S jedne strane užas – Zagrepčanka godine ona je koja se borila za eutanaziju vlastitog nerođenog djeteta s malignim tumorom, uspjevši se izboriti za to u trenutku kad se dijete već moglo i poroditi. S druge strane realističko priznanje – Mirela Čavajda zasigurno je simbol, kao jedna od tisuća koje je sustav iznevjerio te ostavio visiti bespomoćno negdje u limbu. Kako uopće govoriti o toj sudbini, a dodatno ne povrijediti ženu koja je već toliko povrijeđena? No, opet, kako ne govoriti o tome, kad to više uopće nije samo njezina osobna priča, već dugoročno definirajući javno promovirani presedan za cijelo ovo društvo?
Godina 2023. bila je samo još jedna godina društvenih podjela. A jedan od niza vrhunaca nedvojbeno je medijski rat oko života i smrti malog Grge. Tako je Čavajda nazvala svoje nerođeno dijete, koje je svim srcem bila željela, koje nipošto nije bila htjela pobaciti u razdoblju kad je to zakonski bilo lako moguće. Kalvarija je počela tek nakon 25. tjedna trudnoće, kad su tada sretnoj trudnici došli prvi zastrašujući nalazi koji su joj srušili svijet, ukazujući da su Grgine šanse za normalan život minimalne. Dapače, da su mu šanse za ikakav život minimalne. Kad je objavila da nije spremna toliku bol donijeti na svijet, krenulo je licitiranje nacije. Pro et contra.
U potpunosti shvatiti osjećaje žene koja se pokušava nositi s takvom spoznajom može vjerojatno samo ona koja je sličan šok i sama doživjela. Mi ostali možemo samo nagađati. Tako nemamo ama baš nikakvo pravo ni osuđivati, kolikogod možda inače vjerovali da je njezina odluka duboko pogrešna. Reakcije hrvatske javnosti ipak su ono što je mnogo lakše analizirati. Svakako manje bolno.
Nažalost, iako to u suštini uopće nije pitanje abortusa, slučaj su objeručke prigrlili aktivisti za apsolutnu slobodu pobačaja, neki braneći pravo izbora žene i do samog porođaja, nasuprot onima koji bi zabranili svaki pobačaj, štiteći svetost ljudskog života. No, oni koji ultimativno zahtijevaju izvršavanje odluke Ustavnog suda zapravo nisu posve svjesni što traže, jer Usud se izjasnio protiv opće zabrane pobačaja, ali samo ako će on ostati jasno definirana iznimka, uz preduvjet da država izgradi cijeli novi okvir za edukaciju i sustavnu podršku cijelog društva, kako bi potreba za abortusom kao načinom planiranja života i obitelji postala izlišna za svaku ženu. Usud se jasno se izrazio za zaštitu svakog ljudskog života, jer u Ustavu eksplicitno piše da svako ljudsko biće ima pravo na život, te se to pravo ne može ograničiti. Kolikogod se aktivisti alkemičari trudili.
"Fetus nema OIB, adresu, ime i prezime, zato nema ni zaštitu države koju imaju osobe", u žaru borbe bubnula je jedna aktivistkinja, zaboravljajući da Grga već ima ime. U prijevodu, ako si osoba, a gdje ti je pečat? Dijete, eto, ne prave majka ni otac, pa ni ginekolog i babica u rodilištu, već bezimeni državni službenici, u trenutku kad udare štambilj. No, neki koji dopuštaju eutanaziju ljudskog bića sve do poroda, zgražat će se pravednički kad čedomorstvo počini privremeno rastrojena majka nakon poroda. I jedno i drugo jest likvidacija ljudskog života, s OIB-om ili bez njega.
Danas, pobačaj je kao skidanje tetovaže nakon lude noći. Zapravo i manje od toga, jer se u novi dan ide u iluziji da nikakvi vidljivi ožiljci neće ostati. No, nema kratkovidnije od one parole koja se stalno pojavljuje na prosvjedima "Ni državu ni boga blizu jajnika moga", jer zapravo se od države ultimativno zahtijeva aktivna pomoć pri pobačaju, na teret cijelog društva.
Razumijem strah onih koji su se našli usamljeni pred zidom. No, isto tako vjerujem ženama koje kažu da bi one svoje dijete pokušale donijeti na svijet, bez obzira na težinu životnog križa. Jer, koliko je oko nas primjera krasnih ljudi za koje su liječnici njihovim majkama rekli da neće imati nikakve šanse, ali su one usprkos svemu ustrajale? Naravno, imamo i posve suprotnih primjera. Nažalost, nikad nitko nijednoj od tih žena, bez obzira na podnesene žrtve neće dodijeliti titulu Zagrepčanke godine. Dapače, mnogo je vjerojatnije je da će one s više djece biti optužene da su uhljebi godine, kao nekidan – da su krive što nema novca za nove vrtiće.
Je li dobro ili loše što su neke "napredne zemlje" gotovo iskorijenile neke poremećaje tako što obavljaju pobačaje gotovo svih "sumnjivih" fetusa? Jesmo li doista sigurni da time stvaramo psihički zdravije društvo? U kulturi laži u kojoj živimo, u kojoj liječnici polažu zakletvu koju nazivaju Hipokratovom, a koja je sušta suprotnost originalnoj Hipokratovoj zakletvi, koja je eksplicitno i odlučno protiv pobačaja i eutanazije, nažalost, eugenika se jednima čini samo kao na asfaltu nacrtani ležeći policajac, a drugima kao minsko polje koje ne možeš tek zaobići, već samo minu po minu razminirati.
