Već je mnogo napisano o krizi s Grčkom. Neki tvrde da je najnoviji dogovor "poniženje" grčkog naroda, pa čak i oblik državnog udara bez vojske. Drugi pak ističu kako odgovornost pripada isključivo Grcima koji su prvo manipulirali podacima da bi pristupili euru, a poslije su maksimalno iskorištavali mogućnost jeftinog zaduživanja pa su sami krivi što su se doveli u situaciju da je suverenitet države danas ugrožen. Međutim, čini se da ipak trebamo tražiti uzroke u samim počecima uvođenja eura kad su čelnici EU donosili tu dalekosežnu odluku jer, iako je više nego jasno da grčki premijer Tsipras i Syriza nisu u stanju se nositi s ovom situacijom, bilo bi pretjerano svaliti svu krivnju na njih.
Političari poput Helmuta Kohla i Françoisa Mitterranda često su isticali kako je europski projekt pitanje rata i mira te kako je sazrelo vrijeme za ekonomsku i monetarnu uniju između država članica. Logika je bila da je sve dublja integracija "protulijek" protiv povijesnih sukoba koji su obilježili veliki dio europske povijesti. Kad god slave neku važnu obljetnicu, europski lideri podsjećaju nas kako je Europska unija uspješno spriječila ratne sukobe i omogućila veliko blagostanje svojim članicama. Svi dobivaju. Nema gubitnika.
Što se onda dogodilo? Kad je Ugovor iz Maastrichta potpisan 1992., govorilo se o nastanku "Sjedinjenih europskih država" koje će preuzeti sve veću ulogu na globalnoj pozornici. Ugovor je, među ostalim, odredio uvođenje eura s rokovima kako bi se države imale dovoljno vremena pripremiti. Glavni kriteriji bili su da proračunski deficit ne smije prelaziti 3 posto BDP-a, a javni dug ne smije iznositi više od 60 posto BDP-a. Postavlja se pitanje zašto su u samom startu dozvolili deficit? Sad je jasno da je ta odluka samo poticala članice da troše više nego što realno imaju te da servisiraju svoje proračunske deficite novim zaduživanjima. Sama Njemačka je 2002. došla u situaciju da ne poštuje zadane uvjete pa joj je prijetilo aktiviranje posebnog nadzora Komisije. Vlada kancelara Gerharda Schroedera potrošila je dvije godine u natezanju s europskim birokratima kako bi izbjegla ukor. Takvo ponašanje samo je potkopavalo Ugovor iz Maastrichta i dovelo do zaključka da je on "mrtvo slovo na papiru". Kohl je jednom prilikom priznao da je uveo zajedničku valutu na "diktatorski način" jer je znao da je velika većina Nijemaca bila protiv eura te da nacionalni referendum nije dolazio u obzir. U svojim memoarima kaže da je uvođenje eura učinilo europsko ujedinjenje "nepovratnim". Upravo nas je ta logika dovela do toga da se kriza s Grčkom odvija u začaranom krugu jer nitko nema hrabrosti reći da je cijela stvar krivo postavljena i otišla predaleko.
Aktualna kriza kojoj se ne vidi kraj otvara teška pitanja, ali razotkriva mnogo toga. Primjerice, kako je moguće da Grčka nagomilava takve dugove a da financijska tržišta nisu ranije reagirala? Primjerice, početkom 2003. cijena grčkih obveznica bila je samo 0,09 posto viša od njemačkih. Dakle, financijska tržišta procijenila su da je Grčka jednako pouzdan partner kao što je Njemačka. Ovdje treba naglasiti da su fondovi i banke, prije svega njemačke i francuske, bili spremne kupovati grčke obveznice iako su znali da su proračunski deficiti te zemlje sve veći i da je padala u ekonomsku depresiju. Prva reakcija, koja je ukazivala na neodrživo stanje, dogodila se na proljeće 2010. kad je jedna rejting-agencija snizila grčki kreditni rejting za čak tri boda na BB+ ili, kolokvijalno rečeno, "smeće". Ta je odluka izazvala goleme potrese i dovela do toga da Grčka više nije mogla računati na jeftino zaduživanje. Kako bi smirila uznemirene investitore, Europska središnja banka kupila je veliku količinu grčkih obveznica. Ta odluka dodatno je potkopala povjerenje u politiku "čvrstog eura", koju su obećali Kohl i drugi na samom početku. Nijemci su pogotovo osjetljivi na ovo pitanje i dugo ih se uvjeravalo da će nova valuta biti jednako čvrsta kao što je bila njihova marka.
Što ovo sve znači za Hrvatsku? Prvo, nema sreće u politici jeftinog zaduživanja jer neće vječno trajati. Ministar financija Lalovac jednom je prilikom izjavio da je glavni benefit ulaska u Europsku uniju taj što se Hrvatska sad može zaduživati po povoljnijim uvjetima! Grčki slučaj jasno pokazuje da je ta teza potpuno promašena. Drugo, s obzirom na to da se više ne zna što će biti s eurom u budućnosti, bilo bi razborito da naši političari ne najavljuju naš ulazak u eurozonu. Zapravo, razvoj događaja pokazuje da je sretna okolnost što nismo u toj skupini jer nitko ne zna koliko će spašavanje Grčke koštati.
Hrvatski porezni obveznici trebaju znati da Europa slabo poštuje svoja vlastita pravila, tako da na kraju obično presudi gola politička moć jer ugrađeni mehanizmi ne donose rješenje. Cijela stvar tako je postavljena da potiče neumjerenu javnu potrošnju i dovodi države u napast misliti da mogu unedogled trošiti tuđi novac. Treće, bez obzira na to što čujemo kako su ekonomski pokazatelji dobri, činjenica je da je naš kreditni rejting isto BB+ ili "smeće". Zar zaista još vjerujemo da možemo stvoriti blagostanje kroz javnu potrošnju? Da je to istina, Grčka bi danas bila uspješna zemlja, a ne na rubu kolapsa. Vjeruje li itko da je Vlada u stanju provesti teške reforme kako bi izbjegla grčki scenarij? Prema jednoj novoj rang-listi imamo 6. najneučinkovitiju vladu na svijetu (Angola i Čad bolji su od nas). Čak će i SDP-ov PR stručnjak Alex Braun teško pronaći pozitivan spin za tu vijest.
>>Hrvatski ljudi kao najbolji izvozni proizvod
...javna tajna, jer njemci nebi pristali i dragovoljno odrekli se svoje marke. Dokaz da je narod pametniji od politicara i da treba vise izravne demokracije kao u Svicarskoj