Po količini nepovjerenja koje gaje prema političarima Hrvati se ne razlikuju od ujedinjenih Europljana. Ni njima, naime, političari nisu najomiljenije figure. Često mlate praznu slamu, jezikom se služe kao metlom kojom će očistiti protivničko smeće, demagogija im je kao i našima omiljena disciplina, odluke im znaju biti nedorečene, izjave neargumentirane, nerijetko skaču sami sebi u usta... Zašto im, dakle, vjerovati?
Uzmimo našu malu Hrvatsku. Ivica Račan, nošen sladostrasnim političkim puritanizmom, žestoko udara po Ivi Sanaderu jer je, kaže šef SDP-a, napravio nepopravljivu pogrešku sporazumom s Austrijom o odšteti za folksdojčere kojima je poslije Drugog svjetskog rata oduzeta imovina. Račan zvuči gordo u svojoj pravednoj ljutnji, kao da je sam bez grijeha i kao da mu nije poput željezne kugle za nogu zavezan njegov najveći premijerski grijeh, sporazum o razgraničenju sa Slovenijom u Savudrijskoj vali, kojim se predlagalo darivanje komada hrvatskog teritorijalnog mora susjedima.
Ivo Sanader, pak, preko svojih saborskih poslanika vraća Račanu da je njegova nacionalna osviještenost vrlo sumnjiva jer, eto, njegova je žena Dijana, koju je zaposlio kao savjetnicu u MVP-u dok je bio premijer, dopustila da na Međunarodnoj konferenciji protiv mina u Zagrebu stoji promotivni plakat s fotografijom ratnih invalida iz tzv. Republike Srpske. A zaposlio je, optužiše dodatno hadezeovci Račana, i bivšu ženu u Ustavnom sudu, dok je sadašnja omogućila da tvrtka njegova sina dobije posao na manifestaciji koju je ona organizirala... Reklo bi se da su u Ivinoj stranci same nevježe koje i ne znaju što znači nepotizam, a kamoli da bi se bavile tom rabotom. Dobro znamo da nije tako. Sjetimo se samo Franjine kćeri, sina i unuka koji su bili uspješni poduzetnici dok je prvi hrvatski predsjednik bio živ, a kad je umro, poslovna su im se carstva raspala. Ah, da, to je stari HDZ... Sjetimo se onda Liburnije ili Bechtela. Je li to novi HDZ?
I predsjednik Mesić napada Ivu Sanadera. Šurujući s Austrijancima, kaže šef države, Sanader negira međunarodne ugovore kojima je još Titova Jugoslavija riješila to pitanje i otvara Pandorinu kutiju iz koje će iskočiti milijuni zahtjeva protjeranih ljudi da im se nadoknadi oduzeta imovina, a slaba Hrvatska zbog toga će bankrotirati. Vlada, ukratko, vodi štetnu politiku i ugrožava opstanak države, zagrmio je brižni Predsjednik. No, ne lezi vraže, što bi rekli u narodu, stiže pismo iz Amerike. Američki Židovi prenose Mesiću da su zabrinuti njegovom poslanicom jer kad su, podsjećaju, u rujnu u New Yorku razgovarali o toj stvari, hrvatski im je predsjednik rekao da je povrat imovine protjeranim Židovima ne samo financijsko nego i moralno pitanje. I kojemu Mesiću sad vjerovati? Onome iz rujna ili ovome iz poslanice? Kojemu Račanu, kojemu Sanaderu?
Nadmudrivanje političara riječima, kojima usput demantiraju sami sebe dodatno ruši ugled politike kao djelovanja za javno dobro. U Hrvatskoj se mnogi ljudi osjećaju nezaštićeno, za što krive politiku. Čini im se da nikoga nije briga za tamo nekog malog čovjeka. Hrvatskom svako malo zavladaju zastare za kriminal i nemoć pred kriminalcima. Lopovi su postali uglednici, a siromasi ostali nemoćnici. Dramatičan podatak o porastu kaznenih prijava protiv nepoznatih počinitelja teških pljački, razbojstava i ubojstava na 47.000 u samo nekoliko godina, koji je u Saboru iznio glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, trebao bi biti zvono za uzbunu. Nešto škripi u sustavu koji bi, metaforički rečeno, morao čuvati ovce i tjerati vukove. Ovce su, međutim, oderane, a vukovi siti. Dok se oni gore prepucavaju...
