama postupa kao s nitroglicerinom: bolje ih je ne dirati i ne pomicati, jer nikad ne znaš kad će ti koja od njih politički eksplodirati u lice.
A knjiga nije nikakva svetinja, i dobro je što nije. Ona je, uz ostalo, i predmet. Kao predmet, ona se kvari i troši, pa postaje štetna. Ljudi ne peru ruke, oni u knjige kišu i kašlju, i knjige su rasadnici zaraze. Zato u Skandinaviji svaku knjigu u javnim knjižnicama nakon dvije godine nadomještaju novom, koja je do tada čekala u depou. I nije im ni nakraj pameti da će im tko zamjeriti što su one štetne stare knjige bacili.
A mi to ne smijemo, jer se izlažemo opasnosti da nas netko optuži za ono što naši učeni novinari zovu knjigocid. A da je to glupo i zlonamjerno mislim da je više nego očito. Zato predlažem da napravimo barem mali korak: pokušajmo izboriti pravo da ipak bacimo nešto knjiga. Dakako, ne po kriteriju njihova sadržaja, nego po kriteriju fizičke istrošenosti. Neka te knjige budu isključivo hrvatske ili nekomunističke. Ostavimo na policama dragocjene političke misli Jakova Blaževića, a bacimo Ivana Pavla II. Ostavimo Dobricu Ćosića, ali bacimo Miroslava Krležu. Naravno, pod uvjetom da bačene primjerke nadomjestimo novima, kao što to i Skandinavci rade.
A znate li što ti isti Skandinavci rade s onim primjercima knjiga koje su uklonili iz biblioteka? Oni ih, da prostite, spaljuju. Tako se najsigurnije uništavaju klice. Pa, hoće li itko reći da je to što oni rade inkvizicija i uvod u spaljivanje ljudi? Neće, naravno, jer oni ne spaljuju knjige, nego spaljuju primjerke knjiga, ne spaljuju simbolično, nego spaljuju konkretno i praktično. A to je uputno razlikovati. Dapače, ta razlika odvaja razvijenu sredinu od zaostale.
