Jedan hotel, jedna trgovina, dva “mala mista” i dvije “birtije”, mala
područna škola do četvrtog osnovne, ambulanta bez doktora, sudar
pješčanih plaža i divljih, teško pristupačnih uvala, čije se stijene,
visoke i po nekoliko desetaka metara, okomito obrušavaju u more.
Bez kioska i župnika
Osamdesetak stalnih stanovnika i nekoliko stotina turista, od kojih su
neki ciljano izabrali mir i tišinu, a drugi, u većini, ipak bili
šokirani izoliranošću tog malog “komadića raja na zemlji”. To je
Kalamota, otočić veličine dva i pol kilometra četvorna, poznatiji na
zemljovidima kao Koločep. Otok bez kioska, župnika, cesta i automobila.
Iako je od razvikanog Dubrovnika udaljen samo tridesetak minuta vožnje
brodom, Koločep živi neko svoje drugo i drukčije vrijeme, u kojem vas u
četiri sata ujutro njakanjem budi magarac, a ribari svoj ulov peru u
portu.
Postirom do Donjeg Čela
Na otoku su dva mjesta, Donje Čelo do kojeg će vas iz Dubrovnika
dovesti Jadrolinijin brod “Postira”, i Gornje Čelo, udaljeno još oko
dva kilometra ili gotovo pola sata pješačenja. Koje je ljepše – teško
je reći.
– Kažem vam, bolje je Gornje Čelo. Ma vidjet ćete i sami. Imaju lijepu
uvalu s plažom, borovinu, a blizu im je i Placet – zagovara jedina
trgovkinja na otoku.
Pokraj trgovine, uza stube, pa između kuća pokraj crkve, potom
ambulante i škole, pa desno, pokraj groblja lijevo, dalje samo pratiti
betonirani put i – eto Gornjeg Čela.
Desetak starih kuća i vikendica natiskalo se uz more, a na samom rubu
pješčane plaže smjestio se i drugi otočki restoran. Na drugoj strani
uvale ostaci starog hotela svjedoče da je nekad imao i bolje dane.
– U planu je renoviranje u atraktivan mali hotel – kažu nam sa skepsom
mještani, siti planova kojima ih zasipaju godinama.
– Od planova se ne živi – dodaju razočarano, a na spomen projekta “Otok
znanja”, koji bi navodno, trebao preporoditi otok i iz korijena samo
odmahuju rukom.
– Pustite to, to se nas ne tiče.
Pusto i tiho, ali skupo
– Ma koji “Otok znanja”? Ušminkali se tu s tim kompjutorima, ali što mi
imamo od toga? Gdje su bogati gosti koje su obećali? Umjesto njemačke,
sad dolazi naša sirotinja, i po koji zalutali stranac – kazuju
mještani. Ipak, cijena sedam koločepskih polupansiona nije sirotinjska.
– Sto posto su dignuli cijenu u odnosu na prošlu godinu. Zato su u
srpnju zjapili poluprazni – ljuti se jedini otočki “škovacin” Marinko.
Na Koločep je došao prije petnaestak godina iz Tuzle, gdje mu i danas
živi obitelj.
– Plaću šaljem ženi, a ja živim od onog što dodatno zaradim. Dobro je,
ne mogu se požaliti – kazuje. Od jednog do drugog Čela na dan prođe i
po nekoliko puta. Naviknuo se, kaže, pa mu i nije teško. Mir i
izoliranost Kalamote, na kojoj je jedina razonoda pješačenje te
sjedenje u istom kafiću nekim gostima teško pada.
– Ovo je dobar način da se uštedi – kažu. A na otoku se doista nema na
što potrošiti. Sladoledi, kavice, boca vina, poneka žestica, sokić,
školjke ili ribica za ručak... izbor i nije bog zna kakav. Ali, zato
jedno popodne u Dubrovniku – nekoliko kava, usputni šoping, ručak ili
večera, butelja finog vina, koktelić i brod taksi do Kalamote – i
raspline se san o uštedi.
REPORTAŽA
