Rijetko je kada nacija reagirala tako jedinstveno kao ovih dana u povodu "nečuvenoga skandala" što ga svojim noćnim izlaskom izazvaše trojica nogoloptaša. Rečena trojica nisu, naime, išla spavati kada im je bilo rečeno (23.30), nego su "kriomice" napustili Čatež i otišli bančiti ("uz narodnjake"!). Optužbe su preskočene, odmah se prešlo na osude jer se "činjenično stanje" učinilo neprijepornim, izbornik je, čak, proglašen uzornikom osobom na koju bi se, zbog brzine i odlučnosti reakcije, trebali ugledati svi lokalni političari. No, nacionalnome jedinstvu nasuprot, situacija baš i nije tako jednoznačna. "Izdaja" nogometne trojice materijalizirala bi se tek kada bi se (na treningu, primjerice) pokazalo da su nesposobni (ili smanjeno sposobni) za svoje odgovorne zadaće.
A ljudi se, znano je, fiziologijski razlikuju neki mogu funkcionirati i s manje sna (povijest je našega sporta obilježena i onima koji su odlučivali utakmice nakon neprospavanih noći, a u poluvremenima pili rakiju, itd.). No, ovdje se, prije svega, radilo o prekršaju reprezentativne stege jer svake noći mnogi profesionalci jednako tako banče, a nitko se ne pita do koje su mjere njihovi kapaciteti da izdrže naredni radni dan ugroženi (iste je noći, na istome mjestu, bilo i tri puta više policajaca, ali nikoga kao da ne zabrinjava mogućnost da oni narednoga dana pogrešno postupe pa i pucaju, možda).
Ma koliko to zgromljenoj domaćoj javnosti bilo neobično, i nogometaši su punoljetni građani nejasno je stoga na osnovi čega im se nameće obveza odlaska u krevet u određeno vrijeme (kao da su u internatu ili zatvoru), nejasno je, konačno, tko bi ih to imao pravo držati (u inozemstvu!?) protiv njihove volje, tko to ima pravo kontrolirati im noćni život, tko to "naše" momke ima pravo čuvati od "tuđe" glazbe? Logika je vrhunskoga sporta već poodavno i posvuda dovela do toga da vrhunski sportaši pristaju na odricanje od nekih svojih prava jer drukčije, čini se, začuđujući rezultati koje postižu ne bi bili mogući. No, u pitanju je zapravo obrat slijedi li odista da se svaki pokušaj povrata prava mora sankcionirati kao povreda sportskoga statusa?
S druge strane, hrvatska reprezentacija, prema općeprihvaćenoj percepciji, treba "dostojno" predstavljati (realno nepostojeće) nacionalno jedinstvo pojedinci su pritom tek udovi predstavljačkoga organizma. Iskazuje se to, uostalom, i na početku svakoga nastupa reprezentacije (ne samo nogometne, nego i rukometne, itd.). Svi igrači i funkcionari svaki put pozdravljaju nacionalnu himnu na način znakovit tek za dio hrvatskih državljana one koji su, pretežito, desno-nacionalno (nikako lijevo-liberalno) nastrojeni rukom na srcu (ili tamo negdje). Odatle slijede tri moguće hipoteze:
a) u reprezentaciji mogu nastupati samo desno-nacionalno orijentirani igrači;
b) sportski savezi prihvaćaju, kao obvezatnu, samo jednu od legitimnih političkih opcija u društvu (i proskribiraju ostale);
c) jedinstvo u reprezentaciji moguće je tek uz uvjet političko-svjetonazorske jednoobličnosti.
Ne treba biti poseban sportski stručnjak da bi se vidjelo kako je prva hipoteza nerealna, no ostale dvije za koje se to ne može tvrditi daju dostatan povod za zabrinutost. Nogometaše se i opet tretira, zapravo, kao maloljetnike, objekte, lakopokvarivu robu. Riječju, kao one koje treba neprestance nadgledati (danju i noću; fizički i ideologijski). Nikoga pritom neće zanimati činjenica da njemačkoj nogometnoj reprezentaciji u sedamdesetima nipošto nije smetala općepoznata ideologijska razlika radikalnoga ljevičara Breitnera i desničara Beckenbauera. Bili su, dapače, svjetski prvaci. Aktualni svjetski prvaci ovih dana također dovode u javnost svoje unutrašnje razlike.
Domaći kolektivizam istovremeno se pretpostavlja kao (tradicijski) zadan, ali i nameće ("za svaki slučaj"). U bitno težim, krvavim okolnostima jedan je tip prisilnoga kolektiviranja bio ostvaren nametanjem zemljoradničkih zadruga prije šezdesetak godina. Danas su vremena drukčija, prekršitelji kolektivističkih zasada bit će tek financijski kažnjeni. No, prije šezdesetak godina moglo se smatrati kako je kolektivizacija nužna zbog sovjetskoga pritiska. Danas ni takva izgovora nema, ostaje jedino nesuvisla interpretacija vlastite tradicije (koja je, kada je o pozdravu himni riječ, tek petnaestak godina mlada). Kao da su intelektualno maloljetni ne toliko nogometaši, koliko oni koji im posredstvom javnosti maloljetnost politički nameću.
