Između 50 i 60 djece godišnje, ili gotovo
njihnešto manje od pet stotinjak u posljednjih 8 godina,
prema
procjenama psihijatara i psihologa, jer službenih podataka nema,
postalo je ovisno o televizoru, računalu, mobitelu ili play stationu.
Samo u zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mlade svake se
godine od te vrste ovisnosti liječi od 12 do 14 mališana,
uglavnom u dobi od 10 do 14 godina.
Djeca
koja svoje vršnjake liječe od ovisnosti o ekranu
Mišljenja
stručnjaka
Što
djeca doista vide na ekranu
– Problem ovisnosti o različitim medijima –
televiziji, računalu, računalnim igricama i internetu relativno je
čest. Zanimljivo je da se u pravilu javlja u paketu, odnosno da dijete
postaje ovisno o svim tim medijima zajedno. Ovisnost
najčešće počinje između sedme i devete godine djetetova
života, a najizraženija je u razdoblju preadolescencije između desete i
četrnaeste godine. Može se pojaviti i kasnije – od 14. do 18.
godine djetetova života – objašnjava nam dr. sc.
Enes Kušmić, dječji i adolescentski psihijatar u
Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež.
Znaci ovisnosti
Prvi slučajevi ovisnosti pojavili su se prije 7-8 godina i iz godine u
godinu sve ih je više. Prema riječima dr. sc.
Kušmića, problem nastaje kad se dijete “na
uštrb svijeta realnosti prepušta virtualnom
svijetu masovnih medija – kompjutorskim igricama, televizoru,
internetu...”
– Najčešće su to osamljenici koji su lako
narcistički povredljivi i zbog najmanjeg povoda napuštaju
skupinu vršnjaka i prepuštaju se osami svojih
soba. A ondje ih čekaju računalo, internet i mobitel koji
više nije samo telefon nego je kamera, fotoaparat i računalo
u jednom. Umjesto sa stvarnim svijetom druže se s virtualnim. Ako je
dijete svakodnevno na računalu ili nekom drugom sličnom mediju 4-5 sati
i ignorira zahtjeve roditelja da se isključi, treba posumnjati na
ovisnost. K nama u pravilu dolaze kad nastane incident. Roditelj može
nakon nekoliko upozorenja sam isključiti računalo. Dijete na to u
nastupu bijesa može burno reagirati – razbijanjem računala,
televizora, mobitela ili bacanjem nekih drugih predmeta o zid. Dijete
se nekim oštrim predmetom može i samoozlijediti kako bi se
osvetilo roditeljima. Tek tada kad je posrijedi demoliranje, zove se
policija i hitna. I tada dolaze k nama – kaže dr.
Kušmić. Ovisnost se katkad javlja kao prikrivena pozadina
nekog posve drugog problema.
– Ima djece koja skupe golem broj neopravdanih sati jer svako
jutro kasne na početak nastave. A to im se događa jer su satima na
računalu, jer noći provode pred njegovim ekranom, igraju igrice do
sitnih jutarnjih sati. Iza računalne ovisnosti i ovisnosti o masovnim
medijima kriju se veliki razvojni problemi koji imaju veze sa
strukturom osobnosti djeteta i njegovim ranim razvojem s jedne i
poremećajem obiteljskih odnosa s druge strane – ističe dr.
sc. Kušmić. Upozorava roditelje kako je najvrednije
što mogu uložiti u dijete vrijeme i strpljenje kojeg je u
novim okolnostima žestoke tržišne utakmice sve manje. Kad
umorni dođu s posla, roditelji često djetetu umjesto razgovora ili igre
“gurnu” televizor ili računalo, a to
nipošto, jedinstveno je mišljenje stručnjaka,
nije dobro.
– Televizija ili računalo nikada se i nipošto ne
smiju koristiti umjesto dadilje. Treba s djetetom planski i ciljano
odlučiti što gledati. Djeci je potrebno vodstvo odraslih
koji će im ponuditi svoje viđenje onoga što gledaju, koji će
s njima razgovarati o uznemirujućim sadržajima, razvijati kritičnost
prema medijima kako ne bi sve upijali bez filtra – kaže dr.
sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za
zaštitu djece grada Zagreba. Ističe da TV ne može odgajati,
niti smije biti u središtu obiteljskog života. Ipak, smatra
da rješenje nije u zabranama. Precizna odgovora u kojoj dobi
i koliko dijete smije gledati televizijski program ili biti na računalu
nema. No sigurno je da 14-mjesečno dijete nema što raditi
pred ekranom jer je dokazano da u toj dobi djeca imitiraju
ponašanje viđeno na televiziji.
Suosjećanju uči obitelj
Prema riječima dr. Buljan Flander, dijete bi s navršenom
drugom godinom moglo s roditeljem pogledati neki edukativni sadržaj
koji, primjerice, govori o pomaganju prijatelju jer između druge i
treće godine razvija empatiju i uči se suosjećanju. No, suosjećajnost
se, ističe dr. sc. Buljan Flander, uči u obitelji. I dok pojedini
sadržaji do kojih dijete dođe preko interneta mogu biti vrlo korisni i
edukativni, drugi ga mogu izložiti raznoraznim opasnostima. –
Istraživanje je pokazalo da svako treće dijete na chatu dobije sliku
gole osobe. Riječ je o onima koji su nastavili
“razgovor” o seksu, imajući lažan osjećaj
zaštićenosti – upozorava G. Buljan Flander i
dodaje kako će rijetko koji roditelj djeci ponuditi seksualne sadržaje,
ali filmove i igrice pune nasilja hoće. – Važno je znati da
su djeca izložena nasilnim sadržajima manje osjetljiva na nasilje, ne
reagiraju na bol i žrtve nasilja te vjeruju kako je nasilje u redu i da
žrtve ne osjećaju bol. Pretjerano uživanje u virtualnim sadržajima,
poistovjećivanje s nerealnim i nasilnim herojima iz tog svijeta,
prihvaćanje pogrešna sustava vrijednosti koji se u pravilu
promovira u sapunicama može ozbiljno ugroziti djetetov uspjeh u
školi i sposobnost koncentracije.
– Imala sam slučajeve da su zbog pretjerana gledanja
televizije djeca patila od nesanice zbog sadržaju koji je u njima
izazivao strah. Moguće su smetnje koncentracije, smanjenje komunikacije
u obitelji te naglašena želja za gomilanjem nepotrebnih
stvari koje obitelj ne može priuštiti. Problem ovisnosti o
novim medijima, prije svega računalu, internetu, videoigricama i
televizoru karakterističan je za sve razvijene zemlje. No
teško se, posebno oni koje je pogodio, možemo
tješiti podatkom da američka djeca samo pred tv ekranom u
danu provedu najmanje 3-4 sata.
