Pored svih sloboda, rijetko koja se toliko plasira kao sloboda govora, koja obuhvaća i sve i ništa, otvarajući prostor za ideološke ili individualne interpretacije. U idealnim uvjetima sloboda govora podrazumijeva trezvenu elokventnu raspravu bez govora mržnje i provokacije gdje svi sugovornici uvažavaju mišljenja ostalih sudionika.
Čak i u najkontroliranijim uvjetima diskusija se ne razvija na ovaj način, a u posljednje vrijeme jedan od načina da se filtrira je kroz upotrebu politički korektne terminologije. Politička korektnost jedan je od onih omraženih pojmova koji sam u sebi skriva dvojakost – politički – što implicira neku vrstu naginjanja jednom gledištu na tematiku i – korektnost – koja pretpostavlja ispravljanje nečeg što je očito krivo. U vremenu kad je sve veća šansa da naše mišljenje postane dostupno na javnim platformama, raste i vrsta cenzure koja nije pravna, već društvena. S rastom mogućnosti, ali i sve većim saznanjima o svijetu, logično se nameću i restrikcije. To i daje momentum liderima koji igraju na kartu “ja kažem što drugi misle, makar bilo politički nekorektno” jer je narod iziritiran antiprotivnim aktivistima i dežurnim dušebrižnicima.
Tu najgore prolaze navodno preosjetljivi mladi, pahuljice odgajane u ružičastima balonima od helikopter roditelja. Nasuprot starijim generacijama, očito stasalim odreda u teškim uvjetima i bez vremena za razmišljanje o bilo čemu drugom doli poslu. U tome leži problem, i možda najveći revolt mlađih generacija koje i kroz prizmu političke korektnosti traže drugi narativ i prihvaćanje različitosti u društvu.
Problem kod njih, kako to nerijetko biva, militantnost je u nametanju stavova i teror manjine nad većinom zbog čega i dobivaju toliki otpor. Dok je lako iz svih navedenih razloga okarakterizirati političku korektnost kao samonametnutu cenzuru bez koristi koja sprječava izražavanje i kreativnost, bitno je zapitat se koja je polazišna točka.
Primjerice u mojoj grupi na magisteriju upravo na predmetu koji se bavio medijima i razvojem, bilo nas je 28 iz 26 zemalja. Iako se nisam slagala s generalno apokaliptičnim pristupom temi medija i prezentacije, jedan primjer izvan učionice ipak je više faktora stavio u perspektivu.
Nakon zimskih praznika svi smo se iz matičnih zemalja vratili u London i načeli temu tretmana na granici. Moje traumatično iskustvo gdje mi čitač nije ispravo očitao putovnicu pa sam morala u drugi red blijedo je u usporedi s iskustvom Etiopljanke u narodnoj odjeći koju su natjerali da makne i pokrov za glavu, višesatnog čekanja Indijca s dugom bradom ili zadržavanja Tajlanđanina s tetovažom na licu. Pretpostavljati da je naše iskustvo polazišna točka za ostale u najmanju ruku je arogantno, pa iako politička korektnosti možda nije rješenje za bolju diskusiju u društvu, barem nas podsjeća da tema o kojoj smo htjeli nešto podijeliti možda ipak zahtjeva i trenutak više razmišljanja. Nije to ideal slobodnog govora, ali je barem bliže idealu civiliziranog.
Dobar tekst bez pravog zaključka... Politička korektnost i pozitivna diskriminacija danas je postala već nakaradna. Od toga da npr. u industriji zabave filmovi često postaju loši, rascjepkani ili negledljivi radi isforsirane političke korektnosti, do toga da se napadaju znanstveni radovi koji iznose dokaze suprotne opće političkim stavovima... Evo, nedavno je znanstvenica dokazala činjenicu da broj polarnih medvjeda raste (koristeći brojke iz različitih istraživanja koja su se provodila u svrhu dokazivanja da im broj pada), a ne pada, prvo su je napali, a onda je dobila otkaz. Tim istraživanjima je izbila jedan od glavnih argumenata Gretenistima ili Gretenima, kako se već zovu... Današnja politička korektnost i stvari koje se guraju pod to često se niti malo ne razlikuju od npr. fašizma i metoda koje fašizam koristi. Kod nas je to naročito izraženo kod tzv. antifašista.