U studiju Večernjeg TV gostovao je Slavko Kojić, novi predsjednik stranke Bandić Milan 365. Razgovarali smo o prvim potezima stranke, sadašnjoj vlasti te odlukama koje su donesene.
Emisiju je vodila Petra Maretić Žonja.
Postali ste predsjednik sa 70 godina, kako ste se dali nagovoriti?
– Rekao bih da završavam političku karijeru. Situacija je složena i to sam već rekao. Počela je već predizbornom kampanjom, zatim se totalno zakomplicirala smrću Bandića, a onda je bila vrlo neizvjesna u samim izborima. Opcija koja je pobijedila iskoristila je povijesni trenutak i isplivala na površinu uz solidnu pomoć medija koji su vidjeli dobru namjeru i izričaj borbe protiv nepotizma. Mi smo u tu bitku izašli s našom kandidatkinjom Jelenom Pavičić Vukičević i dobili smo vrlo dobar rezultat. Lista je bila takva kakva jest, anemična. Marijan Tomurad i Nenad Predovan zamjena su Lovriću i Pavičić Vukičević i jedini se koliko-toliko pokušavaju nametnuti u Skupštini. Ljubo Jurčić, Otto Barić i Višnja Fortuna su totalno pasivni.
Kakva je situacija u stranci?
– Odljeva je bilo u rukovodnom dijelu, obični članovi nisu otišli. Oko tisuću članova i dalje će ostati. Znaju ljudi što smo mi napravili, nisu baš tolike vjeverice.
Prvi odljevi u SDP-u su se dogodili ljetos. Za neke se govorilo da su isključeni jer su bandićevci, očekujete li da će se priključiti vama?
– Prije se nas može etiketirati kao SDP-ovce, to je smiješno. Većina rukovodstva je iz SDP-a. Svaki dan imate novi dio koji se udaljava od mainstreama.
Imaju li šanse socijaldemokrati?
– To pitanje je vrlo važno. Nije problem u njima, problem je u svim strankama koje su se svele na istu ravan s ostalima. Osim HDZ-a, nitko nema politički proizvod koji može ponuditi. Oni imaju taj nacionalni naboj i naboj konekcije s Crkvom i to ih drži na okupu. Zato se korupcija i klijentelizam odbija od njih. Mene zanima koja od tih stranaka naginje ka HDZ-u ili su jednostavno aktivisti. Vi imate zbrku u oporbi dok ne ponude neki proizvod. Mi smo svoj proizvod sigurno ponudili, a to je izgradnja grada. Prijesna je laž da mi to nismo napravili, čak smo i prelazili granice dopuštene mogućnosti. Osim samog pitanja, ja još nisam vidio nijednu ozbiljnu analizu koliko je trebalo biti potrošeno, ne od Peteka i ekipe. Mislim da su to bedastoće.
Koji vam je plan?
– Plan mi je voditi se principima filozofije političkog marketinga. Mi imamo solidni potencijal i otvoreni smo za sve ljude dobre volje i namjere koji će nas prepoznati. Upravni kapacitet je važan te financije koje su veliki problem jer su u rukama države. Financije se mogu riješiti samo sustavom oporezivanja, ne samo u Zagrebu. Dok se to ne riješi, dotada će se morati ili zaduživati ili prodavati imovina. Zagreb ima taj potencijal da može premostiti to razdoblje, ali se već večeras mora razgovarati kako supstituirati nedostatak.
Spominje se smanjivanje broja zaposlenika. Je li to rješenje?
– Sigurno ima viška, pogotovo u državnoj upravi. No, zašto? Jer se raspala Jugoslavija. To nije samo naša karakteristika. Vi kod privatnika imate jasnog titulara koji snosi rizik, a kod javne uprave vi taj rizik pojedinca nemate, to snose građani. Kad oni zapošljavaju ljude u javnoj upravi, tko snosi rizik – samo svijest i savjest koju mi nemamo. Ja sam dva dana predsjednik stranke, nemam nikakav utjecaj na vlast, a već me troje pitalo znam li nekoga. Njih se često natjera da to rade, kako to presjeći, ja to ne znam. To je stvar našeg mentaliteta i kulture i nemojmo imati iluziju da će se to riješiti preko noći. Ja sam to izbjegao kad sam bio na čelu financija. Znate da ja ne razgovaram sa svojim šogorom jer je htio da mu pogodujem.
– Nas se prozivalo da smo odabirali pročelnike ilegalno, ali zakon nije propisao tko čini povjerenstvo koje se formira za izbor pročelnika. Znanstveni radovi su napisani na tu temu. Kandidati moraju i polagati test – zakon nije propisao ni tko sastavlja te testove. Ja sam u šali jednom rekao da sam si sam pisao test i odmah je nastala hajka. Nije to šala, ja ukazujem ne da oni rade nepošteno, nego na to da zakon nije dorekao taj izbor.
Tražili ste da mjera roditelj odgojitelj ostane. Kako gledate na tu odluku?
– Svaki proces mora biti permanentno podvrgnut evaluaciji da se vidi kakvog smisla ima. To se ne može napraviti sabljom preko noći jer radite još veće štete. To ne, protiv smo toga. Ponudili smo izlaz iz toga, a nama se kaže da je to protuzakonito. Ja njima onda kažem sljedeće – to je nesuvislo i glupo da zastupnici ne mogu amandmanom predlagati promjenu prihoda i još kažu da zakon nije predvidio predlaganje amandmana na opći proračun. Pa zakon propisuje, ali moraš reći koji. Ne može se tako raditi.
Koju biste ocjenu dali Tomaševiću?
– Rano je njemu dati ocjenu, siromah se nije još snašao. Recite vi meni što je dobro napravio. Poslijebandićevski Zagreb za početak izgleda jako prljavo. S jednom drobilicom koju će iznajmiti za tjedan dana, a stoji već sedam mjeseci. Njega, ekologa, iznenadile su činjenice da se za korištenje treba dozvola. Zaposlio je dva člana uprave koji su kvalitetni pa su pukli nakon nekoliko mjeseci. Ne znam kakav on natječaj raspisuje. Njegova prednost i odgovornost jest većina u Skupštini. Što se tiče stanja u gradu, mislim da će doći do problema u nedostatku izvora financijskih sredstava i nedostatka kapaciteta, no to nema veze s njim.
Tomašević smatra i da bi Aleksandra Zec trebala dobiti svoj trg. Slažete li se?
– Ja sam pripadnik iste nacionalne manjine kao i pokojna Zec i s te strane trebao bih pokazivati značajniju empatiju od drugih. Mene muči to što imate još 400 djece koja su stradala i ja ne bih nikoga izdvajao tako da bih tu temu prepustio drugima koji se time bave.
– Viktor Gotovac s tim slučajem htio je privući pozornost, kao i s Titovim trgom. Što se tog trga tiče, ja sam iz obitelji antifašista. Meni svejedno Tito nikada nije odgovarao, poslao je mog oca za šefa skladišta jer je doveo svoju sestru u Istru koja se tamo udala i prebjegla. Tako sam ja došao u Ogulin, živio sam tamo i pobjegao bih od njega svaki put kad bi došao jer bi mi davao novce da se ošišam, a ja to nisam htio. Na fakultetu sam čitao poruke stradanja za koje sam mislio da su floskule. Pitao sam oca kod kuće što je to, a on mi je rekao da šutim jer se o tome ne može govoriti. Može vam se dogoditi da je netko i heroj, kao što je bio Tito za vrijeme Drugog svjetskog rata, a kasnije je i zločinac. Nanio je toliko boli na području Hrvatske. Ne bih mu dao Trg ili bismo išli na referendum u vezi s time.
Treba li Bandić dobiti svoj trg?
– Slična je stvar i s Tuđmanom. On četiri puta nije dopustio formiranje gradske vlasti u Zagrebu. On je dobio trg i trebao ga je dobiti, a za Bandića će se pokazati da je zaslužio barem ulicu, ako ne već i trg.
Zatvor u Remetincu bi trebalo u čast bandoljera preimenovati u "Bandićevi dvori"